Hobiji nisu samo za one koji imaju previše vremena na raspolaganju. Najbolji dokaz toj tvrdnji je 41-godišnji kuhar Prosper Lenert, otac šestero djece koji je uz pomoć svojih vještih ruku, velike strpljivosti i pedantnog rada pronašao vremena uživati u čarima brodomaketarstva. Za vrijeme turističke sezone Lenert sudjeluje u pripremi na tisuće obroka za goste hotela Valamar Lacroma, a kad dođu oni mjeseci s nešto manje posla, on se uhvati kartona, plastike, metala, štapića i ostalih materijala i gradi brodiće. 

Sve je počelo kada je izbila pandemija korona virusa, dok se cijeli svijet s ovom bolešću borio uz pomoć ograničenog kretanja, zatvaranja hotela, restorana i brojnih drugih objekata. Na udaru takvih mjera najviše se našlo ugostiteljstvo pa su djelatnici iz te branše većinom boravili doma ili su pak bili primorani tražiti neke druge poslove. Prosper nije odustao od svog posla nego je ponašao zanimljiv način kako iskoristiti slobodno vrijeme. Za Dubrovački dnevnik ispričao je kako je interes za brodove krenuo od djetinjstva, čestih putovanja morem i fascinacijom plovilima.

LJUBAV PREMA BRODOVIMA

- Moja mama je s Hvara i mi smo dva puta godišnje išli na otok. Kao dijete sam bio opčinjen brodovima i baš sam uživao u tim putovanjima. Kasnije smo u ratu boravili u izbjeglištvu na Krku pa su mi opet brodovi bili suđeni, posebno se sjećam kontrola, izgorene luke u Dubrovniku… Kasnije sam htio postati pomorac, ali život me odveo drugim putem, ali ljubav prema brodovima je ostala - priča Prosper Lenert. 

Govori kako do koronavirusa nije previše razmišljao o hobijima budući kako šest godina radi u luksuznom hotelu pa nije imao previše slobodnog vremena. No, sve se promijenilo 2020. godine.

- Stalno sam bio na kompjuteru što se mojoj djeci nije sviđalo jer su i oni htjeli. Onda sam odlučio sebi naći zanimaciju pa sam krenuo sa stvaranjem brodova. Palo mi je na pamet napraviti Liburniju jer mi je ona ostala u sjećanju kao super brod. Malo pomalo sam počeo tražiti razne dijelove po kući, uzeo karton  i onda je to krenulo - otkriva on. 

Fasciniralo ga je kako čovjek od ničega može napraviti puno toga, a u tome poslu su mu najviše pomogli videozapisi na YouTubeu koji nude detaljne upute za brodomaketare. Hobi mu se jako svidio, dodaje Lenert pa se tako umjesto korona virusom zarazio pravljenjem plovila što čini i danas kada ima vremena. Ispričao nam je kako izgleda proces nastajanja broda.

GRADNJA BRODA UZ POMOĆ INTERNETA

- Ključni su nacrti jer se tako napravi omjer, nakon toga se crta donji dio broda, strane i onda kreće gradnja kao što se to radi s pravim brodom. Jednostavno se sastavlja dio po dio. Kad sam završio Liburniju nisam bio zadovoljan jer mi je jedan dio bio prekratak pa sam ga odlomio i produžio. Nakon što sam napravio brod, želio sam napraviti i more. Na internetu sam pronašao ideju kako se taj dio može dočarati uz pomoć toalet papira i ljepila za drvo. Nikad mi to ne bi palo na pamet! Drago mi je što čovjek sam može naučiti milijun stvari na internetu, ali kao i u svakom poslu mora se malo namučiti. Najvažniji su interes, želja i trud. Jednostavno, kad za nešto zapneš, može se ostvariti - poručuje ovaj vješti novopečeni brodomaketar, po struci kuhar.

Otkriva kako je počeo “iza zafrkancije”, a kasnije je to preraslo u nešto ozbiljnije.

- Počeo sam dorađivati prethodne radove jer sam s vremenom puno toga naučio. Morao sam sebi reći kako nije dobro vraćati se na staro nego se treba fokusirati na nove projekte koji će biti bolji i detaljniji. Osnove ovog hobija sam svladao u par godina, ali ima tu još puno posla - govori Lenert koji je dosad izgradio maloga Titanica, Queen Mary 2, spomenutu Liburniju, jedrenjake i manje plastične brodove. Ističe kako mu je Liburnija najdraža jer je to radio od nule.

- Brodomaketarstvo je zanimljiv hobi samo treba puno vremena i dosta novaca. Koristim različite materijale poput kartona, plastike, fascikle, Lego kockica, nađe se i dijelova frižidera koji smo bacali. Uvijek u otpadu vidim nešto što će mi zatrebati poput lima, štapića, čačkalica.. Od svega što čovjeku dođe pod ruku može se nešto napraviti - kazuje Lenert koji uvijek drži oči širom otvorene pa čak i kad prolazi pored smeća gdje je izvor raznog materijala koji može iskoristiti u svojim maketama.

SLIČNOSTI U POSLU I HOBIJU

Inspiraciju, otkriva on, pronalazi u šetnji morem i raznim događajima oko sebe. U planu ima napraviti Postiru, Titovog Galeba i neizostavne Skalu i Zrinski.

- Odlučio sam nabaviti nacrte tih brodova jer ovaj put želim da to bude profesionalno - odlučan je on u svom hobiju.

Kuharstvo i gradnja brodova, iako djeluju različiti, imaju puno zajedničkih točaka.

- Ključ je u detaljima - puno sitnica čini veliku stvar. Tako je u kuhinji 99 posto posla priprema, a kuhanje je najlakši dio. Isto je i u brodomaketarstvu. Ovaj hobi mi je odličan bijeg od teškog posla koji ponekad potraje i do 15 sati dnevno. Uvijek kažem kako su mi 24 sata malo za sve što imam napraviti u jednom danu - žali se Lenert koji većinom brodove gradi noću, kad na spavanje pođe njegova višečlana obitelj.

Ističe kako obožava posao kuhara u dubrovačkom hotelu.

- Najbolji osjećaj je ponos i zadovoljstvo nakon odrađenog posla. Kad vidimo kako smo nahranili više tisuća gostiju i kako su oni zadovoljni, s užitkom otvorimo bocu vina i to proslavimo. Super je osjećaj kad znaš kako si odradio nešto konkretno i korisno. Plaća je dobra i ja sam zadovoljan, ali najveće zadovoljstvo su mi zadovoljni ljudi. Teško da ovaj posao može raditi netko tko ga ne voli jer se ponekad provede i do deset sati u kuhinji. Kad mi dođu sezonci, odmah znam jesu li za ovaj posao ili ne. Čim pitaju - kad će plaća, gdje se ovdje puši, kad je marenda, znam o kakvom je radniku riječ. Prava pitanja su - što danas kuhamo i što je na meniju - govori ovaj kuhar s 21 godišnjim iskustvom koji je trenutno na poziciji zamjenika voditelja kuhinje.

Smatra kako u poslu kao i u hobiju treba znati što želiš.

- U početku sam puno griješio pa sam svoje brodove kasnije popravljao. Ako želiš biti dobar u nečemu, moraš se posvetiti tome - savjetuje Lenert koji je još kao dječak imao izraženu umjetničku crtu, no prisjeća se savjeta koji mu je dao profesor Josip Trostmann.

- Rekao mi je ‘Drži se ti kuhinje, u slikanju ti nema kruha’. Bio je u pravu i ja sam ga poslušao tako da nikad nisam bio ni gladan ni žedan, a uz to ipak crtam - govori ovaj simpatični kuhar neobičnog imena. 

Kazuje kako mu se ljudi cijeli život čude zbog imena Prosper, a od milja ga zovu Pupo.

- Kako je mama s Hvara ime je došlo od tamo gdje je prilično često, po svetom Prošperu. Kako sam tamne puti, ljudi pomisle da sam Meksikanac. Meni je moje ime baš fora. Izreka govori nomen est omen (op.a. lat. Ime je predznak/znamenje) pa mi zbog toga kažu kako ću prosperat’ u životu. Ja mislim kako ipak jesam - uz smijeh zaključuje Prosper Lenert. 

*Intervju je objavljen u tiskanom izdanju Dubrovačkog dnevnika