test

INTERVJU KATARINA PEOVIĆ: 'Danas se ta ideja smatra radikalnom, ali zašto hoteli ne bi bili u vlasništvu radnika?'

Autor: dubrovackidnevnik.hr
Donosimo intervju s Katarinom Peović, kandidatkinjom Radničke fronte na predsjedničkim izborima

Razgovarao: Maro Marušić

Katarina Peović kandidatkinja je Radničke fronte na predstojećim predsjedničkim izborima. U njenim političkim stajalištima najviše se ističe zagovaranje demokratskog socijalizma, odnosno društva u kojem bi ekonomija počivala na javnom vlasništvu. Upravo je demokratski socijalizam bio tema našeg razgovora.

Što je ukratko demokratski socijalizam?

To je vizija društva koje počiva na društvenom vlasništvu, u kojem radnici organiziraju proizvodnju, a proizvodnja se odvija za osiguranje temeljnih potreba većine. To je potpuno suprotna vizija privredne djelatnosti od one koja je sada na snazi. Čitavo gospodarstvo danas je upregnuto u korist i interese bogate manjine. Hrvatska je posljednjih 30 godina otvorena tržišnoj ekonomiji, a posljedica je da građanima nisu zadovoljene osnovne potrebe poput stanovanja, prehrane, zdravstva i obrazovanja. Demokratski socijalizam zagovara temeljito drugačije društvo od ovog u kojem sad živimo, a kako bismo svi imali zadovoljene temeljne životne potrebe.

Kako tu ideju sprovesti u praksi obzirom da bi sigurno postojao otpor dijela društva da ostane bez privatnog vlasništva?

Demokratski socijalizam ne može se uvesti preko noći, nego postepeno, demokratskim putem, voljom većine. Također, demokratski socijalizam ne mogu uvesti sami političari nekim dekretom. Demokratski socijalizam znači konsenzus oko toga da se želi prevladati kapitalističke elemente privrede i postepeno zamijeniti socijalističkim elementima i institucijama. Radnička fronta je u svom programu navela privremene i prijelazne mjere. Neki koraci se mogu napraviti relativno brzo. Naprimjer socijalizirati firme koje su od društvene važnosti, što i nije nekakav radikalni socijalistički potez ako uzmemo u obzir da se to već događa i u kapitalističkim zemljama, navedimo samo željeznice u Velikoj Britaniji koje su podruštvljene. Također, trebalo bi poticati razvoj i održanje domaće industrije subvencijama, ali ne na način kako je to rađeno s Uljanikom, nego kako je Italija to učinila sa svojim brodogradilištima. Naravno, te podruštvljene tvrtke trebaju voditi radnici, a ne interesne grupe niti političari koji danas postavljaju svoje podobne ljude u uprave i nadzorne odbore.

Odakle novci?

Pa recimo samo da se crkvi oduzme dio novca koji ona prima preko proračuna, a riječ je oko milijardu kuna godišnje, kao i dio koji odlazi iz blagajni lokalne uprave i samouprave koji se teško uopće može locirati jer crkva kako znamo ne daje nikakva izvješća. Također, treba revidirati povlaštene braniteljske mirovine, povući vojnike iz stranih misija... Ima toga još, a sve su to stvari koje se vrlo brzo mogu napraviti prijelaznim mjerama.

Koliko shvaćam na kraju procesa sve bi bilo u društvenom vlasništvu, od hotela nadalje?

Danas se ta ideja smatra radikalnom, ali zašto ne bi hoteli bili u društvenom vlasništvu? U Jugoslaviji smo imali primjer odmarališta koja su bila dostupna svima, a kojima su upravljali radnici, kao i sa svim drugim poduzećima. Pored svih manjkavosti, jačanja tehnokratskih elita koje su devedesetih samo okrenuli stranu, samoupravljanje je nosilo mnoge prednosti, a prije svega zato jer su radnici motivirani da zadrže svoje radno mjesto, poduzeće, proizvodnju. I sada kada se radnici tjeraju na ulicu, ostaju bez posla, oni su ti koji do kraja pokušavaju spasiti firmu, samo što su im mogućnosti ograničene.

Bi li i u hotelima demokracija bila na snazi? Da radnici biraju direktora koji bi imao veću plaću, jer se ljudi ipak međusobno razlikuju po znanju i sposobnostima?

U bilo kojem poduzeću može se i trebala bi se uvesti demokracija na radnom mjestu – da svi odlučuju o tome što će se proizvoditi, kako i za koga, te kako će se raspoređivati dobit. Naravno da je neki radnik sposobniji od drugog i bolji u donošenju odluka, no radnici kao upravljači ne mogu se drugačije osposobiti da budu dobri u upravljanju bez da upravljanje prakticiraju. U demokratskom socijalizmu odluke bi se donosile demokratskom većinom, od komunalnih problema u nekom kvartu, odluka na radnom mjestu, pa sve do društvenih odluka koje uključuju sve članove društva. Danas preko interneta nije nikakav problem stalno imati glasanje i izjašnjavanje o nizu pitanja o kojima su birači informirani odlučivati i na taj način donositi odluke. Primjerice, Hrvatska uopće nije glasala o ulasku u NATO. Tako važne odluke ne bi se smjele donositi bez demokratske većine.

d

A što se tiče stanovanja ne bi moglo biti gomilanja nekretnina u privatnom vlasništvu?

Stanovi u društvenom, a ne privatnom vlasništvu eliminiraju mešetarenje nekretninama i dovode narodnu većinu u bolju poziciju za osiguravanje krova nad glavom. Imate danas pregršt primjera društvenih stanova u kapitalističkim zemljama, u Njemačkoj, Austriji… Iznajmljivanje stanova preko Airbnba i sličnih platformi napravilo je kaos i dalje otežalo uvjete života domicilnog stanovništva u turističkim gradovima na našoj obali. To se Dubrovniku odavno dogodilo, a sve više i u Puli, Splitu, Zagrebu i nizu drugih gradova. Domaći stanovnici više ne žive u gradskim jezgrama, a cijene najma su ogromne. Društvena gradnja jedna je od najvažnijih i najhumanijih elemenata demokratskog socijalizma, jer svi imaju pravo na krov nad glavom, umjesto da se zadužuju kod stranih banaka do kraja života. U Jugoslaviji je postojao i taj dobar primjer društvenog stanovanja, jedino što nije valjalo da su neki bili privilegiraniji od drugih. Dobili bi veći stan, iako primjerice nisu imali djecu. Međutim, što je više demokracije i demokratskih procesa manja je mogućnost zlouporabe.

Je li igdje u svijetu zaživjela ideja demokratskog socijalizma, barem u nekim komunama?

Postoje zadrugarski modeli poput Mondragona u Španjolskoj, ali imaju oni i svoja ograničenja koja je pokazalo zadrugarstvo koje je moguće oblikovati na demokratski način a da se ne prevlada okvir konkurentski usmjerenog poduzeća. Bilo kako bilo, to su korisni eksperimenti koji pokazuju u kojem se smjeru može ići. Što se tiče same ideje brojni inozemni teoretičari uzimaju Jugoslaviju kao dobar primjer socijalističke ekonomije i temu za izučavanje progresivnih oblika prevladavanja kapitalističkog načina proizvodnje.

Koji su najpoznatiji autori demokratskog socijalizma?

Ima jako puno teorijske literature. Recimo Michael Lebowitz se puno bavio ovom tematikom, odnosno načinima prevladavanja negativnih aspekata kapitalističke ekonomije. Zanimljivo, dosta je proučavao baš jugoslavensku ekonomiju, gledajući koji se dijelovi mogu primijeniti u društvu demokratskog socijalizma.

Može li, primjerice, Hrvatska ući u sistem demokratskog socijalizma, a da su države u Europi i dalje kapitalističke?

To je klasična zabluda ekonomističke klauzule ceteris paribus, gdje se podrazumijeva da će sve ostati isto, a samo kod nas će se dešavati promjene. Ne može demokratski socijalizam zaživjeti bez šireg konteksta. Sjetimo se samo primjera Syrize u Grčkoj i Podemosa u Španjolskoj i interesa i očekivanja vezanih uz konsenzus naroda za korjenite promjene i njezinog širenja diljem Evrope. Tu treba vidjeti greške i učiti od njih, posebno u slučaju Syrize gdje je naposljetku jedan čovjek, kada su ga pritisnuli, odlučio drugačije od volje naroda koji mu je dao mandat da napravi korjenite promjene.

Nedavno je na naslovnici Timea bio proročanski naslov Smrt kapitalizma kakvog poznajemo, a i Financial Times imao je sličnu naslovnicu Kapitalizam – vrijeme za resetiranje.

Da, u Americi kod mlađe populacije sve je jasniji stav da ovakav sustav treba mijenjati i skloniji su ideji socijalističke ekonomije. Oni žive u bogatoj zemlji, a opet su svjesni da bogatstvo nije nužno u vezi sa životnim standardom većine, te su nezadovoljni što vide da je narodu u postojećem sistemu loše. Dvadeset sedam milijuna Amerikanaca nema osnovnu zdravstvenu zaštitu.

Zagovornici kapitalizma ističu kako konkurencija na slobodnom tržištu potiče napredak, inovacije, bolju uslugu…

Miješa se poduzetništvo i poduzetnost, odnosno izjednačava ih se, što nije isto. Poduzetnik u kapitalizmu ne mora biti poduzetna osoba, odnosno on to jest jednim dijelom, ali ne mora biti taj koji donosi inovacije. Bill Gates, Steve Jobs i mnogi drugi su bili poduzetnici, ali nisu oni bili pokretači promjena, odnosno nisu samo svojim znanjem i vještinama stekli bogatstvo već mešetarenjima i kupovinama tuđih ideja. Nitko od tih milijardera sve što posjeduju (jahte, kuće …) nije zaradio isključivo svojim radom i sposobnošću.

Popularni Članci