U Župi dubrovačkoj postoje dvije ulice koje su nazvane po ljudima koji su odigrali ulogu u NDH, kvislinškoj paradržavi za vrijeme Drugog svjetskog rata. Riječ je o ulicama Vinka Nikolića u Brašini i Pera Kojakovića u Čibači.

Vinko Nikolić rođen je 2. ožujka 1912. godine u Šibeniku. Tridesetih godina u Zagrebu diplomira hrvatski jezik i književnost, a u isto vrijeme priključuje se ustaškom pokretu. U početku je zbog političkog opredjeljenja bio šikaniran, a tek uspostavom Banovine Hrvatske 1939. godine zapošljava se na Trgovačkoj akademiji. Uspostavom NDH Nikolić postaje stožerni pobočnik za uljudbu u ustaškom stožeru u Zagrebu, a zatim i u Promidžbenom odjelu zapovjedništva ustaške mladeži.

U srpnju 1943. imenovan je pričuvnim poručnikom Ustaške vojnice u Ministarstvu oružanih snaga NDH, gdje postaje nadstojnik trećeg odsjeka u Odgojno-nastavnom odjelu. U listopadu 1944. godine unaprijeđen je u čin pričuvnog ustaškog natporučnika, a u siječnju 1945., u čin pričuvnog ustaškog satnika.

Bio zastupnik u Saboru

Pri kraju rata bježi prema Bleiburgu i postaje ratni zarobljenik. Britanci ga šalju u njihove zarobljeničke logore u Italiji. Bojeći se da ga Britanci ne izruče Titovoj Jugoslaviji emigrira u Argentinu. U Buenos Aires dolazi 1947. godine i ubrzo počinje s novinarskim radom. Zajedno s Antunom Bonifačićem, koji je također pobjegao iz NDH, pokreće časopis Hrvatska revija koji je uređivao od 1951. godine, pa sve do kraja života.

Sredinom šezdesetih vraća se u Europu, točnije u Pariz gdje pokušava s izdavanjem Hrvatske revije, ali mu francuske vlasti to ne dopuštaju. Stoga odlazi u Barcelonu gdje ostaje sve do promjena u Hrvatskoj 1991. godine. Imenovan je 1993. godine za zastupnika u Županijskom domu Hrvatskog sabora. Umro je u rodnom Šibeniku četiri godine kasnije.

Osim ovoga, čitav život bavio se pjesništvom i književnošću. Sav svoj rukopis ostavio je Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Pisao je pjesme o svakodnevnici, ali i političke prirode. Među ostalim, autor je i kontroverzne Ode Poglavniku. Inače, pjesništvo koje mu se ne dotiče politike, u kritici je bilo dobro prihvaćeno, pa ga danas u Hrvatskoj pravdaju upravo preko pjesništva. Naime, svojevremeno je puno prašine u medijima podignuo prijedlog šibenskog HSP-a o imenovanju jedne škole po Nikoliću na tom području. Tom prigodom su kazali kako je riječ o velikom pjesniku

prešućujući njegovu ulogu u NDH. Međutim, iako je u rodnom Šibeniku bilo otpora prema imenovanju škole po Nikoliću, u Župi dubrovačkoj dobio je ulicu bez puno pompe, a naziv je ostao sve do danas.

Bitka za Staljingrad

Za razliku od Vinka Nikolića, Pero Kojaković koji je također dobio ulicu u Župi, domaći je čovjek. Rodio se 1912. godine u Čibači gdje završava osnovnu školu i bavi se poljoprivredom. Sa samo 17 godina učlanio se u organizaciju Hrvatski katolički orao koji jugoslavenske vlasti ubrzo zabranjuju. Bavi se pjesništvom, a 1935. godine u Župi osniva društvo Hrvatskog križarskog bratstva. Postaje član HSS-a.

U ustaškom pokretu vidi nadu za obnovu hrvatske države, pa dio proustaških članova HSS-a priključuje pokretu. Uspostavom NDH dobrovoljno se priključuje 369. pukovniji koja u sastavu nacističke Njemačke odlazi na Istočni front. Biva ranjen, te se vraća na rodnu grudu kako bi se oporavio. Tih dana u Gradskoj kavani u Dubrovniku drži predavanje pod nazivom Hrvati na Istočnom frontu. Prijatelji ga nagovaraju da odustane od daljnjih borbenih operacija, ali on ih ne sluša. Vraća se na frontu gdje pogiba u sklopu bitke za Staljingrad. Na istom mjestu poginulo je i drugih pedesetak mladića koje je sa sobom Kojaković vodio iz Župe dubrovačke. Svjedok tog vremena, dubrovački ustaški stožernik Ivo Rojnica (poznat kao potpisnik čuvenog rasističkog proglasa u Dubrovniku) u svojoj autobiografskoj knjizi „Susreti i doživljaji“ koju je pisao godinama iza rata ovako je opisao odlazak ovih boraca:

-Iz Dubrovnika je pošla grupa od oko 50 dobrovoljaca, i to većinom iz Župe dubrovačke. Vodstvo dobrovoljaca bilo je u rukama Luke Butigana i Pere Kojakovića, koji je bio uvjereni katolik, osim toga predvodnik Križarskog bratstva. Većina tih dobrovoljaca potjecala je iz križarskih redova. Kojakovića su vodili katolički i hrvatski ideali, a i ozlojeđenost na Rimske ugovore. Rekao mi je da ide s Nijemcima, kako bi se na svršetku rata moglo Italiji oduzeti oteti nam krajevi Dalmacije. Vjerovao sam mu, jer sam znao, kakva je bila njegova reakcija prigodom potpisa tih sramotnih ugovora. Bio sam protiv odlaska naših ljudi u Rusiju, jer sam smatrao, da će nam trebati borci u obrani i izgradnji Hrvatske, te nisam htio ni ispratiti tu jedinicu, kad je napuštala Dubrovnik. To je učinio logornik, prof. Kaštelan. Butigan, glavni vikač i promicatelj te akcije, nije ni vidio Rusije. Došao je do Zagreba i tamo ostao – navodi Rojnica koji je i sam pobjegao u Argentinu gdje je umro 2007. godine.

Inače, Kojaković je u svojim pjesmama, među ostalim, pozivao na borbu protiv boljševizma koje smatra velikim zlom. Nažalost, Kojaković i drugi mladići iz Župe dubrovačke zaluđeni krivim idealima dali su život za ništa. Ako se po Peru Kojakoviću već zove ulica u Župi dubrovačkoj, to treba jedino biti spomen na nepromišljene akcije i mladenačko ludilo koje završi katastrofom. Naime, ni po čemu drugo Pero Kojaković nije zaslužio da dobije svoju ulicu u Župi. Iako se to pravda njegovim pjesništvom, daleko je on bio od bilo kakve književne vrijednosti.

Pitali smo Općinu Župa dubrovačka zašto su odali počast imenovanjem ulica ovoj dvojici, ali na naš upit nisu odgovorili. Nažalost, nije Župa dubrovačka iznimka po ovom pitanju, samo se o ovome nije toliko pisalo u medijima. Naime, u Dubrovniku je postojala ulica nazvana po Mili Budaku, ustaškom dužnosniku, a još uvijek postoji Ulica Ante Sugje, koji je bio konzul NDH. Osim ovih, u Gradu Dubrovniku postoji još nekoliko spornih naziva ulica po osobama koje su se dovodile u vezu s ustaškim vlastima u Dubrovniku