Najiskrenije želje za sreću i zdravlje ovoga Božića su ne ići u posjete najmilijima te poželjeti im sreću telefonom ili porukom. O svemu tome nismo mogli ni sanjati prošle godine, a evo danas je stvarnost s kojom se svi moramo suočiti. Blagdani zapravo ne moraju biti savršeni, niti isti kao prije stoga je došlo vrijeme i za promjenu rituala i prilagodbu i na ovom području.

Sve to ne mora nužno biti negativno. Otvorenost duha i srca, prihvaćanje novih običaja i jedinstveni način proslave prilika su za zaviriti u svoju nutrinu čak i kada nisu ispunjena sva očekivanja. O Božiću za vrijeme pandemije, imamo li uopće razloga za sreću te brojnim drugim pitanjima porazgovarali smo s generalnim vikarom Dubrovačke biskupije i rektorom crkve svetog Vlaha don Hrvojem Katušićem.  

Najbolji način da nekome pokažemo kako nam je stalo ovog Božića jeste da mu ne prilazimo. Je li to put ka potpunom otuđenju?

- Božić je blagdan ljubavi. U prvom redu Božje ljubavi. Bog je postao čovjek, približio nam se da bi nam objavio svoju ljubav. Ako smo prepoznali tu ljubav, to nam je ujedno i poziv, posebno u ovom božićnom vremenu, na ljubav prema Bogu i prema bližnjima. Istina da ove godine to neće biti moguće učiniti fizičkom blizinom i slavljem sa svojim prijateljima i rodbinom kako smo navikli, ali možda je baš to prilika da ove godine promislimo u pravom značenju Božića. Do sada nam se znalo dogoditi da se zanesemo pjesmom, hranom, pićem, pa nekako površnim čestitanjem u biti i ne susretnemo one pokraj nas. Zato bih rekao da ovo ne mora biti put ka otuđenju, nego prilika da uzmemo vremena za one koji su nam najbliži. Kad ih već ne možemo posjetiti fizički, kontaktirajmo ih putem modernih sredstava komunikacije, a možda bi baš bilo lijepo i toplo da nekome napišemo pismo.

Predstoji nam Božić potpuno drugačiji od drugih, bez velikih i veselih druženja, ali i bez gradskih javnih okupljanja. Imamo li uopće razloga za sreću?

- Osobno sreću vidim kao stanje unutarnjeg mir, sklada i zadovoljstva. Ako smo zbilja sretni, zadovoljni sa sobom i svojim životom, svojim odnosima s drugima, onda nas u tome ne može poljuljati ni bolest ni nekakva društvena ograničenja. Naravno da nas to može činiti tužnima, žao nam je zbog toga, ali ne mora značiti da zbog toga moramo biti nesretni. Za vjernike bi posebno Božić trebao biti vrijeme koje nas čini sretnima. Iz razloga što nam progovara o Božjoj blizini i ljubavi prema nama, koja je veća i jača od svake nevolje, pa i smrti.

Može li ovaj distancirani Božić biti veliki blagdan nade te iskreniji i smisleniji od onih prethodnih? Ljudi su ranije često propitivali komercijalizaciju i rastrošnost zbog kojih se izgubio smisao blagdana.

-Ova godina i pandemija prilika su da promislimo o vlastitom životu. Da prepoznamo vlastitu prolaznost i onda posložimo prioritete u životu. Ako znamo da nemamo neograničeno vremena na ovom svijetu, onda se trebamo zapitati u što ulažemo taj resurs vremena, koji je nešto najvrjednije što imamo. Kako nam izgledaju naši dani, čemu se posvećujemo. Ova kriza nam je bila prilika razmisliti o Uskrsu i korizmi, a sada i o adventu i Božiću. Puno toga je s vremenom ušlo u naše navike i običaje vezane za advent i Božić. U moderno vrijeme to je obilježeno kao potrošačko vrijeme i ovaj blagdan se komercijalizirao, stavio u kategorije profita. Zato se nadam da nam ova godina može biti poticaj da se vratimo na ono bitno, a to nisu toliko pokloni iz trgovačkih centara koliko znak pažnje, poziv, molitva za one koji su nam bliski.

Crkva se danas više nego ikada spominje u dnevnopolitičkom kontekstu posebno zbog provedenih mjera. Neki smatraju da ograničenja u crkvama nisu stroga te da bi i njih trebalo zatvoriti. Što vi mislite?

- Trenutno su crkve otvorene, zajedno s trgovačkim centrima, kinima, izložbenim prostorima. U donošenju mjera za suzbijanje pandemije Crkva ne bi smjela biti iznimka. Oni koji su stručnjaci i koji imaju zadatak donositi mjere i boriti se protiv ove pandemije trebali bi to činiti vodeći računa samo o stvarnim mogućnostima širenja zaraze, i temeljem toga nešto zabranjivati ili dopuštati, bez obzira radi li se tu o Crkvi, političkoj stranici ili nekoj drugoj društvenoj zajednici ili događaju. Nadam se da se to tako i radi. Nisam stručnjak da bih mogao komentirati logičnost ili nelogičnost nekih od pojedinih mjera, ali osobno imam povjerenja u stručnjake i znanost i na to redovito pozivam vjernike.

Dubrovački biskup Mate Uzinić imenovan je za nadbiskupa koadjutora Riječke nadbiskupije. Hoće li ove godine Dubrovačka biskupija za blagdane biti osamljena?

- Za božićne blagdane riječki nadbiskup koadjutor Mate Uzinić i apostolski administrator Dubrovačke biskupije bit će s nama u Dubrovniku. Svete mise slavit će u katedrali Gospe Velik , što će biti prenošeno i na društvenim mrežama i web stranicama Dubrovačke biskupije. Isto tako se nadamo da će naš dosadašnji biskup Mate predvoditi i misu za Festu svetog Vlaha. Sve je to znak da nismo sami. Iako molimo za novog biskupa i iako je naš biskup Mate izvan ovih blagdanskih dana daleko fizički od Dubrovnika, on i dalje upravlja i vodi našu biskupiju.

Kako ste se vi osjećali u trenutku kada vam je priopćeno da biskup Mate Uzinić odlazi u Rijeku?

- U mojoj prvoj godini svećeništva biskup Mate, moj bivši rektor u bogosloviji, imenovan je dubrovačkim biskupom. Budući da sam ga poznavao od ranije i znao koliko je bio dobar kao rektor, posebno mi je bilo drago što je imenovan biskupom baš za našu biskupiji. Ipak, od početka su neki govorili da bi naš biskup mogao biti i budući splitski nadbiskup. To se nije dogodilo, ali imenovan je riječkim nadbiskupom. Bio sam svjestan te mogućnosti i svjestan sam da je to za opću Crkvu dobar izbor, ipak je Riječka nadbiskupija veća i potrebnija od Dubrovačke biskupije, ali i dalje mi je bilo žao. Imali smo dobru suradnju i puno je projekata započeto koji su sad neizvjesni kako će se nastaviti. Molim i nadam se da ćemo ponovno dobiti dobrog pastira.

Na kraju, koju biste božićnu poruku uputili čitateljima Dubrovačkog dnevnika?

- Bog se nije utjelovio u centru Izraela, u Jeruzalemu u hramu, nego u štalici u tada neznatnom gradu Nazaretu. Time nam šalje poruku gdje ga možemo pronaći. Ne pod svjetlima reflektora, kod onih koji su na prvim i važnim mjestima, nego kod onih koji su neznatni, koji su na rubovima našeg društva. Njima prvima Bog objavljuje svoju blizinu. Neka ovaj Božić otvori u našim srcima mjesta za one koji su najpotrebniji u našoj blizini. Ove godine to su zasigurno oni koji su oboljeli ili su izgubili svoje najbliže od posljedica zaraze koronavirusom, ali i svi oni koji se teško nose sa svim drugim brojnim posljedicama ove pandemije. Ovog Božića pružimo im svoju pomoć, strpljivost, razumijevanje i molitvu. Vjerujem da nas takav Božić može učiniti uistinu sretnima.

*Intervju je objavljen u tiskanom izdanju Dubrovački dnevnik Petkom