Nedavno je Dubrovnik potreslo teško ubojstvo. Dinko Zeko je osumnjičen kako je s više hitaca usmrtio svog teško pokretnog oca. Ova obiteljska tragedija dogodila se na Kantafigu, a nakon počinjenog ubojstva Zeko je policiji dojavio događaj i pješice napustio obiteljsku kuću. Vrlo brzo je u blizini kuće pronađen, uhićen i doveden u prostorije policije na kriminalističko istraživanje. Vatreno oružje s kojim je počinjeno ubojstvo pronađeno je ispred obiteljske kuće. 

Dubrovački dnevnik još ranije je pisao kako se osumnjičenog za ubojstvo dovodi u vezu s narkoticima, no nije riječ o nekim teškim ni posebno značajnim djelima koja bi mogla uputiti na ovakvu tragediju. Nekoliko sugrađana za Dubrovački dnevnik je kazalo kako su istoga u posljednje vrijeme viđali u zabrinjavajućim stanjima, a jedan od sugrađana na društvenim mrežama komentirao je kako je Zeko hodao po gradu s lovačkom puškom nekoliko dana prije ubojstva. Također, jedan sugrađanin javio je  kako je u lokalnom kafiću ujutro, na sam dan počinjenja zločina, osumnjičeni govorio kako će ubiti oca. Sve to su navodi građana i neslužbene priče, no postavlja se pitanje što je doista prethodilo ovom strašnom činu i je li se zločin mogao spriječiti prijavom građana.

DUBROVAČKE OBITELJSKE TRAGEDIJE

Nažalost, ovakve tragedije događale su se i ranije na našem području. Dubrovčani pamte višestruko ubojstvo u povijesnoj jezgri 2019. godine kada je jedna cijela obitelj stradala u gotovo par minuta. Dubrovački pomorac Ivo Banović uletio je u stan te prvo ranio 74-godišnju punicu koja je pred njim pobjegla i zaključala se u sobu odakle je pozvala policiju. Potom je išao za puncem te ga usmrtio, a zatim je usmrtio i suprugu na stubištu, koja je trčala van stana dozivajući pomoć. Nakon dva gnjusna ubojstva  presudio je i sebi.

Dvije godine ranije, 2017., Đivo Matić je u dubrovačkom naselju Čokolino ubio majku. On je na Županijskom sudu nepravomoćno osuđen zbog ubojstva, a sud je utvrdio da je bio neubrojiv kada ju je ciglom izudarao po glavi i zbog toga je prisilno smješten u psihijatrijsku ustanovu. 

Nisu ovo jedini tragični slučajevi u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, ali sjećanja na njih relativno su svježa. Iz Policijske uprave dubrovačko-neretvanske ustupili su nam nešto preciznije podatke o zadnjih deset godina kada su u pitanju počinjena kaznena djela od strane ili na štetu člana obitelji. 

U periodu od 2013. do 2023. godine, počinjeno  je šest  ubojstava, četiri teška ubojstva, pet pokušaja ubojstva i tri pokušaja teškog ubojstva koji su počinjeni od strane ili na štetu člana obitelji. U spomenutom ukupnom broju slučajeva koji je 18,  najčešća relacija između počinitelja i žrtve je roditeljska. Takvih je događaja evidentirano osam. U navedenom broju u sedam slučajeva počinitelji su bili djeca, a oštećeni roditelji, a u jednom je slučaju otac pokušao ubiti sina. U sedam slučajeva relacija između počinitelja i žrtve je bila supružnička. Takvih je događaja u ukupnom navedenom broju bilo sedam, a iz policije navode intrigantan podatak da su u čak šest slučajeva počinitelji bile žene dok je u samo jednom slučaju  počinitelj bio muškarac. Preostali slučajevi se odnose na bratske relacije ili relacije gdje su počinitelji naudili obitelji supružnika.

U DESET GODINA DESET UBOJSTAVA

Većina događaja se dogodila u Dubrovniku, njih deset, po dva u Župi dubrovačkoj, Korčuli i  Pločama, a po jedan u Komolcu i u Metkoviću. Promatrajući počinitelje po spolu, većina počinitelja je muškog spola, njih 12, a u šest slučajeva počinitelji su bile osobe ženskog spola. Prema načinu počinjenja ovih kaznenih djela većina njih, točnije deset je počinjena hladnim oružjem, odnosno nožem, šest ih je počinjeno vatrenim oružjem, jedno tabletama koje su podmetnute u piće i jedno udarcem cigle u glavu. Sva navedena kaznena djela, navode iz Policije, su razriješena, a počinitelji kazneno procesuirani sukladno važećim zakonskim propisima.

Herman Vukušić, doktor medicine, specijalist psihijatar, za Dubrovački dnevnik je pokušao objasniti što se događa u glavi čovjeka koji ubije ili pokuša ubiti bliskog člana obitelji.

- U velikoj većini slučajeva u pozadini takvih situacija je kumulativni stres zbog narušenih obiteljskih odnosa ili prisutnost određene obiteljske psihopatologije koja može biti trans-generacijska. To znači da određene životne traume i određena stanja imaju trans-generacijski učinak koji se prenosi na drugu, treću generaciju potomaka. Zašto djeca alkoholičara često i sami postaju alkoholičari? Kako to da djeca veterana s PTSP-om i sami dobiju PTSP? Izvor svake od tih trauma je neliječeni problem. Kada govorimo o takvim radikalnim deliktima najteže vrste u obitelji, u pozadini je uvijek kumulativni stres, odnosno jedna dublja psihopatologija – kazao je Vukušić.

Pojasnio je kako takve osobe nemaju nekih univerzalnih karakteristika, osim toga, dodaje psihijatar Vukušić, u pozadini je uvijek oslabljena psihička struktura.

- Kod takvih pojedinaca, mehanizmi obrane samokontrole su do maksimalne razine minimizirani, odnosno do one razine gdje prag podražaja na tolerancije postaje nepostojeći i osoba neprimjereno reagira u sekundi. Tada osoba reagira afektom koji do te mjere može preuzeti osobu, izbaciti razum iz jednadžbe postupanja i u nekim slučajevima, ako je afekt toliko jak, neke osobe budu proglašene neubrojivima jer se nisu mogle kontrolirati – precizirao je psihijatar dodavši kako je više puta isticao potrebu preispitivanja sustava prisilne hospitalizacije u Hrvatskoj.

'PROBLEM JE SUSTAV PRISILNE HOSPITALIZACIJE'

Vukušić smatra kako se Hrvatska treba pitati – želi li na oltar ljudskih sloboda staviti i ljudske živote?

- Kod nas je pitanje definicije prisilne hospitalizacije svedeno samo na jednu instituciju, a to je liječnik opće prakse. To u pravilu ne funkcionira jer taj liječnik je obiteljski liječnik koji je u kontaktu sa svim članovima obitelji. Neke kolege, a ja im to ne zamjeram, ne žele se konfrontirati s drugim članovima obitelji i uz to ne žele ući u problem sa svojim pacijentom. Mislim da taj sustav treba rasteretiti tako da kliničari, liječnici koji se bave duševnim zdravljem, imaju pravo iniciranja prisilne hospitalizacije. Ako ja za nekog svog pacijenta procijenim da on nakon nekog određenog vremena ne dolazi na kontrole ili ako ga vidim u krugu neke njegove psihopatologije, i uz to procijenim da bi mogao biti opasan po sebe i okolinu, mislim da bi kao kliničar trebao imati mogućnosti za aktivacijom mehanizma prisilne hospitalizacije – smatra psihijatar Herman Vukušić.

Posebno se osvrnuo na problem percepcije i prikaza zločina u obitelji gdje se najčešće podrazumijeva da je muškarac taj koji naudi ženi. 

- Danas u jednim dnevnim novinama imate članak koji ismijava obiteljsko nasilje zato što ga je počinila žena. Po službenim hrvatskim statistikama nema velike razlike između počinitelja krvnih delikata i najtežih oblika nasilja, kad govorimo o spolovima. Uvriježena je paradigma da nasilje može počiniti samo muškarac, pogotovo kad se to pokušava pretvoriti u nešto što se naziva rodno nasilje. Primjer iz ovih dnevnih novina ismijava činjenicu kako je žena osuđena za obiteljsko nasilje zašto što je mužu opalila vritnjak. Nasilje nema predznak gledajući spol, boju kože, krvna zrnca... Ne zagovaram neku posebnu teoriju niti nastupam s mizoginih stajališta, nego navodim primjer kako se kroz društvenu percepciju i prikaz kroz medije stvaraju obrasci percepcije koji nažalost dovode do porasta nasilja – istaknuo je psihijatar.

Što se tiče brojki u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, Vukušić ističe kako su to relativni podaci da bi se došlo do nekih velikih zaključaka. Naime, smatra kako je potrebno gledati brojke u drugim županijama kako bi se podaci mogli komparirati. 

- I jedno ubojstvo je previše. Sve i da je društvo najsređenije, da su psihosocijalni čimbenici dovedeni u red, da je društvo puno kohezivnije i cjelovitije, da nemamo podjele, opet bi se te stvari događale, ali u znatno manjoj mjeri. Ipak, postoje određeni tipovi psihopatologije koje je nemoguće kontrolirati kada dođe do naleta teških duševnih bolesti, poput paranoidne shizofrenije koja nije liječena. To je rijetko, ali se događa i u najsređenijim državama i društvenim sustavima – zaključio je specijalist psihijatar dr. med. Herman Vukušić.

*Članak je objavljen u tiskanom izdanju Dubrovačkog dnevnika