O odluci da preuzme dužnost prvog čovjeka dubrovačkih vatrogasaca i petogodišnjem mandatu pred njim, razgovaramo na Buži, u postaji Javne vatrogasne postrojbe. Na zidu u kancelariji stoji raspelo. Odmah po ulasku fotografu kaže – to mi je najbitnije, neka bude na fotografiji. A zašto? Nije to zbog nekog posebnog straha od ugroza sada, nego je to ono što osjeća najbitnijim. Prioritete u životu, govori nam, rangira redoslijedom – obitelj, vjera, posao odnosno vatrogastvo. 

Više od dva desetljeća ste vatrogasac. Je li odluka o preuzimanju dužnosti zapovjednika JVP Dubrovački vatrogasci došla prirodno ili ste se 'lomili'?

Moj otac je bio vatrogasac, od 1968. do 1999. godine. U postrojbu sam dolazio još od kad sam bio dijete. Zaposlio sam se ovdje 2001. godine kao pripravnik. Počeo sam, doslovno, od pranja pjata pa sam išao dalje, sve po redu. Postrojba me stipendirala po sam tako završio Preddiplomski stručni studij, smjer Zaštita od požara 2007. godine, potom Diplomski stručni studij 2011. godine. Iste godine sam imenovan za voditelja smjene u ispostavi Orašac, zatim me Stjepko imenovao za njegovog zamjenika 2012. godine, a sada me i ovo tokalo. Svatko u životu ima izbor, a ja sam jednostavno osjećao da postrojbi moram vratiti dug. Meni je postrojba dala sve. Svi zapovjednici prije mene, Antun Grčić koji mi je bio prvi zapovjednik postrojbe, Niko Šurko koji mi je bio prvi zapovjednik smjene, Periša Violić koji je bio zapovjednik ispostave Orašac, su ljudi koji su živjeli za vatrogastvo i učili su me u istom smjeru. Jednostavno dođe vrijeme da izbora nema. Nema ga, jer povlačenje nije opcija. Onaj tko se bori – može izgubiti, ali onaj koji se odlučio ne boriti, taj uvijek izgubi.

Dugo ste bili i zamjenik zapovjednika, iskustvo je tu, ali sada su uzde samo u vašim rukama. Čime se zapravo bavi zapovjednik, koliko vam se posao promijenio?

Godinama sam se bavio operativom, cijeli svoj vatrogasni vijek, ali zapovjednik se ipak bavi drugim poslom, nazovimo ga i administrativnim. Puno je tu financija, ugovora, pravilnika, usklađivanja zakonskih akata, organizacije posla. Osim što sam imenovan zapovjednikom postrojbe, sada sam i zapovjednik Vatrogasne zajednice Grada Dubrovnika jer to ide jedno s drugim. Tu je dodatno devet dobrovoljnih vatrogasnih društava, služba vatrogasnog broda... Sve to treba uskladiti da svira kao jedan orkestar.

Ipak, taj orkestar još uvijek nema primjerenu 'koncertnu dvoranu'. Vaš prethodnik ostavio vam je začetak ideje vatrogasnog doma, poručio je s govornice gradske vijećnice da bi htio vidjeti taj projekt realiziran.

To je i moj imperativ. Rekao sam da ću biti zadovoljan ako u svom mandatu napravim vatrogasni dom. Odnosno, ne da ga ja napravim, nego da ga napravi Grad Dubrovnik uz pomoć države.

Mandat je pet godina. Ambiciozno.

Jest, ali neka se barem počne graditi. Tko nešto započne, pola je i napravio! To je uistinu imperativ jer nam je stvarno potreban. On bi po ideji trebao biti iznad ceste, kada se iz smjera Ilijine glavice izlazi na magistralu i ide na zapad, za Split. S desne strane ima jedno proširenje gdje je rezervoar vode za grad. Do njega bi se trebali smjestiti. Onda bi ovdje iza Grada ostala samo ispostava, a tamo bi bio centar zaštite i spašavanja. Ne bi tu bili samo vatrogasci, nego sve službe koje se bave zaštitom i spašavanjem. Ne treba dom samo vatrogascima već svim službama za buduće razdoblje. Vatrogasni domovi su kritična infrastruktura, oni moraju biti sigurni u slučaju bilo kakve ugroze, od potresa do svega ostaloga, a Bog zna što nas čeka u budućnosti. Baš zbog toga, moramo imati siguran objekt gdje ćemo imati sve službe obučene za djelovanje u kriznim situacijama.

Rekli ste mi jednom prilikom kako vam je prvi dan vatrogastva počeo teško, prometnom nesrećom s poginulim osobama. Onda vam je i prvi dan na mjestu zapovjednika obilježen požarom, rekli ste tada kako ste na to jednostavno naviknuti.

Kada odradite puno intervencija, kada poznate teren gdje se požar događa, onda se može pretpostaviti kako će se on širiti. Tada nije bilo vjetra, ali postoji prirodno strujanje zraka u ljetnim mjesecima i na određenim temperaturama. Za vrijeme dana, to je strujanje od mora prema kopnu. Taj prirodni uzgon izlazi gore na borovu šumu. Ako se požar podigne u krošnje, imamo problem. Zato smo odmah podignuli kanadere. Ne može se tu kalkulirati hoće li ili neće poći u visoko. Treba pretpostaviti najgoru moguću situaciju i krenuti rješavati.

O tim alepskim borovima na Srđu, koji lako gore, se uvijek priča u trenucima kada se požari događaju. Mislite li da bi se o tome trebalo početi voditi računa sustavno, prevenirati ovakve situacije?

Definitivno. Tu se treba početi razmišljati o nečemu skroz drugome. Dubrovnik nije dobio ime po boru, nego po dubu. Struka bi trebala dati mišljenje o pošumljavanju zelenih površina. Oni znaju što tamo može rasti, a da goriva masa nije toliko zapaljiva.

Ima li naznaka o uzroku tog zadnjeg požara na Bosanki?

Nemamo podatke o uzroku ovog požara. Inače, u 90 posto slučajeva uzrok požara je ljudski faktor, a dalje je sve teško utvrditi, je li to bilo namjerno ili slučajno može se uglavnom kalkulirati. Hvatanje počinitelja? Skoro pa nemoguća misija. Policija je i taj put izašla na teren, inspektor zaštite od požara je odradio svoj posao, ali nemamo nikakvih službenih informacija. Može tu biti više uzroka. Moguće je primjerice da je prolazio motor kojem se upalio auspuh, pa je iskra upalila požar. Teško je doći do konačnog uzroka.

Vatrogasci u Zadru su nedavno dobili novi sustav koji djeluje preko satelita, pa im javlja o požarima čak i prije prvih dojava građana koji uoče vatru. Pomaže li vama tehnologija?

U operativnom centru imamo 11 kamera i termokamere od Hrvatskih šuma, a uz to smo na razini vatrogasne zajednice napravili videonadzor cijelog područja Grada Dubrovnika. Ipak, termokamere su diskutabilne. One se aktiviraju na razlike u temperaturi pa se zna oglasiti i kada se za nju zalijepi muha i slično pa alarmi često sviraju. Ipak, dobre su za nadzor same intervencije, ali i za nadzor podataka. Dobro smo pokriveni tehnološki, a s vremenom će i tehnologija dodatno napredovati.

Zato je i vatrogastvo cjeloživotno učenje.

Tako je, zbog toga stalno imamo edukacije i vježbe. Prošli mjesec su i svi naši vatrogasci sa psihologom prošli psihološku otpornost vatrogasca na intervenciji. Imali smo i osposobljavanje zapovjednika, Vođenje i zapovijedanje prve razine, u Župi smo odradili vježbu s autobusom u provaliji, pa smo imali vježbu na Lokrumu gdje su uz nas bile uključene i snage vatrogasnog broda i vatrogasaca s Lokruma te ispostava Orašac, kako bismo vidjeli kako različite formacije djeluju na terenu pod jednim zapovjedništvom. Imamo i jednu ekipu koja ide na obuke za tehničke intervencije spašavanja u cestovnom prometu. Bili su nedavno na obuci u Češkoj. Ušli smo u tzv. 'Zlatnu ligu', top 10 postrojbi u državi. To je smjer kojim želimo ići, stvarati bazu izvrsnih ljudi koji će doći do top levela, a onda će dalje osposobiti cijelu postrojbu. Ne kažem da će 100 posto postrojbe biti na tom levelu, ali cilj je je da 70 posto postrojbe bude na razini iznad standarda. Dobro je izaći u druge države, druge postrojbe, upoznati drugačiju tehnologiju, podijeliti neka znanja i specifičnosti koje onda možemo jedni od drugih primijeniti. To je smjer koji smo zamislili davno, ali dogodila se korona koja nas je poremetila. A tragedija s Goranom nas je posebno obilježila...

Osjetite li na ljudima grč? Možemo samo zamisliti kako je vatrogascima bilo izaći na intervencije nakon tragedije u kojoj je Komlenac izgubio život.

Definitivno postoji grč. Nakon tragedije smo imali veliki požar u Slanome. Izašli smo na ispomoć. Bilo je to nekih desetak dana nakon tragedije. I tada je trebalo donijeti odluku koju bih ranije donio bez problema, ali tada... Non stop se vraćao taj film što se dogodilo prije deset dana, nije lako... Ovo je opasan posao jer ne znate što vas čeka kada dođete na smjenu.

Postoji li nešto što vas posebno brine, u smislu kriznih situacija – da sjednete u kancelariju i pomislite – 'samo da nam se ovo ne dogodi'?

Potres. Samo da se ne dogodi potres! U slučaju potresa, sekundarna opasnost su požari. Ne želim ljude strašiti, ali moramo o tome razmišljati, o operativnim snagama i pristupima. Recimo samo da su u slučaju potresa kritične točke – mostovi. Preko njih se ne smije prelaziti dok protupotresni inženjeri ne pregledaju statiku. A kako se ulazi u naš Grad? Mostovi s obje strane. Znači, mi s tehnikom neko vrijeme ne možemo ući unutra, naravno, pod pretpostavkom da su mostovi uopće preživjeli potres.  To je jedan problem, a drugi dio problema je što je nosivost tih mostova danas, u normalnim uvjetima, do pet tona. Naša tehnika je 11 tona. Mi ulazimo preko njega, jer moramo, ali zamislite situaciju potresa. Dalje je pitanje evakuacije. U tim slučajevima postoje zone potpunog isključenja, odnosno radijus unutar kojeg možemo biti samo mi, žurne službe. Gdje i kako sve te ljude evakuirati? Takva nam je konfiguracija prostora, nažalost, ali trebamo o tome misliti.

A električna vozila, strahujete li od njih? Teško se gase, vatrogasci diljem svijeta muku muče s tim situacijama kada se takvo vozilo zapali.

To kad se zapali, muka je živa ugasiti. Pa ajde i kada se zapali na cesti, drugi će se automobili razmaknuti, ali neka se upali u podzemnoj garaži. Oni emitiraju i veću količinu dima jer su od 90 posto umjetnih materijala, pa je tu onda i povećana temperatura, teško se gasi... Postavlja se pitanje zašto tim vozilima, kao onima s plinom, nije ograničeno ulaženje u podzemne garaže. S druge strane imamo situaciju da električna vozila idu na trajekt, a ne postoji nikakva procedura da npr. budu prvi do rampe, tada ga se, u slučaju da se zapali, može gurnuti u more. Što ako se takvo vozilo zapali u sredini broda? Kada krene čovjek o tim stvarima razmišljati, krenu brige. Mi imamo bazen za električna vozila, kada se ugasi požar na njima, postoji manevarski prostor od 5-10 minuta do pola sata, dok se požar opet ne aktivira. U tom vremenu vozilo treba prebaciti u bazen napunjen vodom. Vozilo onda treba stajati 48 sati pod vodom i tada se računa da je požar ugašen. Onda se postavlja pitanje što dalje. Čija je obaveza zbrinjavanja automobila i kontaminirane vode? To je jedan veliki dijapazon problema nastalih samo od jednog automobila. Pa još kad krenemo razmišljati o električnim autobusima čije baterije su i na krovu. Njih se u slučaju požara ne može potopiti u taj bazen, pa taj požar na visini koji onda može zahvatiti krošnje okolnih stabala, autobusne stanice, susjedne objekte...

Postoji li međunarodna suradnja, konkretno s Bosnom i Hercegovinom?

Postoji sporazum Vlade RH i Vijeća ministara BiH o suradnji u zaštiti od prirodnih i civilizacijskih katastrofa iz čega proizlazi sporazum o standardnom operativnom postupku prelaska Državne granice kojeg su potpisali ravnatelj DUZS Republike Hrvatske i pomoćnik ministra sigurnosti BiH, a koji je donesen 2002. godine. Nadalje, postoji Memorandum o razumijevanju o zajedničkoj vatrogasnoj strategiji između područja Dubrovnika, Herceg -Novog, Trebinja i Ravnog koji je sastavljen 2001. godine, a koliko sam ja upoznat, nikad nije potpisan. Znači, kao da ga i nema. Puno je pitanja koje treba riješiti na državnoj razini kako bi bilo primjenjivo na terenu. Kada mi tamo i dođemo, moje je prvo pitanje njihovom zapovjedniku  – gdje su bile crte razgraničenja za vrijeme rata? Oni meni tada često prigovaraju da se vraćam u ’91., ali treba znati da je crta razgraničenja ’91. godine minirana. Mi imamo potvrde Centra za razminiravanje Hrvatske da smo sigurni, što naravno nikada nije 100 posto, ali je ipak razlika. Oni to nemaju. Zato se tu većinom držimo ceste i tako radimo iako nekada treba ući i naprijed da bi se nešto preventivno odradilo kako se ne bi formirala velika fronta. To je veliki rizik. Nedavno smo imali situaciju prometne nesreće na Ivanici, na području BiH, ali su unesrećeni sletjeli u provaliju i završili u Republici Hrvatskoj. Mi smo morali ući na njihovo područje, da bismo mogli raditi na našemu. Trebao bi postojati neki sporazum da smo tu sigurni, da se ne daj Bože nešto loše ne dogodi, da nas netko 'pokriva', a znate da je zapovjednik uvijek odgovoran!

Vidite li se do mirovine na mjestu zapovjednika?

Zapravo, već sada imam uvjete za profesionalnu mirovinu, ali nisam vam ja još za povlačenje. Sebi sam postavio cilj i prema tom cilju idem. To je da Dubrovački vatrogasci budu u top pet postrojbi u Hrvatskoj po pitanju obučenosti i opreme te izgradnja vatrogasnog doma u čijemu će sklopu biti obučni centar. Vjerujem da ćemo to i uspjeti. Suradnja s Gradom je zaista dobra što se tiče financijskog praćenja cijelog rada vatrogastva. Jasno mi je da je to za Grad ogroman projekt, jer nije riječ o objektu koju će, u ekonomskom smislu, vratiti investiciju. To je čisti trošak, ali nešto što je nužno. Zato očekujemo i sudjelovanje države. Mogao bi to biti jedan regionalni obučni centar. U Lećevici postoji veliki obučni centar za vatrogasce. Možda bi ovaj dubrovački mogao biti jedna vrsta 'projektne dogradnje' tog u Lećevici. Vatrogasci u prosjeku dva posto radnog vremena potroše na intervenciji, a 98 posto treba kvalitetno popuniti, a mi trenutno nemamo infrastrukturu za to. Za sve obuke moramo negdje odlaziti.  To ljudi rade u svoje slobodno vrijeme, tako se gomilaju troškovi i drugi problemi koji se na to vežu. Zaista se nadam da će do tih promjena doći, zato sam preuzeo ovu zahtjevnu ulogu.