Jedina stvar koja u čovjeku može pobuditi veću jezu od krvavog pokolja koji se nedavno dogodio u Parizu jest ona kada shvatite koliko potencijalnih terorista, ekstremista i mrzitelja živi među vama, kakve reakcije može izazvati događaj koji je toliko udaljen od vašega grada i koliko ima onih koji igraju za drugačije boje od onih koje brane islamistički teroristi, ali ipak igraju na jednak način.

Ivica tvrdi da je njegov Bog pravi

'Muslimani i Kršćani ne vjeruju u istog Boga jer samo je Isus Put, Istina i Život,' pojašnjava stanoviti gospodin Ivica slovima koje vrište s ekrana kompjutora u želji da prikaže koja je to razlika između 'njega' i 'njih'. Kako on za sebe tvrdi, 'njegovi' se nisu služili bombaškim metodama i nisu ubijali u ime vjere jer i sami znaju da je njihov Isus jedini ispravan put. Kršćani se, piše on, time jednostavno ne služe.

Zaboravlja očito stanoviti gospodin koliko je nekršćana stradalo u Križarskim ratovima, tijekom inkvizicije, tijekom kolonizacija, tijekom fašizma i nacizma gdje je veliku ulogu odigrala upravo Crkva koja se 'time inače nije služila'. Igra Ivica za drugačiji dres od islamskih terorista, ali igra Ivica na posve jednak način. I on, baš kao i islamistički ekstremisti, misli kako je jedino njegov Bog pravi i kako je samo njegov put jedini put k' svjetlosti i spasenju.

Zrinka razumije Francuze, ali ne i Sirijce

Zrinka se prije nekoliko dana uključila u grupu 'Islamist Immigrants are NOT welcome in Croatia' (Islamski imigranti nisu dobrodošli u Hrvatsku), da bi ubrzo nakon toga pokazala solidaliziranje sa stravičnim pokoljem koji se dogodio u Francuskoj mijenjajući svoju profilnu fotografiju u onu koja pokazuje boje francuske zastave.

Simboličan je to način na koji je Zrinka pokazala koliko suosjeća s nevinim žrtvama i tragedijom koja je zadesila tamošnji narod. Ipak, s islamskim izbjeglicama teško suosjeća. Oni valjda nisu dovoljno katolici, nisu dovoljno bijeli, i nisu dovoljno Europljani premda bježe od istog užasa koji je nedavno pogodio Europu. Zrinka igra za drugačiji dres, suosjeća samo s onima 'njenih uvjerenja', baš kao i islamistički teroristi koji smatraju kako su jedino njihova uvjerenja put prema svjetlosti i spasenju.

Antun žali Francuze, ali ne i Ruse

Prije nekoliko dana islamski su teroristi srušili ruski avion na Sinaju gdje je poginulo više od 200 ljudi. Antun je tu vijest čuo na radiju i nije se previše uznemiravao. To je bio neki ruski avion, na nekom egipatskom Sinaju. To se dogodilo tamo nekome, tamo negdje, daleko od Hrvatske. Dakle, Antun je siguran!

Krvavi pokolj u Francuskoj ipak je izazvao veću emociju kod njega. Puno veću no što su to izazvali pokolji u Siriji, u Iraku, koji traju već godinama, ali ih je on nalazio u kratkim crticama, ne pod udarnim vijestima nego pod onima koje čitamo pod 'ostalo'. Krvavi pokolj u Francuskoj je tragedija, jer uistinu jest. Krvavi pokolji u Siriji, Afganistanu, Egiptu su statistički podaci koji se događaju 'jer takav je svijet'. Antun igra za drugačiji dres, ali suosjeća samo s onima koji su mu dovoljno blizu i samo onda kad osjeti strah da bi se isto i njemu moglo dogoditi. Baš kao i islamistički teroristi.

Mateo bi najradije pobio sve vjernike

Čitajući vijesti o terorističkim napadima u Europi, Mateo se pita čemu uopće služi religija. Katolici su u ime religije stoljećima ubijali nevine ljude. Islamski teroristi u bombaškim napadima ubijaju one koji nisu muslimani. Ubijaju čak i Židovi koji se tako često pozivaju na holokaust i veliku žrtvu koju su podnijeli jer su bili drugačiji od onih koji su ih tada mučili.

Zato je Mateo ateist, vjernike smatra primitivcima i najradije bi ukinuo sve religije kako bi spriječio daljnje ratove u ime Boga. Mateo igra za drugačiji dres, ali jednako kao i islamistički teroristi zaboravlja da je Općom deklaracijom o ljudskim pravima svakom pojedincu zagarantirano da vjeruje u što god želi i da se po istome slobodno može izjasniti. Zaboravlja on da ne može osuđivati nešto samo zato što je drugačije od onoga što on jest.

Lejla razumije da je muslimanima dosta ubijanja njihovog naroda

Muslimani već godinama trpe stradanja koja im je Zapad priredio. Lejla smatra kako je to moralo eskalirati. Osuđuje terorističe napade koji se događaju kao i ubijanje nevinih ljudi, ali zbog činjenice kako su i nevini muslimani godinama stradali pod čizmom zapadnjačkih imperatora i kolonizatora, jednim dijelom opravdava njihov gnijev.

Lejla ne podržava ubijanje, ali jednim dijelom sebe opravdava zločin i premda misli da je za teroriste veže samo jednaka vjerska pripadnost, i ona, baš kao i oni, opravdava prolijevanje krvi nevinih ljudi.

Naši sugrađani pomažu teroristima, a da nisu ni svjesni

Ivica, Zrinka, Antun, Mateo i Lejla pseudonimi su za naše sugrađane koji pomažu teroristima u ostvarivanju njihovog cilja, premda zbog toga nikada neće odgovarati pred zakonom. Cilj terorizma po definiciji uvijek je izazivanje straha. Nije cilj ubiti 150 ljudi zbog osvete, nego je cilj da ubojstvo u ostatak onih koji ne spadaju među njihove redove utjera strah kako će se možda isto dogoditi i njima samima.

Što je veći strah, veća je i mržnja, a što je veća mržnja, to su teroristi, ma kojim god redovima pripadali, bliži ostvarenju svog cilja. Samo uz tuđi strah i mržnju oni imaju moć. Među nama ima puno Ivica, Zrinki, Antuna, Matea i Lejla. To su prave ćelije svojevrsnih terorista koji će sijajući svoj strah od drugačijeg i svoju mržnju prema drugačijem pomoći onima koji istu emociju siju po svijetu da ostvare svoj cilj. U takvom ratu bitno je samo ne razmišljati kao oni i ne dijeliti ljude na naše i njihove, na muslimane i nemuslimane, na vjernike i ateiste, na Europljane i Azijate, jer smo svi mi prije nego što smo postali to što već jesmo i prije nego što smo počeli pripadati tamo gdje već pripadamo ipak bili samo – ljudi.