U razgovoru za Dubrovački dnevnik Delić Gozze upravo se osvrnula na neka od spomenutih pitanja, kazavši što ustvari smatra najvećim problemom, kako u kulturi, a tako i načinu gradskog življenja.

PRIČA O ARBORETUMU

S čim se trenutno bavite?

- Radim na izložbi dubrovačkog slikara Iva Mladošića. Vidjet ćemo kakvi će biti rezultati, vidim da se razvija i da se ne prepušta komercijalnoj struji do mjere da izgubi svoj izričaj koji je značajno oformio. Njegove zadnje radove sam prijavila u Splitu pa ćemo vidjeti što će tu biti.

Nedavno je objavljena knjiga s izlaganja jednog od komiteta ICOM-a gdje je i vaš rad.

- U japanskom Kyotu se održala trijenalna konferencija ICOM-a i tu su na jednom mjestu bili svi međunarodni komiteti ove organizacije. ICOM, to je krovna udruga muzealaca. Uglavnom, govorila sam o projektu arboretuma u Trstenom, a na temu muzeja kao centara sadržaja.

I kako tu Arboretum stoji?

- Daleko je od očiju pa valjda shodno tome i poprilično u jadnom stanju. On bi trebao biti više od ovoga što je sad, sastavni dio je tu i ljetnikovac Gučetić, tu je i priča vezana uz vlasnika filozofa Nikolu Gučetića. Italija ima zasebnu udrugu Casa della memoria koja brine o rodnim kućama i prostorima gdje su radili njihovi umjetnici, a u nas to nije tako. U nas se HAZU brine o Arboretumu. Trebali bi tu biti i oni koji su tamo zaposleni, koji bi se bavili i istraživačkim i izložbenim radom, obnoviti priču o važnosti Trstenog. Pričala sam s jednim lokalnim akademikom i on mi je rekao da je to nemoguće oformiti jer je HAZU centraliziran.

Ustvari, poanta bi trebala biti u mnoštvu sadržaja?

- Tu bi trebala recimo biti knjižnica s radovima Nikole Gučetića, kustosi koji bi se bavili s tim. Ali to je nešto što nema niti Lokrum, a ima primjerice Miramare u Trstu. 

Sad je nešto Grad preuzeo priču oko Lokruma.

- Da, ali u svemu, a u kulturi izrazito, vi morate imati iznimne profesionalce, ljude koji su posvećeni poslu. Ako ih nemate, onda rezultat izostaje.

U SVIJETU LJUDI U MUZEJE IDU KAO NA IZLET

Kako ostale dubrovačke ustanove u kulturi, mislim na one muzejskih djelatnosti, stoje s tim pojmom "centara sadržaja"?

- Čini mi se da smo mi u Gradu ostali na rubu svega. Nije to samo zemljopisni pojam, uostalom kažu da je periferija samo u glavama, ali čini mi se da smo skliznuli u Grad neznanja. Ne cijeni se nečije znanje. Da bi krenuli u posao vi morate znati. Nemate ništa od toga da uvjerite neke kako znate, nego stvarno to svojim rezultatima trebate pokazati. Tako i ustanove u kulturi trebaju imati misiju i cilj zašto su osnovane i što bi trebale predstavljati. I trebaju se birati najbolji ljudi. Sve drugo vodi u nisku ponudu.

Kad odete, recimo, u Van Goghov muzej u Amsterdamu, vi dobijete i trivijalnu komponentu njegovog, ali i onu znanstvenu, dobijete znanje, ali i zabavu. U nas toga nema.

- Oni imaju jasnu ideju. To je ideja Van Gogh. I posjetitelj je bogatiji za tu ideju. Tko je bio, kako je živio, variraju tu i dizajnerski motivi s njegovih slika...

Mislite da je sami koncept muzeja pogrešan u nas?

- Hoću kazati da svaki muzej treba imati razlog postojanja. Čemu je namijenjen. Kako bi se to sprovelo, treba imati kvalitetne ljude, samo su oni zalog. Oni moraju znati o području s kojim se bave da bi to mogli prenijeti posjetiteljima. U svijetu vi upijate sadržaj kroz muzeje. Ljudi u muzeje idu kao na izlet. Imate kulturni sadržaj, a istovremeno zabavu. Doduše, nama se teško uspoređivati s Van Goghom jer mi nemamo takvu osobu u modernom slikarstvu...

PROBLEM JE U DJELATNICIMA

Je li to problem? Što se Dubrovnik prsi kao grad iznimnog povijesnog naslijeđa i, kako se to kaže, nematerijalne kulturne baštine, ali realno što bi tu bio pandan Van Goghu ili talijanskim renesansnim umjetnicima?

- Mislim da nije problem u tome nego u onima koji rade. Ne biraju se najbolji. Onima koji rade najmanje je važno predstaviti neku priču, oni se bave kadroviranjem. Dubrovnik ipak ima povijesno jasnu priču. Priča je to o urbanitetu, priča o arheologiji. A mi nemamo niti arheološki muzej! Imamo muzej u Kneževom dvoru, ali Dubrovački muzeji su organizirani kao Muzej za umjetnost i obrt u Zagrebu. Dakle, tamo su zbirke podijeljene po materijalu i oni ne ispunjavaju svoju zadaću.

Hoću reći kako smatram da Dubrovnik nema povijesno jaku notu, snažan fundament koji bi mogao u velikoj mjeri zaintrigirati posjetitelje. Ali, vi mislite da nije problem u tome, nego u nestručnim djelatnicima?

- Definitivno. Pogledajte gradove u Italiji. Njima je cilj imati više posjetitelja, oni se trude. A u Dubrovniku pokretnine nestaju! Godinama nestaju. Kako se može dogoditi da u zgradi Umjetničke galerije Dubrovnik, palače Banac, nestaju pokretnine?

IZ UGD SE KRADU KVAKE

 I na Babinom kuku je dosta toga nestalo.

- Da, tamo je na javnim prostorima isto dosta umjetnina nestalo, poglavito onih u vlasništvu hotelskih kuća. Bilo je tamo značajnih skulptura, nedavno sam baš pokušala ući u trag gdje je nestala skulptura Raoula Goldonija, to je onaj akt žene. Ali mi nitko ne zna odgovoriti. Po meni je to priča o stanju svijesti sredine koja ne cijeni svoju povijest i tradiciju.

Eto, onda naš identitet je satkan u lopovluku i klijentelizmu. Lopovluk kroz nestajanje umjetnina, a klijentelizam kroz zapošljavanja nestručnih.

- To košta. Ne samo u smislu novca. Kultura je šire od odlaska u muzej. A kad imate ljude koji su nekompetentni onda to ne vodi nigdje. Pri tome izostaje kritička svijest. Kako će je biti? U redu, Van Gogh je jedinka za sebe, ali imate i druge muzeje koji se trude dati najbolje od svoje sredine.

Mislite da se onda to pretače i na druge segmente života?

- Ovdje se izokrenula priča. Kao da je ljeto dva mjeseca i onda se uživa, a ostatak godine u drugim dijelovima svijeta radimo sve ostalo. Kupujemo, studiramo, itd. Onaj simbolički rimski forum Stradun više nije. Ne može biti da ljude na Stradunu zadovoljavaju samo caffe barovi. Ne može biti da populistički u Gradskom vijeću zastupnici kažu da treba omogućiti veliki broj stolova jer neki od toga žive. Ti ljudi bi trebali pročitati Statut iz 13. stoljeća i dobro ga upamtiti. Priča o Gradu je priča o javnim prostorima i to obavezuje. Pogotovo kad grad ima svoju povijest.  Po meni je jedna kvaka na vratima od UGD-a izuzetan primjer odličnog dizajna, suvremenog i modernog. A ne samo da je ta priča u zapećku, već te kvake nestaju.

Nestaju kvake?! Doslovno?

- Ima ih sve manje.

Netko ih uzima?

- Netko ih uzima. Malo ih je ostalo. Ne znam jeste li ih ikad vidjeli?

 Nisam primijetio.

- Ima ih na pojedinim mjestima, odlične su. Onako kao kugla, predmet odličnog dizajna. Prema tom vlasniku Božu Bancu obaveza bi trebala biti da se to sačuva, to je priča, takva vrsta autentike je priča. 

O ZGRADI BANAC

Sama zgrada je oduzeta obitelji Banac od komunističkih vlasti, i to je  lopovluk. Onda su i kvake dio iste priče.

- Kasnije je to nacionalizirano, ali hoću reći da je autentika na cijeni, a što je danas s ljetnikovcima? Kraj nekih niču betonjare.

No, sve je to dio iste priče, kad na oduzetoj zgradi danas se 10. srpnja održavaju derneci, onda su i kvake dio istog identiteta, kao i betonjare kraj ljetnikovaca.

- Može biti. Ali ne pristajem na to. Mislim da je uloga svih generacija da čuvaju ono što imaju. Tko god bio vlasnik kuće, to se treba čuvati. A apsurd je da predmeti nestaju. I to ne od strane došljaka, nego nekoga tko je došao da to štiti. A Banac je tu samo jedan primjer.

DJELATNOST MUZEJA NIJE BITI DJEČJI VRTIĆ

Vi ste jedan mandat bili na čelu UGD. Kažu da ste bili jako strogi?

- Ne mogu ja to govoriti, ali mislim da sam bila najstroža prema sebi. Trebalo je uvesti stalni postav, to je bio preduvjet da vrata Galerije budu stalno otvorena. Sad je smiješno govoriti što je sve trebalo uvesti, srediti, uvidjeti zašto se žarulje nabavljaju u Zagrebu po većoj cijeni nego da se nabavljaju ovdje, pa tu uštedjeti kako bi program bio što bolji... Da postane UGD bolje i živahno mjesto.

Vi tu živost niste stvarali dječjim radionicama? Dojam je kako danas većina ustanova uz dječje radionice stvara privid uspješnosti.

- Primarna djelatnost muzeja je prikupljanje i prezentiranje građe. Treba tu uklopiti i pedagoške aktivnosti. Mi smo imali radionice koje je vodila sjajna Maris Stanović, ali osnivač nije dozvolio da je zaposlimo.  Mislim da je važno da pedagog bude struke koje su i kustosi. Ali, treba znati i da muzej nije dječji vrtić.  Ne služi on samo za učiti crtati. Pedagoške radionice su za sve uzraste.

Kako mislite? 

- Mi smo išli i u zatvor, bolnicu, tamo nosili pojedine eksponate s izložbi. Pedagoška aktivnost je više od skupljanja djece na okupu na jednom mjestu. Kod nas u UGD su se bojali baloni koji su ostali s Noći muzeja,  i populistički se ostavljali u centralnoj dvorani. Posjetitelji su bili u čudu o čemu se tu radi, nisu znali jesu li dio izložbe ili neka instalacija. Mislim da je potreba da se tako pokažete prezira vrijedna. 

Meni se čini da je u tim ustanovama cilj dobiti posao radi posla, a ne radi umjetnosti. Možda sam prezahtjevan i nerealan, tako netko i novinarima može reći paušalno, kako ono ide, da se trebaju baviti "istraživačkim novinarstvom", a ne "kopipejstanjem" ali opet mislim da ne bi trebalo sve svoditi na uhljebljenje.

- To je tema o kojoj smo počeli, o ljudima koji se bave s nečim i nije ih briga za to. Oni ne osjećaju odgovornost, oni proizvode buduće generacije neznalica. Ljudi kad u civiliziranoj sredini nisu za nešto, onda oni odlaze, automatski otpadaju.

Društvo ih odbaci.

- A u nas se lokalna kultura smatra nevažnom, ne samo kultura, već sve javne ustanove pa biva nebitno tko je gdje došao.

KULTURA TREBA BITI SERVIS

Možemo završiti s pričom politike i kulture, odnosno financiranja ustanova u kulturi, koje niti izbliza ne mogu vratiti ta financiranja.

- Nisam pobornik da se ocjenjuje kultura po broju posjetitelja, neke ustanove imaju veću posjetu jer su dio raznih tura, određenih ponuda, onda je tu i lokacija. Nije to odraz kvalitete rada. Ali istina jest da je malo kome stalo do rezultata.  Trebalo bi krenuti od ureda osnivača, prvo bi pročelnici trebali biti ti koji će arbitrirati. Govorim, trebali. A oni to ne rade. Floskula je da to trebaju biti administrativci, oni trebaju arbitrirati, a to ne rade jer je to zalog njihove dugovječnosti. 

Stvara se tu zatvoren krug?

- Stvara se onda poglavito jer na cijeni nije kultura kao servis koji je tu da osnaži ljude u njihovom kritičkom promišljanju. Dio je sad to šire priče, ali na cijeni su tu "influenceri" koji će nešto kazati, a ti ćeš to nekritički prihvatiti. I onda je to odličan materijal za kandidate na izborima. Pa se manipulira s velikim obećanjima i pojašnjenjima. Nama ne trebaju pojašnjenja nego rješenja. I to najbolja moguća.