Vlaho Radičević legenda je kaznenog prostora. Tijekom karijere zabio je pregršt golova nastupajući za Konavljanin, Ljubuški, Zmaj i druge klubove. Nakon što je okačio kopačke o klin, posvetio se turizmu.

Bavite se turizmom točnije transportom. Kakva je sad situacija obzirom na koronavirus?

Status quo. Svi čekamo što će biti. Primamo potporu države. Dok se hoteli ne otvore i ne uvedu avionske linije nemamo posla. S automobila smo skinuli tablice, sada su u stanju mirovanja. Imamo troškove održavanja, plus leasing. Kao svima nam je. Čekanje.

Hoće li ove godine biti išta? Barem neke mrvice?

Ja se iskreno nadam da će od srpnja nešto krenut. Optimist sam, možda se sezona produži, pa studeni nadoknadi svibanj.

Je li po vama trebalo ići u ovoliko zatvaranje?

Nisam stručnjak po tom pitanju, ali moje je mišljenje da je ova čitava situacija prenapuhana. Nije trebalo sve ovako zatvorit i izolirat, nego samo najugroženije skupine. Vrijeme će pokazati jesu li ove mjere bile dobre ili ne. Doduše, ima i dobrih stvari. Sve se usporilo, ne trči se kao prije, ljudi se više druže. Nažalost, dio će ih biti u teškoj situaciji, jedva će preživljavat, posebno podstanari i oni s kreditima. Vrlo brzo će se morati vratiti na staro, jer je ovo neodrživo.

Kako će se nogomet prilagoditi novonastaloj situaciji posebno praznim tribinama?

Nogomet bez publike je nogomet bez duše, jer se igra zbog navijača. Ne vjerujem da će to dugo trajati. Nisu mi ni jasne te odluke. Sada se može ići u kafiće, šoping centre, supermarkete…, a ne može na stadione. Znači, može se ići u zatvorene prostore, a ne može na otvoreni. Nema tu logike. Ajde, možda ne trebaju stadioni biti puni, ali umjesto 40 tisuća, može ih biti 15.

Dok ste se bavili nogomet, jeste li mogli samo od toga živjeti?

Jesam, imao sam zdravstveno i mirovinsko, a ni primanja nisu bila loša. Plaće nogometaša tada su bile veće nego danas. Koronakriza će sad jako pogoditi hrvatske nogometaše. Mislim da će prva liga ostati profesionalna, a sve ovo drugo igrat će se iz ljubavi, bit će totalni amaterizam. Ljudi će raditi, a kada stignu, trenirat će i igrat utakmice. Neće barem neko vrijeme biti privatnih sponzora, poput hotela, jer je sve stalo.

Nogomet je već dugo u krizi, razlike između bogatih i siromašnih sve su veće. Bogatiji imaju sve više, a ovi ostali sve manje. Je li se mogu te razlike smanjiti?

U teoriji se sve može, samo je pitanje ima li volje. Danas se događa da neki mladi talentirani igrač sa 17 godina odigra dvije, tri dobre utakmice i odmah ode vani. Na kraju 90 posto takvih igrača propadne, a domaća liga je sve slabija. Prije se u Jugoslaviji nije moglo ići do 27 godine, pa je liga bila jaka, a Zvezda prvak Europe. No menadžerima je najvažnije zaraditi lovu na brzinu, brige njih, ako igrač propadne.

Ogromni biznis.

Naravno. Sve više nogomet postaje sport bogatih. Roditelji dovode djecu na trening u Mercedesima, guraju ih preko menadžera, malo tko igra zbog ljubavi. Dijete koje je slabijeg imovinskog stanja puno će teže uspjeti čak i ako je bolje od onih koji imaju. Samo jedan primjer, u moje doba omladinski pogon se nije plaćao. Ti si došao na trening, i tamo si imao sve što ti treba. Danas sve to roditelj plaća. Ako nema, dijete mu se ne može baviti nogometom, čak i ako odlično igra. A menadžeri se petljaju u sve mlađu djecu, guraju svoje interese.

Jeste li vi ikad imali menadžera?

Nikad. Dogovarao sam se direktno s klubovima, ljudima koji su ih vodili. Oni bi me vidjeli kako igram, zvali me, ja bih sve sam dogovarao. Naravno, ne mora menadžer nužno biti loš za nekog igrača. I meni se moglo potrefiti da me proda u neki jaki klub gdje bi se dokazao i napravio veću karijeru, ali nije dobro da su u današnjem nogometu prisutni u tolikom broju pogotovo što se tiče mladih igrača.

Nažalost, izgubila se romantika.

Odavno i ide samo gore. Evo sad kapital dolazi u Newcastle. Dovest će brojna pojačanja, ali kakva je satisfakcija prosječnom navijaču kada nijedan igrač neće biti iz njegov grada, njegovog kvarta. Gubi se draž. Kome je zanimljiva francuska liga kada se prvak zna unaprijed? U Španjolskoj su uvijek Barcelona i Real, u Njemačkoj Bayern, u Italiji Juventus.

Tanka je granica između igrača koji igra drugu hrvatsku ligu i odjednom se proda u prvu talijansku i tamo briljira. Treba imati sreće, sjedimo se samo Dada Prša koji je otišao raditi u Francusku kao automehaničar, a kasnije napravio zavidnu karijeru.

Treba imati sreće. U nogometu važi pravilo danas jesi, sutra nisi. Milijun je takvih primjera. Evo Subašić je briljirao na Svjetskom prvenstvu, iza toga gotovo u klubu nije branio. A kada je išao u Monaco, oni su bili u drugoj ligi. Neke se stvari trebaju posložiti.

Bili ste vrhunski strijelac. Je li žalite za nečim, što niste napravili više?

Žao mi je zbog nekih prilika, ali opet jako sam zadovoljan svojom karijerom i svime što sam postigao.

Je li bilo nekih ponuda koje bi izdvojili?

Bilo je raznih. Imao sam kontakte s Rijekom i Šibenikom, ali nisu se ostvarili. Kao što je slučaj i u drugim branšama, netko te treba pogurati, ali eto nije se dogodilo. Igrač je samo jedan pijun na šahovskoj ploči s kojima upravljaju razni interesi.

Koliko ste golova dali tijekom karijere?

Ne znam, nisam vodio statistiku. To bi trebalo vidjeti u nogometnom savezu. Znam jedino da mi je rekord sezone bio 29 golova u onoj sezoni s Konavljaninom kad smo daleko dogurali u kupu.

Mislite na onu sezonu kada ste u kupu izbacili jaki Varteks s viceprvakom svijeta Zlatkom Dalićem na klupi. Završilo je 2-1, a vi ste postigli oba gola?

Jest, to je ta sezona, a ta mi je utakmica ostala najdraža u karijeri. Varteks je bio strašno jak u toj sezoni, ali i Konavljanin je imao odličnu generaciju. Siguran sam da bi pet, šest igrača Konavljanina iz te sezone bez problema igralo prvu ligu. Možda ne u Dinamu i Hajduku, ali u drugim bi klubovima bili glavni igrači. Sve se poklopilo na toj utakmici. Bili smo strašno motivirani i na kraju smo pobijedili.

A najgora utakmica u karijeri vjerojatno vam je isto u kupu, ali ona protiv Rijeke, kada vam je protivnički golman zabio u zadnjim sekundama?

Užasno smo se osjećali iza te utakmice. Dali smo sve od sebe, bili tako blizu, a onda doživjeli sportsku nesreću. Te godine smo igrali odlično, izbacili u kupu stabilne drugoligaše poput Segeste i Zagoreca. Tih godina smo pokazali da i u trećoj ligi klub može biti odličan, ako se posloži generacija.

Čudi me kako niste uspjeli ući u veći rang.

Tko kaže da nismo? Mi smo pustili kvalifikacije za drugu ligu, jer nismo imali adekvatan stadion za viši rang. Mi čak nismo imali uvjete ni za treću ligu. Garantiram vam da je Konavljanin s onom generacijom bez problema mogao biti u vrhu druge lige i boriti se za prvu. Sve te zasluge pripadaju Andru Gandiću koji je sve to vodio.

Kako je moguće da bogati grad poput Dubrovnika nema prvoligaša ili barem stabilnog drugoligaša, a da stadion na Lapadu izgleda kao i prije 40 godina?

Pojedinci koji su dugi niz godina u dubrovačkom nogometu, a nisu ništa napravili, ne žele se maknuti, gledaju neke svoje interese, a sve stagnira. Kako je moguće da su prije 15 godina brojni vrhunski igrači iz naše županije odlazili u jake klubove poput Deranje, Miladina, Andrića, Spahića, Lakića…, a posljednjih godina nema nijednog. Talenata sigurno ima, samo je pitanje kako ne uspijevaju? Problem je u sustavu, ljudima koji godinama vode nogomet i nemaju rezultate, a ne žele se maknuti. Zašto ovi nabrojeni igrači ne sudjeluju u razvoju dubrovačkog nogometa? Zato jer je sustav truo, pa ne žele biti dio njega.

Jesu li, među ostalim, vaterpolo i Jug 'krivci' za usporeni razvoj nogometa?

Po meni nisu, nego ovo što sam rekao. Umjesto da dubrovački nogomet vode provjerena imena poput Andrića, Miladina, Spahića, Deranje, Spahića, Raića, Akana i drugih vode ga ljudi koji nemaju veze s nogometom. Žele tu biti da se njih pita, ali ništa se ne miče s mjesta.

Igrali ste prvu ligu Bosne i Hercegovine za Ljubuški, u isto vrijeme kada je Luka Modrić igrao za Zrinjski. Prisjetite se malo tih vremena.

Liga je bila teška i zahtjevna, kući se pobjeđivalo, vani je bilo teško. Bod bi bio velik kao kuća. Liga se iz godine u godinu dizala, a novac je pristizao, posebno od raznih generala koji su vodili brojne klubove. Puno novih stadiona se napravilo, u Širokom, Posušju, Čitluku, za razliku od naše županije gdje se novo igralište desetljećima nije izgradilo.

Za kraj ispričajte nam nešto o vremenu provedenom u Zmaju iz Blata. Tamo ste bili idol navijača.

Blato mi je prekrasna uspomena. Tamo sam se osjećao kao da igram Ligu prvaka. Ondje ljudi žive za nogomet. Slušao sam brojne priče o Zmaju, ali tek kada tamo odeš, sve to doživiš iz prve ruke. Cijelo Blato živi za Zmaj, tema je brojnih razgovora, a na utakmice dođe 700, 800 ljudi. Pogotovo je događaj derbi s Hajdukom iz Vela Luke. To su posebni ljudi, poseban mentalitet, ludi su za Zmajem. Staro, mlado, muško, žensko, nije važno, svi idu na utakmice. Ja sam došao u pravo vrijeme. Zmaj je bio u krizi, igrao je četvrtu ligu, ali smo ju odmah osvojili i ušli u treću. To je bilo ludilo. Tisuću i pol ljudi je bilo na stadionu. To je ta prava draž nogometa. Tako malo mjesto, a svi žive za svoj klub. I danas kad tamo dođem dočekaju me raširenih ruku. Zaista nevjerojatna, prekrasna uspomena mi je Zmaj.

Maro Marušić