Iako su skoro sve slične, priče izbjeglica iz Ukrajine uvijek su na poseban način tužne i potresne. Govore o boli, čežnji za domom, tragediji koja je zadesila obitelji, o stradanjima, rastancima… Bježeći od Putinovih bombi, brojni Ukrajinci primorani su tako bježati iz svoje države i pronaći sklonište. Oko 16 tisuća njih je sigurnost pronašlo u Hrvatskoj koja se, kako se čini, dobro nosi s prihvatom ovih ljudima kojima je potrebna pomoć. Mnogi od njih utočište su pronašli i na krajnjem jugu, u Dubrovačko-neretvanskoj županiji gdje ih je lokalno stanovništvo svesrdno prihvatilo.

Prije dva mjeseca u Dubrovnik je došla Maryna Bohatska koja je pobjegla iz ratnog vihora grada Nikolajeva s dvoje djece, svojim 15 - godišnjim sinom Artemom i 7- godišnjom nećakinjom Sofijom. Iza njih je težak put, puno neizvjesnosti i nepoznatoga, ali spas su pronašli u gradu gdje su im u pronalasku stana i posla pomogli dobri ljudi. Danas Maryna radi kao frizerka u Beauty Lineu na Pilama, Artem ide osmi, a Sofia u prvi razred OŠ Ivana Gundulića. Žive kod obitelji Marija Marušića u Gružu koji im je besplatno ustupio apartman. 

NISU ZNALI ŠTO IH ČEKA

-Tri dana smo putovali da bismo pobjegli iz Ukrajine. Za mene je to bilo teško, a za djecu posebno naporno i iscrpljujuće. Sjećam se trenutka kada sam odlučila da moramo napustiti dom. Danima smo sjedili na podu, a po cijeli dan su svirale sirene, nismo mogli znati gdje i kada će pasti bomba, djeca su bila jako preplašena. Moje psihičko stanje je bilo loše, a mama i sestra su se tresle od straha. Tada smo odlučili da nešto moramo učiniti. Sestra radi u vojsci pa nije mogla otići, a mama se brine o nepokretnoj baki. Odluka je pala da ja uzmem djecu i da pođemo van države. Nije bilo lako krenuti jer nisam znala gdje su ukrajinski, a gdje ruski vojnici, nisam znala što nas čeka na putu. Bilo je to jako opasno i riskantno, a na kraju smo krenuli bez ikakvog plana – priča za Dubrovački dnevnik 36-godišnja Maryna Bohatska koja je prvo stigla u Poljsku, a kasnije u Hrvatsku. 

Govori kako je željela ići negdje gdje nema mnogo izbjeglica iz Ukrajine.

-Bilo mi je jako važno pronaći posao. U Poljskoj je veliki broj izbjeglica tako da je velika potražnja za poslom, a plaće su jako niske. Odlučila sam ići gdje ima manje ljudi nadajući se kako ću tamo lakše doći do posla. Imam dvoje djece i ne mogu sjediti u kući i čekati da nam svaki put netko nešto da. Jako sam zahvalna ljudima koji su nam pomogli, ali morala sam se sama pobrinuti za nas – govori ona. 

Bila je spremna raditi kao sobarica u hotelu u Dubrovniku, no pomogla joj je Sanja, nevjesta od gospara Marušića kod kojeg žive. Budući da je frizerka po struci zaposlila se u Beauty Lineu gdje je jako zadovoljna.

- Volim učiti i volim svoj posao. U industriji ljepote radim već 14 godina i često sam išla na usavršavanja. Moji klijenti iz Ukrajine mi se javljaju i pitaju me kad dolazim. U šali mi kažu kako će iznajmiti avion i doći 

u Dubrovnik da ih uredim – prepričava Maryna koja je u Ukrajini zarađivala dva do tri puta veću plaću od dubrovačke jer, kako ističe, standard grada Nikolajeva prije rata je bio jako visok te je bio jedan od najskupljih u državi. Opisuje ga kao poslovni grad na jugu u kojemu je živjelo oko pola milijuna stanovnika s velikim brojem stranaca koji su pokrenuli svoje poslove.

- Jako sam tužna kada danas gledam slike svoga grada. Porušene su škole, vrtići, brojna gradska infrastruktura, shopping centri… Stradalo je dosta ljudi – kazala je s tugom u očima. Redovito se čuje s mamom i sestrom koje joj govore kako je stanje dobro.

NE POSTOJE LOŠE NACIJE

- Kad smo bili u Ukrajini zvala nas je tetka iz Poljske i moja mama joj je govorila kako je sve super i da nema razloga za brigu, ali ja sam znala da nije bilo dobro. Zbog toga mislim da i meni sad ne govore što se točno događa jer ne žele da se brinem. Svaki dan sam pratila medije i nisam ništa dobroga mogla pronaći. U zadnja dva tjedna ne pratim medije jer sam shvatila kako me to jako uznemirava pa puno plačem. Rekla sam sebi da moram biti hrabra zbog djece – kazala je Maryna.

Ispričala je što misli o Rusiji.

- Jako sam ljuta na njih. Mrzim ih. Nije samo Putin kriv, velika većina ljudi ga podržava, rekla bih njih 70 posto. Gledala sam razna videa gdje stanovnici Rusije govore kako je njegova odluka o napadu na Ukrajinu dobra i zbog toga su sretni. Mislim da to nije normalno. Ne treba zaboraviti kako se i mnogi Ukrajinci raduju kada ruski vojnici stradaju, ali to je tako u ovim okolnostima – istaknula je dodavši kako je ponosna na predsjednika Ukrajine koji je ostao u Državi i prema njenom mišljenju učinio puno toga. 

Ne postoje loše nacije, govori Maryna i dodaje kako su ljudi ti koji su loši. 

- I u mojoj državi neki ljudi govore kako su izdajice oni koji su  poput mene otišli. Nakon što sam vidjela što Rusi rade našim ljudima, željela sam zaštiti svoju djecu  i tako ih spasiti. Nisam željela da gledaju ratna stradanja i strahuju. Nije me briga što ljudi misle, jedino mi je važno ono što je dobro za moju obitelj i mene. Ne postoji jedan pravi izbor, svako za sebe može birati kako se osjeća, ovisno o situaciji. Nismo svi u istim pozicijama i zbog toga je teško suditi – govori ova Ukrajinka koja je u Dubrovniku upoznala mnogo susretljivih ljudi koji su im pomogli. 

- Dubrovnik je divan  grad, jako lijep i čist, a ljudi su ljubazni. Znam da ste i vi bili žrtve rata tako da  sigurno suosjećate s nama. Mnogi klijenti koji mi dođu u salon, kad im kažem da sam iz Ukrajine, zagrle me ili počnu plakati, a neki od njih ostavljaju visoke napojnice jer žele pomoći meni i djeci. Ovdje nam je lijepo, ali ja samo razmišljam o tome kako jedva čekam vratiti se u Ukrajinu, zagrliti baku, mamu i sestru – ispričala je za Dubrovački dnevnik Maryna Bohatska koja je izbjegla iz Nikolajeva sa sinom i nećakinjom.