Nakon završene Gimnazije put vas je odveo u Zagreb. Otkad ste znali da će medicina biti vaš izbor i kako su izgledali počeci?

Mislim da sam se još od osnovne škole htio baviti medicinom, kada malo prokopam sjećanja. Bila mi je dilema hoću li studirati medicinu ili fiziku, ali samo jedan kraći period. Već sam za vrijeme srednje škole znao da ću ići na medicinu, jer su me oduvijek interesirale prirodne znanosti, a na medicini se barem prve tri godine studiraju bazične znanosti kao što su biologija, fizika i kemija. Onda sam rekao da bi mi to predstavljalo dobar spoj prirodnih znanosti, uz društvene i humanističke elemente, kojih ima jako puno za vrijeme studija.

Niste požalili odluku iako ste do ovog stadija trebali proći godine i godine studiranja i prakse?

Nisam ni u jednom momentu! Stvarno mi je bio lijep period studiranja, naravno, u retrospektivi je sve ljepše, kad gledaš stvari s nekim odmakom. Ali stvarno je bilo dobro, od studija do staža, ti prvi počeci su mi ostali u lijepom sjećanju. Zaista ništa nisam požalio i da moram opet upisivati fakultet, mislim da bi izbor bio isti.

Kako je došlo do toga da ste se odlučili za obiteljsku medicinu? U posljednje vrijeme možemo čuti da mali broj studenata bira baviti se tom granom medicine.

Zasad nisam požalio obiteljsku medicinu kao specijalizaciju i nadam se da neću nikada. A zašto sam se odlučio? Nakon završenog fakulteta i staža, jedina opcija za mladog doktora je ili raditi na Hitnoj pomoći ili u obiteljskoj medicini. Iskreno, ne volim dežurstva i noćne smjene, pa sam se odlučio da bi ovo ipak bio bolji i možda lakši početak. Kad sam počeo raditi u Zagrebu, kao zamjena za jednog doktora koji je otišao na specijalizaciju, jako mi se svidjelo. Pogotovo način rada tog doktora, vidio sam sve mogućnosti koje pruža obiteljska medicina, osobito na polju preventivnog djelovanja i ranog otkrivanja bolesti, što je meni oduvijek bilo dosta interesantno. Dodatni plus je što je sveobuhvatna, što se stvarno bavi cijelim dijapazonom bolesti, a bolestima se bavi u svim fazama njihovog trajanja – od toga da se ta bolest manifestira, do faza kad je uznapredovala. Tako da možemo motriti pacijente u svim fazama njihovog nošenja s određenom bolešću. A ako imamo sreće, rano je otkrijemo ili najbolje, preveniramo da uopće do toga dođe. Tako da sam već za vrijeme početnog rada na zamjeni vidio da je to možda specijalizacija za mene.

Od 18. godine ste u Zagrebu, tamo ste izgradili i život, kako privatni, tako i poslovni. Zašto ste se odlučili vratiti u Dubrovnik?

Stvarno se ne mogu sjetiti da sam neki duži period uopće razmišljao da bih mogao ostati u Zagrebu. Možda me za vrijeme fakulteta jedan kraći period interesirala mogućnost fakultetskih poslova, odnosno razmišljao sam da bih možda ostao u akademskim vodama. Ali onda sam vidio da to nije za mene. Tad sam odlučio da se sigurno vraćam u Grad. Oduvijek sam imao osjećaj da sam u Zagrebu privremeno. Nikad mi Zagreb nije bio opcija za cijeli život. Koliko god je to privremeno dugo trajalo, osjećaj je ostajao. Nisam razmišljao da bih se tamo mogao skrasiti. Sva sreća da mi je žena pristala otpočetka na opciju dolaska u Dubrovnik, a polako se plan kako bi se to moglo ostvariti kroz godine iskristalizirao.

Nakon 16 godina ponovno ste u Dubrovniku, predstavlja li povratak svojevrstan šok?

Relativno sam kratko tu, od početka godine. Kažu da je ovo najdosadniji period godine, ali jako mi odgovara! I meni i mojoj ženi, koja je Zagrepčanka. Jako nam odgovara tempo života u Dubrovniku inače, a pogotovo ovaj zimski. Zato što je sve neopisivo blizu, svugdje u ovo doba godine možeš brzo doći, jako volim kvizove, otkrio sam da i ovdje postoji „živa“ kvizaška scena, što mi je jako milo jer sam taj hobi stekao u Zagrebu i jako mi je drag. Uostalom, tu mi je i puno prijatelja, obitelj, a i nikad nisam izgubio kontakt s Gradom, pa ne mogu reći da mi je veliki šok. Iskreno, bio sam spreman na njega, ali mogu reći da mi je zasad stvarno, iako je kratko prošlo, cijelo iskustvo ugodno i pozitivno. Nije mi prečudno biti tu. „Gore“ mi je ostalo puno ljudi, prijatelja, pa i obitelji, brat mi je u Zagrebu, rođaci… Ipak, računam da smo se tu preselili i za njih, kako bi i oni mogli doći u Dubrovnik i vidjeti nas. Lijepo je doći u Grad, pogotovo kad imate nekoga svog tu. Nema nikakvog žala što smo odselili ovdje dugoročno, ni njihovog, ni našeg. Stvarno nam je super.

Zapravo, vrlo brzo ste se priviknuli. 

Počeo sam raditi odmah, dobio sam ambulantu u Mokošici. Radna kolotečina ti ne dopušta da se možeš puno šokirati, previše razmišljati gdje si, što si. Imam fenomenalnu potporu obitelji, pa i poslodavca, odnosno rukovodstva Doma zdravlja. Otpočetka su velika podrška u svakom pogledu. Kao i kolege, medicinska sestra s kojom radim... Svi su vrlo brižni i razumiju da mi treba malo vremena da se uklopim u način rada i cijeli sustav, u gradsku zdravstvenu mrežu. Ali, stvarno su svi vrlo dobrohotni i razumni.

Već ste spomenuli početak rada u ambulanti u Mokošici. Kakvi su vam prvi dojmovi?

Radim tri tjedna i zasad su mi dojmovi izvrsni, ljudi su iznimno dragi. Nisam primijetio da se itko nešto žalio dosad, ali tek sam krenuo! U svakom slučaju, svi su tako susretljivi i ljubazni. Razumiju da sam ja novi i da mi treba vremena da ih upoznam. Nadam se da će da taj period upoznavanja, kao i prilagođavanja rada ambulante na način koji meni odgovara, trajati što kraće. Ali zasad je stvarno vrlo dobro. Već sam spomenuo da mi sestra jako puno pomaže, ali i svo drugo osoblje s kojima dolazim u kontakt, kao i zaposlenici ljekarne i druge kolege, ne bih htio nekoga izostaviti. Puno je tu podrške i pomoći oko mojih pitanja i nedoumica. Ali mislim da ću to relativno brzo „pohvatati“, pa da ljudi neće ni osjetiti tranziciju. Moram naglasiti bivšu doktoricu, koja me upoznala s radom u ordinaciji i poentirala važne stavke. Ići će to svojim tokom, trebat će vremena, ali mislim da će uskoro sve „sjesti“ na svoje.

Jeste li svjesni da s obzirom da ste liječnik obiteljske medicine i još k tome i povratnik u Dubrovnik, poprilično specifični za ovu sredinu?

To mi mnogi kažu, ali ja ne razmišljam baš puno o tome. Medicina je većinom ženska struka, pogotovo u zadnjih 30, pa čak i 50 godina. A obiteljska medicina u tome prednjači. Tako da je sama činjenica što sam muško specifična. A to što sam iz Grada je isto tako poprilično neobično, barem nekima. Treća stvar koja izaziva čuđenje je što planiram tu ostati, barem nam je zasad plan zauvijek se skrasiti ovdje. Meni to nije nimalo neobično, jer kao što sam rekao, nisam razmišljao o nekim alternativama, odnosno nemam želju za nečim drugim trenutno. Naravno da se ljudi više tome čude nego ja! (smijeh)

Za vas je, očito, povratak u Dubrovnik uvijek bio jasan. No postoje li možda načini na koji bi se moglo privući doktore, ali i druge struke u Grad?

Mislim da liječnici dijele u mnogo čemu sudbinu drugih građana, pogotovo mladi liječnici. Slične su brige, a to je prvenstveno stambeno pitanje. To je „rak rana“ Grada, ne mora nitko to posebno naglašavati. Meni je iznimno olakšan ostanak u Gradu, iako sam se vratio i bez dodjele stana, vratio bih se svakako. Ali dodjelom stana u povoljan najam mi je, naravno, lakše. Mislim da je rješavanje stambenog pitanja sigurno jedan od glavnih načina za privući ljude, pogotovo one iz Grada koji nemaju riješeno stambeno pitanje, da se vrate u svoj rodni grad. A za one koji nisu iz Grada, kako ih tu privući… To mi je teško reći jer nisam u toj poziciji. Imam tu i familiju i prijatelje, vraćam se donekle u poznato. Čak bi se usudio reći da ih nije potrebno privlačiti jer ima i previše Dubrovčana koji žive „vanka“, koji bi se možda htjeli vratiti, ali im nedostaje jezičac na vagi da to odluče. Kad bi se stambeno pitanje riješilo na adekvatan način, mislim da bi se puno drugih stvari riješilo po principu inercije. Kad privučeš nekoliko mladih familija u Grad, to automatski generira zajednicu, ljudi sami stvaraju sadržaj koji ih zanima ili nađu nešto. Meni priče o zimskoj učmalosti Dubrovnika nisu uopće jasne, valjda jer sam takav tip, ne treba mi previše sadržaja. Mislim da Grad ima puno „skrivenog“ sadržaja, koje ljudi ne otkrivaju na adekvatan način. A i sami ga mogu kreirati. Nitko ti ne brani da se družiš, šetaš, pođeš na neki sport. Grad nam nudi puno više nego što smo možda nekad spremni priznati. Ali, moram ponovno reći da meni puno ne treba. Ako netko ima puno zahtjeva, naravno da neke specifikume Zagreba ne možeš ovdje dobiti.

Vama dovoljno?

Meni da! Ali ja sam takav tip. Meni je Grad dovoljan sam po sebi. Sviđa mi se naša ćakula, naš način života. Dubrovnik nudi jednu veliku kvalitetu života koju nekad ni sami ne vidimo. Ali kad živiš u nekom drugom gradu, kad vidiš te gužve, koje su cjelogodišnje, nemaš more, moraš razmišljati kakav ti je zrak da bi izašao vanka… To su neke stvari o kojima se ovdje ne razmišlja, već ih se podrazumijeva. Možda nam netko sa strane kad dođe otvori oči, a ljudi dolaze s razlogom, jer očito vide nešto u Dubrovniku. Mislim da si nekad to sami moramo osvijestiti.

Očito je da ste i više nego zadovoljni svojim povratkom i sigurno ćete inspirirati nekoga da učini to isto.

Nadam se da će se sve više ljudi iz Grada vraćati u Grad i da će im to biti olakšano na adekvatan način. Dubrovniku trebaju Dubrovčani, bez toga nema ništa. Kad bi se ljudi počeli vraćati, možda bi i primijetili neke promjene za kojima mnogi žude, kad bi se stvorila kritična masa cijelog jednog Dubrovnika u Zagrebu. Mislim da su dva Dubrovnika „gore“, koji čeznu za tim da se neke stvari pomaknu s mrtve točke i olakšaju. Nadam se da će se naći dobra sinergija da se ljudi krenu u većem broju vraćati.