Za Novi list je opisao kako je to bilo:

– Toga je jutra bilo prohladno, kao i uvijek u mjestu gdje živim.

Nakon kišovitih dana, a i noći, more je oplimalo, zamutilo pa sam odlučio poći zaspinat blizu mjesta gdje se uspješno love lice na pendulu.

A u ovo vrijeme na tim pozicijama, na dodiru slane i slatke vode koja je naročito pojačala nakon ovih kiša, zna biti i škarama, a tu i tamo po neki brancin, mada sve rjeđe u zadnje vrijeme – priča nam Ivan.

– Ne žurim, krećem oko 10 sati na poštu koja je blizu i čujem se s kolegom ribarom koji već pendula i koji je već ulovio lijepu licu. Odmah se budi nada i hladno jutro prelazi u pozitivu s mislima kako bi mogao i ja s kraja naletiti na koju možda.

Lagani burin u zraku, oblačno vrijeme, valovi udaraju u kraj, a par baraka na penduli blizu mene – nastavlja Ivan svoju priču.

– Skačem po sekama i mada znam da se drže pretežito dubine i da ima i dosta većih i težih odlučujem pokušati s površinskom varalicom Mommoti od 180 milimetara nadajući se nekom udarcu kakve lice od kilo – dva, pa možda i više.

Prvi zabačaj izbacivam i potezajući dvadesetak metara, varalica dolazi na metar od kraja kad odjednom vidim sjenu koja se zalijeće i nemilosrdno grize mog Mommotija.

U trenutku iznenađen, budući je tek prvi zabačaj, samo držim štap dok riba lupa po površini.

Vidim, kočnica drži dobro, ne može poć’ ispod seke nikako.

Privlačim je još malo bliže sebi i dalje misleći da se radi o lici koja se zaletila za Mommotijem. Uzimam predvez u ruke i tek tada vidim da je to ustvari lijepi brancin od nekih 2 i po do 3 kilograma.

Riba u trenu izlazi na suho pa slijedi odmah i vaganje gdje vidim da mi je procjena bila dobra jer je brancin težio 2,8 kilograma.

To je bilo jedno savršeno jutro. Kad se poklopi par stvari i ulovi kapitalac iz prvog zabačaja…

A što je najbitnije, nakon desetak dana spinanja na istoj poziciji ovo je bio prvi ulovljeni brancin – ispričao je za Novi list Ivan Anđelinić.