Razgovarao: Maro Marušić

Krojačica Katica Bjelokosić poznato je lice u Cavtatu. Godinama pokraj Hotela Cavtat ima svoju krojačku butigu u koju rado svraćaju domaći i strani posjetitelji. Popričali smo s njom o tajnama šivanja.

Koliko dugo šivate i kako je sve počelo?

Bavim se ovim poslom evo već 35 godina. Moja mama je bila samouka krojačica, pa sam pomalo uz nju počela i zavoljela sam taj posao. Bilo nas je četvero djece, a majka je šivala odjeću iz potrebe. Ona je završila tečaj i nije radila nikome drugome, nego samo svojoj obitelji. Potom sam upisala srednju školu u Zagrebu, jer u Dubrovniku nije bilo mogućnosti obrazovanja. Poslije sam upisala višu školu, ali tata se razbolio, pa sam se vratila kući. Znači cijeli sam život htjela biti krojačica, nije se to dogodilo spontano kao hobi ili nešto slično.

Kako ste se osjećali kada ste tako mladi išli u Zagreb?

Nije mi bilo teško, jer sam išla kod obitelji koji su bili prijatelji mojih roditelja. Oni su kod nas u Cavtat dolazili godinama i kada sam se preselila k njima, držali su me kao svoje dijete. I nakon završene škole to se prijateljstvo nastavilo, tako da su mi oni puno pomogli u prilagodbi na veliki grad.

Gdje ste se zaposlili kada ste se vratili iz Zagreba? Kakva je tad bila situacija s krojačkim poslom u Dubrovniku?

Počela sam raditi po buticima u gradu, bilo ih je jako puno. Tada se dosta šivalo, jer nije bilo šoping centara kao danas. Poslije sam otvorila butik u Cavtatu, pa jedno vrijeme radila za turske vlasnike koji su otvorili butigu u Gradu, te sam se naposljetku opet vratila u Cavtat gdje i dan danas imam svoju krojačku radnju.

Danas su butici u gradu prava rijetkost.

Sve se promijenilo, druga su vremena. Većina butika po Dubrovniku sada nudi popravke odjeće, ali ne i cjelokupno šivanje. Nije lako ni materijal kupiti u Gradu. Ja osobno za svoje potrebe kupim materijal u Zagrebu. Kada sebi sašijem neku haljinu, često me ljudi pitaju odakle mi, da i oni žele nešto slično, jer volim raditi neobične kreacije, koje nisu po šablonu.

Danas netko mladi tko bi se želio baviti tim poslom također mora ići u Zagreb, je li tako? Nema škole u Dubrovniku.

Nema mogućnosti obrazovanja u Dubrovniku, kao ni u drugim hrvatskim gradovima, osim Zagreba. U Dubrovniku jest jedno vrijeme unutar Trgovačke i obrtničke škole postojao odjel za krojača, i kod mene su dolazili na praksu, ali posljednjih deset godina nema ništa. Mlade ovaj posao ne interesira, a i nema prevelike potražnje na tržištu. Nema se kod koga zaposlit, nego eventualno otvoriti nešto svoje i šivati ovako kako ja radim. Naravno, prije je bilo puno više posla, više se šivalo i za svadbe, maturalne zabave, slične proslave… Dolaskom velikih šoping centara i jeftine robe smanjila se potražnja za krojačima. Naravno i s internetskim trgovinama. Mladi pogotovo puno naručuju preko interneta.

Da, ali neusporediva je razlika kada se nekome šije po mjeri od odjeće iz H&M-a i sličnih radnji, gdje je sve unificirano i često nekvalitetno, a da ne govorimo o narudžbama preko interneta gdje nikad ne znaš što će ti doći i hoće li ti se svidjeti. Na kraju dolazimo do one priče Nisam bogat da kupujem jeftino.

Naravno da je ogromna razlika, ali većina ljudi ipak gleda cijenu. Normalno da su hlače u tako nekoj butizi ili na internetu puno jeftinije nego da ih se dođe sašiti kod mene, ali s druge strane ove moje su prilagođene svakome ponaosob, odnosno šivane su po mjeri. Evo samo jedan mali primjer. Kocke na kariranoj odjeći u butigama se neće podudarati na mjestu gdje se šivaju, a ja ću se potruditi da se slažu, jer je tako jednostavno ljepše. Osim toga brojna odjeća u trgovačkim centrima je od sintetike.

Ali unatoč svemu ipak možete živjeti od ovog posla?

Mogu i to pristojno. Sam sam svoj šef i imam za svoje potrebe. Meni više ne treba, jedino što je sad u koroni sve opalo.

Koliko vas je pogodila kriza s koronom?

Jasno da je posla znatno manje. Ljudi se boje za egzistenciju, ako je netko prije dolazio sašiti dva komada odjeće, sad će eventualno jedno. Također, puno sam radila i sezonskim radnicima u turizmu, a sada je sve to stalo. Čista je logika da kad ljudi ne rade ili slabije rade da manje dolaze kod mene. Sve je to jedan krug, nije samo meni tako, svih nas je ova kriza pogodila u većoj ili manjoj mjeri. Ako vi nemate, nećete doći kod mene, ako ja nemam, neću doći kod vas. Tako je s odjećom, frizurom, cipelama, svime… Ali optimist sam, proći će i ovo.

Za vrijeme prvog lockdowna izradili ste brojne maske i podijelili sugrađanima.

Da, tada je butiga bila zatvorena i nije bilo posla, pa sam izradila 700 maski i podijelila ih. Osim toga šivala sam kape i kute medicinskom osoblju. Oni su mi dali materijal, a ja sam besplatno šivala u karanteni. To je bio moj mali obol situaciji.

Jeste li prije korone imali više šivanja ili popravaka odjeće?

Bilo je i jednog i drugog. Imam ja mušterija koje se emocionalno vežu uz odjevni predmet, primjerice rebatinke koje zašiju bezbroj puta. Ima ispod više novog materijala nego originalnog. Koliko su puta popravili gaće, mogli su kupiti nekoliko pari novih, ali svejedno ih vole i nanovo dolaze. Vjenčanice ne šivam, ali zato mi dolaze mušterije za svečane haljine pogotovo da su malo neobičnije. I ja to volim raditi, jer je cijeli taj proces kreativan.

Koliko treba vremena za naučiti šivati, doći na jedan kvalitetan nivo?

Cijeli život se uči. Nakon što sam došla iz Zagreba i počela raditi po buticima upijala sam različite tehnike. Svatko ima neki svoj stil. Najviše sam naučila u Zagrebu u školi, jer sam imala sreću da mi predaje meštar Ivan Puntarić. Bio je autoritativan, nije s njim bilo zezancije, ali nas je stvarno naučio i od srca mu hvala.

Znači postoji evolucija u šivanju, mijenjaju se tehnike.

Kako napreduje tehnologija, mijenjaju se stilovi. Sada postoje nove mašine za šivanje, drugačije od onih starih, ali svejedno ja te stare mašine, uz ove nove, i dalje koristim pogotovo za popravke rebatinki. Nevjerojatno su kvalitetne ove stare mašine, jako malo se kvare, ja imam svoju 35 godina, napravim servis i ona radi dalje.

Bojim se da mlađe generacije neće znati ne samo šivati, nego ni napraviti servis na vašoj staroj mašini.

Moj serviser mašine ima 75 godina, to vam puno govori.

Ali konavoski vez ipak se prenosi s koljena na koljeno.

Sreća da je tako, postoje razne radionice i puno se ta priča forsira i to mi je baš drago. Samo neka se tako nastavi, to je pohvalno. I ja sam prije vezla, sada nemam toliko vremena.

Hobi su vam putovanja. Gdje ste sve bili i što vas je posebno dojmilo?

Ove godine zbog korone nigdje (smijeh). Da, stvarno volim putovanja i ono novca što uštedim potrošim na upoznavanje novih zemalja. Svaka destinacija je zanimljiva na svoj način, ali izdvojila bih Kubu kao broj jedan. Voljela bih se tamo vratiti, ako budem imala novaca još dok im se sistem nije promijenio. Tunis me isto osvojio. Bila sam i u Meksiku, Kini, Egiptu, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Maroku, Izraelu, Turskoj nekoliko puta... Europu sam prešla uzduž i poprijeko. Velika mi je želja Peru i Bolivija, nadam se da ću ih posjetiti kada ova situacija s koronom završi.