Razgovarao: Maro Marušić

O čemu govori vaša nova knjiga Treći ključ? Odakle ideja i inspiracija?

Možda na prvi pogled knjiga ostavlja dojam da je riječ o povijesnom romanu, ali to ipak nije njegovo glavno obilježje ni glavna tema. „Treći ključ“ govori o postojanju drevnoga teksta koji bi svojim sadržajem mogao biti jednako blizak i važan i ljudima u našem vremenu. Zamislio sam to kao dokument napisan na pergamentu te, s obzirom na njegov sadržaj, činilo mi se da bi najprikladniji naziv bio „Papir slobode“. Još dok je ideja za roman bila u razradi, razmišljao sam o nekom latinskom naslovu toga teksta. Tražio sam postoji li možda neka izreka koja u sebi nosi riječ „libertas“ jer se u romanu najviše govori o pojmu slobode, odnosno težnji pojedinca prema ovom idealu u različitim povijesnim i društvenim okolnostima. Kako nisam uspio pronaći ništa slično, pokušao sam prevesti „Papir slobode“ na latinski i tako sam dobio pojam „Charta libertatis“. Na moje veliko iznenađenje, nedugo nakon toga, u jednoj knjizi sam pročitao da se upravo tako zvao dokument kojim se robovima priznavala sloboda. Bilo mi je nevjerojatno da ono za što sam do tada bio siguran da je plod moje mašte uistinu postoji. Za mene je to bio ogledan primjer sinkroniciteta o kojem nam govori Carl Gustav Jung u svojim knjigama. Poslije sam pokušao saznati nešto više o „pravoj Charti libertatis“, ali čini se da o njoj ne postoji opsežnija literatura, barem koliko je meni poznato. Tako sam glavnu temu romana gradio na povijesnom dokumentu o kojem zapravo znam vrlo malo. Ali upravo je to velika prednost pisanja knjige s elementima fikcije - možete pisati što vas je volja, a da za to ne budete previše odgovorni (smijeh). 

„Treći ključ“ prati dvije radnje i obje su vezane za Dubrovnik. Povijesni dio najvećim dijelom govori o potresu iz 1667. godine, dok moderni dio romana donosi priču o dvoje mladih ljudi koji kroz svoju kratku ljetnu avanturu otkrivaju zanimljivosti iz dubrovačke povijesti. Ideja za naslov dolazi iz riznice dubrovačke katedrale. Naime, poznato je da se riznica čuvala trima različitim ključevima. Jedan ključ je držao knez, drugi nadbiskup, a treći tajnik Republike pa tako nitko samostalno nije mogao raspolagati njezinim blagom. Puno je toga što bismo i danas mogli naučiti iz primjera Dubrovačke Republike i to sam na neki način pokušao naglasiti i kroz ovu knjigu. Naš Grad je nadahnuće samo po sebi i nisam imao problema s pronalaženjem ideja. Jedini je izazov bio pisati o ovim temama na dostojan način i nadam se da u tome nisam podbacio.

Kada će novi roman ugledati svjetlo dana? Koje ćete sve marketinške aktivnosti poduzeti?

Knjiga bi trebala izaći iz tiska krajem rujna u izdanju izdavačke kuće Ibis grafika iz Zagreba koja je objavila i moju prvu knjigu. U suradnji s Općinom Župa dubrovačka i Turističkom zajednicom općine početkom listopada organizirat ćemo promociju knjige na taraci napuštenog ljetnikovca Bettara u Mlinima. Tom prigodom povjesničar Ivan Viđen održat će i stručno predavanje o ovom lokalitetu, a bit će i glazba uživo kao i promocija vrhunskih vina. Vjerujem da će izdavačka kuća također poduzeti određene marketinške aktivnosti kao što je to bio slučaj i s prvom knjigom.

Zahvaljujući Turističkoj zajednici općine Župa dubrovačka, naša sugrađanka Vesna Čelebić prevela je „Treći ključ“ na engleski jezik i početkom sljedeće turističke sezone planiramo organizirati „Šetnje kroz povijest“ za naše goste gdje bismo kroz prigodan program predstavili turistima kulturno nasljeđe Župe s posebnim osvrtom na razdoblja, mjesta i povijesne ličnosti koji se spominju u knjizi.

Među ostalim, u knjizi se govori i o povijesnim ličnostima Dubrovnika. Koliko je bilo teško istraživati povijesne istine i uvrstiti ih u knjigu?

U romanu susrećemo neposredne svjedoke najtragičnijeg događaja u povijesti Republike, „Velike trešnje“ iz 1667. godine, među kojima su Marojica Kaboga, Frano Bobali, Baro Bettera i drugi. Pored njih, u modernom dijelu protagonisti otkrivaju biografije još nekih povijesnih osoba koji nisu bili suvremenici onoga doba, ali koji su važni za glavnu temu romana. Među njima se posebno ističu Miho Pracat i Ruđer Bošković.

Kad vas neke teme zanimaju onda se njima nije teško baviti. Ipak, na početku nisam bio svjestan da je riječ o dosta „skliskom terenu“, pogotovo kad je u pitanju povijest Dubrovnika. Znao sam naići i na neke podatke koji su se daljnjim istraživanjem pokazali netočnima, primjerice kod povijesti ljetnikovca Bettera u Mlinima. Također, nije dovoljno raspolagati određenim podacima, potrebno je razumjeti širi kontekst vremena na koji se oni odnose. Možda bi se to najbolje moglo pokazati kroz primjer Ruđera Boškovića. Nećemo pogriješiti ako kažemo da je bio jedan od najvećih umova osamnaestog stoljeća, ali vrijeme i okolnosti u kojima je djelovao čine njegovu biografiju još posebnijom. S jedne strane pojedini su prosvjetitelji s podsmijehom gledali na njegovu odanost isusovačkom redu, dok je u crkvenim krugovima mogao imati ozbiljnih problema zbog nekih svojih stajališta jer, primjerice, kao znanstvenik nije sumnjao u Kopernikovu teoriju heliocentričnog sustava još u vrijeme kada je crkva zabranjivala takve knjige. Njegove pretpostavke o postojanju subatomskih čestica pokazale su se točnima dvjesto godina nakon njegove smrti, ali čini mi se da još uvijek imamo problem s prihvaćanjem Boškovićevih zaključaka kako je svemir u velikoj mjeri uređen, čak štoviše, da je uređen sa svrhom. Iz toga bi se sâmo po sebi moglo zaključiti da je tu svrhu netko odredio. Dakle, ako postoji kroj po kojem je svijet krojen, onda je izgledno da postoji i njegov krojač. Vjerujem da će se i ovo jednoga dana pokazati točnim kao što se pokazalo točnim i njegovo predviđanje brzine svjetlosti kao konstante.

Pored literature koje sam proučavao imao sam privilegiju da sam za sve nedoumice oko dubrovačke povijesti mogao raspraviti s povjesničarom umjetnosti Ivanom Viđenon. Uvjerio sam se da je taj čovjek hodajuća enciklopedija, a najviše smo razgovarali o ljetnikovcu Bettera u Mlinima gdje se odvija veliki dio radnje ovoga romana. Ivan je jedan od rijetkih znanstvenih istraživača koji je u novije vrijeme proučavao ovaj povijesni lokalitet. Jako sam mu zahvalan što je odvojio dio svoga vremena za „Treći ključ“ iako znam da ovakva vrsta literature ne spada u područje njegovog interesa.  

Je li i vaša nova knjiga ima nit duhovnosti kao prošla? Koja je njena poruka?

Da, moglo bi se tako reći. To je neka vrsta osobnog putovanja ili potrage za vlastitim identitetom, što za mene predstavlja glavni motiv za pisanje. Ta nit duhovnosti, kako ste je vi lijepo nazvali, lišena je religijskih okvira. S druge strane, ne osjećam pretjeranu bliskost ni s „new ageom“ gdje mi se često čini da se olako tumače neke stoljetne tradicije i učenja i gdje se većina sadržaja svodi na termine kao što su „vibracija“ i „pozitivno razmišljanje“. Ali opet, postoje tu izuzetno vrijedne knjige i autori pa je pisanu riječ uistinu besmisleno stavljati u „ladice“ jer time ništa značajno ne možemo reći.

Glavna poruka ove knjige proteže se kroz već spomenutu „Chartu libertatis“ koja nam govori o vrsti ropstva prisutnom i u našem vremenu, ali pokazuje i određene putove izbavljenja. Postoji jedan zgodan citat jamajkanskoga političkog aktivista Marcusa Garveyja kojeg sam upotrijebio u modernom dijelu priče i koji djelomično opisuje ono o čemu se u „Charti“ govori. On glasi ovako: „Izbavi se iz mentalnog ropstva jer nitko osim nas samih ne može osloboditi naš um“. Ove stihove kasnije je koristio i Bob Marley u svojoj poznatoj pjesmi „Redemption Song“.

Koliko u vašim knjigama koristite autobiografskih detalja?

Autobiografskih elemenata ima, i to u obje knjige, ali oni nisu usko vezani za najvažnije poruke koje knjige u sebi nose. „Treći ključ“ krije nešto manje autobiografskih detalja jer se polovica romana odnosi na povijesne teme. Ali zato već u prvom poglavlju modernoga dijela imamo priču temeljenu na jednom događaju koji se uistinu dogodio prije osamnaest godina. To poglavlje nosi naslov „Ljetni karneval“ i govori o tome kako jedan od glavnih likova romana dolazi s jahtom vlasnika svoje tvrtke na ljetovanje u Cavtat. Jahta je vezana u Cavtatskoj luci i prve večeri njegovog boravka s palube broda promatra karnevalsku povorku koja prolazi rivom. Među maskiranim grupama su gusarice i gusari koji s dječjim sabljama i mačevima u ruci krenu prema jahti kao da je žele zaposjesti. Članovima posade se svidi njihova ideja i oni ih pozovu na brod. Ubrzo se cijela grupa nađe na palubi, gusari napuste karnevalsku povorku i cijelu večer provedu na luksuznoj jahti. Vrlo sličan događaj se uistinu zbio, baš na način kako je prikazan u knjizi, i u njemu sam zajedno sa svojim društvom osobno sudjelovao. Trudio sam se da opis jahte u romanu bude što vjerniji onoj jahti na kojoj smo tu večer imali zabavu. U stvarnom događaju na brodu su tada boravila dva člana posade i rekli su nam da je vlasnik jedan od najbogatijih stanovnika Bugarske te da je kupio bivši hotel „Libertas“ u Dubrovniku i hotel „Makedoniju“ u Cavtatu. Tulum je potrajao do dugo u noć i sutradan smo se ponovo vratili na rivu da im se zahvalimo na gostoprimstvu i ponudimo pomoć oko čišćenja broda. Međutim, oni su toga dana već otplovili i više ih nikada nismo vidjeli. Otprilike pola godine poslije saznali smo na vijestima da je na vlasnika jahte u Sofiji izvršen atentat i da je preminuo uslijed zadobivenih ozljeda. Naravno, ovaj dio s umorstvom vlasnika broda nisam spomenuo u knjizi jer bi bio suvišan i nepotreban za radnju romana. Ipak vjerujem da sam opisom ove zabave sebi i svojim prijateljima oteo od zaborava jednu zanimljivu večer koja nam je svima ostala u lijepom sjećanju unatoč ovom nenadanom epilogu.  

Koliko dugo vam je trebalo da napišete roman? Kako ste uskladili pisanje s vašim ostalim obavezama, svakodnevnim poslom, obitelji…?

„Treći ključ“ sam počeo pisati prije dubrovačke promocije knjige „Tu sam!“, dakle nešto više od dvije i pol godine, a usporedo sam proučavao i literaturu vezanu za ovu temu. Kako bih priveo knjigu kraju, gotovo sam sve svoje slobodno vrijeme uložio u pisanje i nemam osjećaj da sam na najbolji način usklađivao pisanje s ostalim obavezama. O tome bi sigurno puno više mogla reći moja obitelj i prijatelji, ali možda bolje da ih to ne pitamo (smijeh). 

Imate li tijekom procesa pisanja kakve stvaralačke krize kada danima ne možete ništa napisat?

Ne, nemam. Često se događa da potrošim dosta vremena, a napišem vrlo malo teksta, ali to je valjda sve dio stvaralačkog procesa. Mislim da je kod pisanja knjige važno tome biti redovito posvećen i da pri tome niste opterećeni vremenskim okvirom. Postoji jedan zgodan citat Richarda Bacha koji kaže: "Profesionalni pisac je amater koji nije odustao." Vjerujem da je uistinu tako.  

Negdje ste citirali Thomasa Manna koji je rekao kako piscu pisanje teže ide nego drugim ljudima. Pojasnite nam to malo.

Da, to mi je jedna od najdražih izreka vezanih uz pisanje i u potpunosti se slažem s njom. Piscima pisanje ide teško jer im je do njega previše stalo. Vodi se računa o svakoj riječi, analizirate strukturu rečenice, ritam koji u sebi nosi, ako niste zadovoljni kako pojedina riječ zvuči tražite prikladne sinonime… To je posao koji nema kraja i na jednom tekstu možete raditi beskonačno. Zato vrlo rijetko bacim pogled na svoju prvu knjigu jer čim to uradim uvijek pronađem nešto što mi se čini da sam mogao napisati na bolji način. Često ni običnu sms poruku ne mogu poslati bez da je nekoliko puta ne pročitam, prebacim rečenicu u novi red, dodam ili izbrišem koji zarez. A to baš i nije tako zabavno. Najgore mi pada kad treba napisati neku rođendanski čestitku, ili nešto slično, pa mi ukućani kažu: „'Ajde ti, ti se baviš pisanjem“.

Je li vam karantena zbog koronavirusa olakšala ili otežala proces pisanja?

U svakom slučaju olakšala. Knjiga je tad već bila napisana, ali slijedio je rad na detaljima koji se odnose na usklađivanje struktura rečenice, književnog stila i slično. A za mene je to najizazovniji dio procesa pisanja knjige pa su mi smanjene aktivnosti na poslu, odnosno u tvrtki za koju radim, dobrodošle da „Treći ključ“ privedem kraju.

Osim pisanjem, bavite se i sviranjem gitare. Možete li nam reći koje su sličnosti, a koje razlike između glazbene i književne umjetnosti?

Možda bi na ovo pitanje bilo najbolje odgovoriti još jednim citatom, ovoga puta od Victora Hugoa: „Glazba izražava ono što ne možemo reći o onome što je nemoguće prešutjeti“.

U sviranju se može, da tako kažem, ubrati koji dinar. Kakva je situacija s vašom prvom knjigom koja je polučila veliki uspjeh? Jeste li uspjeli što zaraditi?

Kad sam se počinjao baviti glazbom od toga sam godinama uglavnom „ubirao“ samo troškove (smijeh) i to kupnjom instrumenata, opreme, LP ploča, kazeta, kasnije i CD-ova, odlazio sam na koncerte omiljenih izvođača i slično. A onda se s vremenom sve posložilo i na kraju mi je glazba omogućila značajan izvor prihoda. Ipak, u bavljenju glazbom zarada mi nikad nije bila primarni cilj. Mislim da upravo zbog toga danas sviram tamo gdje sam oduvijek želio svirati, i to onu vrstu glazbe koju najviše volim.

Vjerujem da se nešto slično događa i s pisanjem. Istina jest da je hrvatsko izdanje knjige „Tu sam!“ imalo određeni komercijalni uspjeh i to mi je kao autoru, naravno, jako drago. Međutim, većinu onoga što zaradim od knjige vraćam nazad u neke nove projekte vezane za knjigu.

„Treći ključ“ je po tom pitanju u povoljnijoj poziciji nego što je prije objavljivanja bilo “Tu sam!“. Naime, Općina Župa dubrovačka sufinancirala je izdavanje „Trećega ključa“ i ovim putem im se najiskrenije zahvaljujem. Kao što sam već spomenuo, u suradnji s općinom i TZ-om planiramo organizirati promociju knjige i stručno predavanje na taraci ljetnikovca Bettera i vjerujem da ćemo na taj način dati svoj skromni doprinos očuvanju bogatog kulturnog nasljeđa Župe dubrovačke.

Ovdje bih želio spomenuti i Anu Bitangu, divnu ženu i moju „sestru po duši“ čija je obiteljska tvrtka također pomogla u objavljivanju ove knjige. Pored toga, izgleda da ne postoji nitko od Aninih prijatelja kojima ona nije poklonila „Tu sam!“, bilo da je riječ o hrvatskom ili engleskom izdanju, i Ana je sigurno glavni krivac zbog čega su knjižare u Gradu već nekoliko puta ostajale bez zaliha ove knjige na svojim policama.

Za mene najveća dobrobit i od glazbe i od pisanja sigurno nije u novcu i to najiskrenije govorim. Ali isto tako mislim da se ne bismo trebali sramiti primati novac za sve ono što radimo srcem. „Treći ključ“ u jednom dijelu govori upravo o tome. Jedan od protagonista u modernom dijelu romana kaže da kada radimo posao kojeg volimo onda to nije posao nego poziv te kako bismo trebali težiti tome da izgradimo život od kojega nam neće trebati godišnji odmor.

Ipak, za sebe ne mogu reći ni da sam glazbenik ni pisac, jer te riječi podrazumijevaju određenu težinu. Ali ću zato vrlo rado priznati da sam veliki zaljubljenik u glazbu i pisanu riječ.