Skepsa protiv cijepljenja je stara kao i samo cijepljenje. To nije nešto od jučer, s čime se suočava Hrvatska i krajnji jug koji se ne mogu pohvaliti s dobrom procijepljenošću što bi u konačnici rezultiralo suzbijanjem koronavirusa. Iako se sve više ljudi diljem svijeta cijepi ili se cijepilo, neki čvrsto drže stav da se ne žele na taj način zaštiti. Strah od ubrizgavanja nečega u tijelo, mijenjanje genetskog materijala, poteškoće s neplodnošću, snažne nuspojave samo su neki od razloga koje navode protivnici kao argument da se ne cijepe. S druge strane, znanstvenici u potpunosti negiraju sve te razloge te nude dokazane protuargumente. Budući da je cijepljenje dio nacionalnog zdravstvenog programa opravdano je pitanje koliko zapravo građani vjerujem vlastitim državnim institucijama. O tome kao i o razlozima zašto se neki ljudi cijepe, a drugi to uporno odbijaju, kako ih privoljeti i osvijestiti da na taj način štite sebe i ostale, razgovarali smo sa psihijatrom u dubrovačkoj Općoj bolnici Davorom Grilecom.

Razumijete li vi one koji se ne žele cijepiti?

- Ne razumijem, niti ih pokušavam razumjeti, već razmišljam kako svi ljudi imaju određena prava i određenu slobodu izbora u svom životu.

Zašto neki ljudi odbijaju cijepljenje, a dio njih uporno ignorira postojanje novog koronavirusa? Javno su dostupna svjedočanstva onih koji su iz prve ruke doživjeli teške oblike bolesti, statistike govore o povećanoj smrtnosti, ali neki i dalje ignoriraju, kuju teorije zavjere pa čak i ismijavaju sve to.

- Ljudi svoja ponašanja u životu baziraju na vlastitim sustavima vjerovanja i razmišljanja. Manji dio ljudi općenito u potpunosti negira postojanje novog korona virusa, to jeste specifičnosti globalne situacije u kojoj danas živimo. Općenito, ljudi u životu kalkuliraju. Potpuno bi bila drugačija situacija da se spomenuti virus za mnoge nije pokazao više-manje bezopasnim, a ne u toliko mjeri smrtonosnim, iako su brojke velike. U slučaju da uz visoku kontagioznost pokazuje i visoki mortalitet, ljudi bi, vodeći se emocijama straha, kojima se i sada vode u slučaju odluke o necijepljenju, izgradili drugačiji sustav vjerovanja i razmišljanja. Sve to bi ih potaknulo na ponašanje žurnog cijepljenja, bez potrebe većeg nagovaranja.

Uvriježeno je kako na jugu Hrvatske skepsa oko cijepljenja ima tradiciju. Postoji li neko racionalno objašnjenje zašto je to tako?

- Da nažalost, Dalmacija, posebno dvije najjužnije hrvatske županije, imaju statistički nižu procijepljenost, a to se vidi i po cijepljenju djece po kalendaru obveznog cijepljenja od zaraznih bolesti. Racionalno objašnjenje bi bilo da ljudi gledaju što drugi ljudi rade te oponašanju njihova ponašanja.

U Rovinju je primjerice cijepljeno 80 posto stanovništva. I oni žive od turizma jednako kao i Dubrovčani gdje je znatno manja procijepljenost. Kako to objašnjavate - vjera u sustav i znanost, interes radi turizma ili pak nešto treće?

- Prvenstveno objašnjavam time što se Rovinj nalazi u ekonomski najrazvijenijoj hrvatskoj županiji. Istrijani su davno bili bolje upoznati gledajući talijanske medije o situaciji u susjedstvu jer su povezani sa sjevernom Italijom. Tako su iz prve ruke znali što se događa u Bergamu i okolini koji su bili sinonimi za zdravstvenu katastrofu modernog doba na području Europe. Tada se o virusu kod nas i u svijetu znalo malo ili gotovo nimalo. Na kraju krajeva, ljude definiraju podneblja u kojima žive, susjedne regije kojima gravitiraju, geografske širine i dužine na kojima su rođeni i odrasli i tako se formirali kao ličnosti.

Raznim metodama se pokušava nagovoriti ljude na cijepljenje. Što vi mislite koji je najbolji način poticanja ljudi da se odluče na taj korak?

- Uvijek je najbolji način imati jaku javno zdravstvenu kampanju te imati izgrađeno društvo u pravom smislu riječi, gdje će se svi ljudi u njemu osjećati ravnopravno s vjerom u institucije. Na žalost, kod nas vodeće garniture nisu desetljećima uspjele izgraditi takvo društvo, prvenstveno što su vlastitim primjerom desetljećima isto to društvo razarali kao maligna tvorba šireći metastaze. Budući da ne znaju drugačije, tako su se ponašali i u ovoj krizi kada ista epidemiološka pravila nisu vrijedila za sve. Mnoga su bila prilagođavana dnevnopolitičkim potrebama poput izbora, kao i nezamjeranju određenim zajednicama, podrivajući temelje sekularne države. Jednostavno prosječni građani se nemaju u koga ugledati niti kome vjerovati.

Premijer prijeti ukidanjem potpora za poduzetnike, razne institucije i shopping centri najavljuju kako neće dozvoliti ulazak ljudi koji nisu cijepljeni, znanstvenici govore da će se puniti groblja i bolnice ...

- Sve to je vrlo kompleksno tako da se mogu vratiti na svoj prvi odgovor, a to je da građani imaju određena prava na izbor i pravo na slobodu. Ta prava na izbor i na slobodu nisu neograničena, ona trebaju i jedino mogu biti uređena i ograničena važećim zakonima Hrvatske. Sama premijerova izjava i daljnje tumačenje trebalo bi biti jasno definirano i treba provjeriti ima li pravne osnove za tako nešto. Ako su oba odgovora na ta pitanje potvrdna, onda je odgovor jasan. Ako je komunikacija na razini plašenja, onda je ona propala u svojoj namjeri zbog pitanja vjerodostojnosti onih koji šalji takve poruke.

Je li fer plašiti i ucjenjivati ljude?

- Osobno podržavam razmišljanje premijera kako ne možeš dobiti financijsku potporu države za život, a istovremeno ne doprinijeti rješavanju situacije. Cjepiva i javnozdravstvena skrb nisu besplatni, ali su u Hrvatskoj dostupni. Svaki građanin ima prava, ali i određene obveze prema društvu te slobodu izbora. Cijepljenje je jedini način da što prije izađemo iz ove zdravstvene, ekonomske i društvene krize i što prije nastavimo s normalnim životom. Ako takva pravila vrijede za države poput Njemačke, Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva, SAD-a i drugih, zašto mi moramo naprezati ‘male moždane balkanske vijuge’ i sebi stvarati bespotrebne tenzije i dodatni diskomfor? Zar nam nije dosta?

Jesu li u slučaju nedovoljne procijepljenosti na razini države, županije i grada zakazali Vlada, Stožer, čelnici pa i zdravstveni djelatnici? Možda je trebalo provesti bolju kampanju i dodatno motivirati ljude?

- Mnogi su zakazali, a tu posebno izdvajam one čija imena zaokružujemo na listićima svako nekoliko godina. Političare biramo, a zdravstveni djelatnici su sami izabrali zvanje tako da ih ne bih svrstao u istu kategoriju s ovim prije navedenim. Sve strukovne komore djelatnika u zdravstvu su provele istraživanja koja su pokazala visok odaziv i procijepljenost zdravstvenih djelatnika, uzimajući i varijablu većeg obolijevanja istih zbog većeg profesionalnog rizika. Svi zdravstveni djelatnici su ovaj put, kao i u Domovinskom ratu, dali neprocjenjiv doprinos naciji i državi u kriznim vremenima te nikako nisu zakazali. Cijelo vrijeme su radili, nisu radili iz kuće, oni su ti koji imaju uvijek posla i vikendom i blagdanom, i danju i noću, kao i za vrijeme pošasti rata, pandemije i ekonomske krize. Za nas posla uvijek i svugdje ima te nam država ne treba čuvati radna mjesta, nego trebaju čuvati nas zdravstvene djelatnike.

Kako bi trebalo pristupiti kampanji za cijepljenje građana?

- To bi pitanje trebali uputiti na lokalnoj razini - gradskim i županijskim uredima za zdravstvo i obrazovanje te na državnoj razini Ministarstvu zdravstva i Vladi, jer im je to u opisu posla. Svi oni su jako dobro plaćeni, imaju benefite, što se posebno može zaključiti promatrajući njihovu retoriku i ponašanje tijekom svakih izbora koliko se grčevito i panično drže za fotelje koje žele osvojiti i/ili zadržati. Tako je malo vremena potrebno da se iz društva koje je na javno zdravstvenom planu u Europi gradilo prve ljekarne, vodovod, kanalizaciju te karantene, čiji je moto vladanja bio Obliti privatorum publica curate (Zaboravite privatno i brinite za javno), dođemo do društva apartmanizacije te bivamo definirani, prepoznati i cijenjeni po istom.