Osim njih, u Obiteljskom centru zaposlena je i socijalna radnica Slavica Tankuljić Grbavac, koja nam se nažalost ovoga puta nije mogla pridružiti, no i ona je vodila jednu od radionica kojima je Obiteljski centar približio svijet djece – nama odraslima. 

Obiteljski centar u Dubrovniku nedavno je ponovno počeo funkcionirati.  Grupirani su kao tim od četvero  zaposlenih među kojima su  psihologinja, socijalni pedagog, socijalna radnica i pravnica.  Obiteljski centar se bavi savjetodavnim, tretmanskim i preventivnim aktivnostima koje su povezane s temama obitelji, odrastanja, životnih i obiteljskih kriza, razvoda braka i slično. 

„Obiteljski centar je prije bio samostalna ustanova, nakon čega su pripojeni centrima za socijalnu skrb i većina njih su nastavili tako funkcionirati. Naš Obiteljski centar nije imao kontinuitet, pa smo mi sada na nekom novom početku“, pojašnjava nam Milanović Lambeta. 

SVJETSKI DAN DJECE 

S ciljem obilježavanja Svjetskog dana djece odlučili su napraviti program u trajanju od  tri dana, a svaki stručni zaposlenik 'odrađuje' jedan od njih.

 „To su radionice i predavanja namijenjena roditeljima i djeci, naravno s našim općim ciljem Obiteljskog centra, a to je jačanje obitelji, roditeljskih kompetencija i pozitivnog roditeljstva“, kaže Vragolov. 

U ponedjeljak je sve počelo s prvom radionicom psihologinje Milanović Lambete za roditelje i djecu u uzrastu od pet do deset godina, radilo se paralelno s roditeljima i djecom, ali ne u istoj prostoriji. Tema radionice su bile emocije, odnosno rad na emocijama i njihovo prepoznavanje. 

U utorak je održano predavanje za roditelje nešto starije djece jer je tema bila Internet i digitalni mediji. „Kao socijalni pedagog idem u smjeru koje su moguće opasnosti i poteškoće, koji su rizici, što se može dogoditi negativno u ovom kontekstu vremena gdje smo svi konstantno na internetu, manje više smo uvijek priključeni“, pojašnjava Vragolov koji je vodio predavanje. 

U srijedu je održana radionica za roditelje i djecu, a tog dana su radili zajedno, odnosno  u istoj prostoriji, a socijalna radnica Slavica Tankuljić Grbavac i socijalna pedagoginja Dragana Grujović su roditeljima i djeci približili temu – koliko se zaista poznaju. 

MI GOVORIMO, ALI VAŽNO JE DA NAS ČUJU

Grujović nam govori kako odrasli često misle kako znaju sve o svojoj djeci. Ako su nešto više puta ponovili, oni podrazumijevaju da su djeca to zaista i čula na način na koji je rečeno. „Ideja je bila provjeriti koliko se međusobno stvarno poznajemo. Osim toga, cilj je bio komunicirati o sebi i da to rade roditelji i djeca zajedno. Stavovi se mijenjaju, mišljenja se mijenjaju kako djeca rastu i nekada ne stignemo razgovarati s djecom o nekim svakodnevnim stvarima nego ih podrazumijevamo. U tom interaktivnom radu roditelja i djece bilo je svakako situacija, razmišljanja i osjećaja za koje i nismo znali da postoje kod našeg djeteta ili ih dijete nije razumjelo na način na koji smo mi to govorili“, pojašnjava.

KOLIKO ZNAJU JEDNI O DRUGIMA

„Djeca rastu, razvijaju se i mijenjaju svoje stavove i razmišljanja prema svijetu, imaju neke vlastite odnose i osjećaje. Roditelji često misle kako su potpuno upoznati jer prate dijete i o  svemu su već razgovarali. Cilj radionice  bio je  da oni provjere koliko se međusobno poznaju, koliko djeca znaju o svojim roditeljima“, govori Grujović koja je vodila interakciju gdje su roditelji i djeca otkrivali koliko znaju jedni o drugima, o stavovima, razmišljanjima i željama. 

TRENDOVI RODITELJSTVA

Roditeljstvo se mijenja, baš kao i samo društvo. Mijenja se odnos prema obitelji, kao i sam oblik tipične obitelji, a promijenile su se i rodne uloge. O tim fenomenima dinamičnih promjena govorila nam je Milanović Lambeta. 

„Roditelji su više zaposleni  i često imamo male nuklearne obitelji i tu se stvari mijenjaju s jedne strane. S druge strane više smo svjesni prava djeteta danas. Dijete je aktivni sudionik odgoja, onda se tu ističe roditeljstvo u najboljem interesu djeteta“, govori Lambeta i dodaje kako je to model koji je prepoznat kao najbolji, a ima neke svoje elemente. „Osim postavljanja granica, topline i nježnosti koji su se uvijek prepoznavali kao elementi, sada se naglašavaju i recimo osnaživanje djece i uvažavanje njihovog mišljenja. To je nešto što je drugačije, a proizlazi iz svih različitosti koje danas vidimo i uvažavamo“, pojašnjava psihologinja. 

DJECI JE POTREBNO VODSTVO 

Ovakva vrsta roditeljstva nikako se ne može povezati s permisivnim roditeljstvom. „Koncepti privrženosti zaista jesu neki temeljni koncepti na kojima se grade odnosi između roditelja i djece i kasnije neki drugi odnosi koji se preslikavaju na druge važne, bilo partnerske ili prijateljske odnose. To treba razgraničiti od permisivnog roditeljstva, koje je jednako loše kao ono autoritarno, gdje djeca odrastaju bez ikakvih granica i vodstva odrasle osobe. A vodstvo je, naravno, djeci potrebno i ono je nužno da bi živjeli u sigurnom svijetu“, pojašnjava Milanović Lambeta. 

Objasnila nam je kako se kroz svoju radionicu vratila osnovama. „Ponovili smo što sve znamo, ali i što ne znamo o emocijama. I dotaknuli smo se toga na koji način mi pristupamo dječjim emocijama. Čini mi se da svi misle da sve o emocijama znaju, a nažalost često vidimo emocionalno vrlo nekompetentne ljude u odrasloj dobi i to je pokazatelj da trebamo više i šire djecu sustavno učiti o emocijama. Ne samo u obitelji nego i u obrazovnim sustavima“, dodaje uz opasku kako oni trenutno na to u obrazovnim sustavima nemaju utjecaja. 

SVE EMOCIJE SU DOPUŠTENE 

Ono što je bazično jest da svi ljudi imaju emocije, a kod djece ih trebamo prepoznati i dopustiti jer su 'sve emocije dopuštene', poručuje Milanović Lambeta. „Djetetu treba pomoći razumjeti u kakvom se stanju nalazi; imenovanjem i kroz empatiju, a onda usmjeriti ponašanje. Kada emocija 'splasne', kada dijete više nije uzrujano ili ljuto, kada emocija prođe onaj svoj intenzitet, tada je vrijeme za usmjeriti ponašanje, što je onda puno lakše nego u trenutcima kada je emocija intenzivna“, govori nam. 

INTERNET SKRIVENI SVIJET MLADIH 

Profesionalni interes za mladima u 'svijetu interneta' se za Lukšu Vragolova razvio jer je to nešto što je aktualno, govori nam. „Kroz naše formalno obrazovanje se to nije baš puno spominjalo, a sada je uzelo maha, toliko se brzo mijenja, toliko je zahtjevno, toliko je dinamično da je teško uopće pratiti koja su nova događanja  u online svijetu, a kamoli onda prostudirati predstavlja li to neke poteškoće i opasnosti za djecu i mlade ljude i kako na te opasnosti reagirati. To zapravo jest naš posao i zbog toga se i razvio taj moj interes“, pojašnjava. 

U utorak je razgovarao s roditeljima i održao predavanje o tome koji je to trenutak kada bi se roditelji ili neka druga bliska osoba, trebali zabrinuti, odnosno uočiti da se prevršila neka mjera i da to više nije samo 'svi vršnjaci su isti, proći će'. U konačnici je pojasnio i kako reagirati u takvim situacijama, što poduzeti, koje su smjernice, kako se postaviti prema djetetu, savjetovati ga i uputiti. Upitali smo ga zbog čega internet naziva 'skrivenim svijetom mladih'. 

„A zbog čega je to skriveni svijet mladih? Zato što su oni  na internetu baš  kao i roditelji, možda ne toliko više vremenski, ali svi smo mi konstantno na internetu, a nisu ni roditelji više danas neki prastari. Ali taj njihov svijet je najčešće pri mobitelu i oni ga mogu dosta dobro prikriti od odraslih. Djeca koriste drugačije sadržaje nego što ih koriste roditelji, odrasli ne koriste iste sadržaje kao maloljetnici. Zbog toga je potrebno razgovarati o toj temi, da roditelji unatoč tome što nisu dio tog svijeta, i ne moraju biti dio tog svijeta, i dalje mogu primijetiti na svom djetetu kada je to nešto gdje se trebaju zabrinuti“, pojašnjava. 

ZNAKOVI KOJI UKAZUJU NA PROBLEM

Često se govori o djeci i mladima koji pretjeruju s 'ekranima', odnosno većinu svoga slobodnog vremena koriste kako bi bili online s vršnjacima. No kada reći 'to je to'? Koji su znakovi koji roditeljima odaju da to više nije samo bezazlena mladenačka zainteresiranost za trendove u tehnologiji i virtualnom svijetu? Što je to 'točka na i' nakon koje je vrijeme za reakciju odraslih - pojašnjava Vragolov. Ima dosta znakova koji 'vrište' da nešto nije u redu i da treba reagirati, a prema riječima ovog socijalnog pedagoga možemo ih grupirati u dvije važne kategorije – nedostatak kontrole i štetnost, odnosno negativne posljedice.

„Nedostatak kontrole znači da mi vidimo da bi mlada osoba možda i htjela smanjiti vrijeme provedeno na Internetu, smanjiti korištenje sadržaja, ali ono više nema tu kontrolu, već u ovom slučaju društvene mreže, odnosno internet imaju tu kontrolu. I druga bitna stavka su negativne posljedice. To ponašanje, provođenje vremena na internetu počinje imati negativne posljedice na drugim aspektima života. Opadanje školskog uspjeha, uništavanje, odnosno ugrožavanje prijateljskih ili partnerskih veza i slično“, govori. Upravo to i jest vrijeme za osobni rast. „Tada i roditelji mogu osvijestiti koliko su oni na mobitelima, internetu i da može biti jednako zanimljivih, drugih lijepih aktivnosti za koje nam ne trebaju mobiteli ili internet. No, poanta nije samo vremena - količinskoga, većina nas je na poslu za kompjuterom, ti kompjuteri su na internetu. Nije to poanta. Poanta je da kada ga poželiš isključiti da ga možeš isključiti, da možemo odmaknuti taj mobitel, ili bilo koji uređaj ako to želimo“, govori Vragolov. 

RAZBIJANJE PREDRASUDA

Odgovorili su nam i susreću li se u Obiteljskom centu sa stigmom kako su oni rezervirani za 'problematične' i je li se ljudima teško javiti zbog tog mišljenja, dok bi zapravo neke uobičajene obiteljske probleme koje imaju, upravo ovi ljudi mogli biti najkompetentniji riješiti, odnosno pomoći u rješavanju.

„Imamo uvid u to da ljudi Obiteljski centar nerijetko miješaju s poslovima Centra za socijalnu skrb, prema kojemu ljudi ponekad, neopravdano, imaju negativan stav. To jest institucija koja se često bavi  teškim trenucima. Mi imamo jedan drugačiji pristup i način rada. Odnosno većina naših dolazaka jest dobrovoljna, kada ljudi shvate da imaju potrebu popričati s nekim, dobiti pomoć kroz odrađene tretmane. I upravo to 'miješanje' sigurno otežava ljudima tražiti pomoć, mi se trudimo razbijati te predrasude, ali evo, na početku smo“, kaže nam Anita Milanović Lambeta.

„Pokušavamo poslati poruku da niti Centar za socijalnu skrb, niti Obiteljski centar nisu neka ustanova koje se treba bojati. Mi smo tu da pomognemo koliko možemo, da pružimo savjet, cilj nam je sa svim ovim aktivnostima što više  se otvoriti javnosti“, dodaje Lukša Vragolov. 

Odnedavno imaju i blog sekciju na službenoj stranici, otvorili su i Facebook stranicu, a provode i niz projekata. Pored savjetovanja jedan na jedan, postoje i grupne aktivnosti i mali programi te projekti gdje se ljudi mogu javiti i u grupnom radu dobiti nešto za sebe, pomoć u roditeljstvu i neke nove vještine. 

NOVI PROJEKT U KORAK S VREMENOM

„Na razini institucije smo dogovorili kako ćemo uskoro pokrenuti online savjetovalište za mlade kojem b i se s nekim svojim pitanjima, dilemama i problemima mogli  javiti i putem e-maila, zahtjevom za online savjetovanje“, otkrivaju nam. „To će biti nešto novo jer smo prepoznali da se i mi moramo prilagođavati trendovima, novim generacijama i vremenu korone koje nas ometa“, govore. 

Osim najavljenog projekta online savjetovanja, mladi uvijek mogu doći samostalno, zajamčeno je da je odnos povjerljiv, a podaci su zaštićeni i imaju potpunu slobodu da dođu i na savjetovanje uživo.

Iz Obiteljskog centra naglašavaju kako im se ljudi mogu slobodno obratiti, sve njihove usluge su besplatne, a provode razne vrste pomoći, kao što su savjetovanja za djecu, roditelje, bračne partnere, pa i predbračne i poslijebračne, dodaju s osmijehom, a svih čekaju otvorenih ruku. 

Ni ravnateljica Centra za socijalnu skrb Dubrovnik Ružica Misir ne krije svoje zadovoljstvo zaposlenicima Centra, pa nam je u prolazu dok smo odlazili s razgovora rekla kako uvijek voli naglasiti kako su njeni djelatnici hvale vrijedni i kako nikada ne propušta priliku za kazati koju dobru riječ o njima. Nakon aktivnosti koje su organizirali ovoga tjedna, uz takvo nesebično dijeljenje svoga znanja s roditeljima i djecom, uz svesrdnu pomoć dubrovačkim obiteljima u ovom, ponekad zbunjujućem modernom dobu, svakako nam je jasno i zašto ih hvali.  Nema sumnje kako uz njih Obiteljski centar i sve njegove korisnike čeka svijetla budućnost. Ovim prilikom također pozivaju sve one kojima je potrebna pomoć da im se slobodno obrate.