Na društvenim je mrežama podijelio snažan, sirov i osoban tekst o nauku svoje babe Maline i jednom ratnom događaju, ističući da se ljudskost i zaštita slabijih ne smiju izgubiti ni u najgorim vremenima. U trenutku kada se ponovno govori o ženskoj sigurnosti, njegov zapis odzvanja kao upozorenje, ali i kao podsjetnik na vrijednosti koje je treba prenositi.

Njegov tekst prenosimo u cijelosti: 

FEMICID

"Sine moj, oko moje, nikada ne smiješ nanijeti bol ženi. Naročito ne svojoj ženi. Nju boli, a sebe sramotiš. Ti si moćan, pa se sa moćnima i tuci ako ti je volja."

Čudno je bilo kada sam prvi put čuo ove riječi babe Maline. Imao sam 5 godina, Iskreno rečeno nisam razumio ništa. Ali je ona od mene odlučila napraviti čestito ljudsko biće. To je bila naša tajna. Ne znam zašto to nije govorila drugima, ali u svojoj kući ona je bila vladar. Očeve i majčine naredbe upućene meni u njezinoj kući nisu vrijedile ništa. Znate, kada vam netko stalno govori osnove dok imate pet, pa šest, sedam, osam i devet godina dosta toga se primi. Bila je puno opasnija i surovija od moje mati. Sjećam se kada je nošen lijes nekog po zlu poznatog lika. Povelika pratnja. Moja je mati rekla: "Pokoj mu duši." na što je baba Malina mrtvo hladno dodala: "Pokoj mu đavolu."

Kod nas je i u Metkoviću i u Dubrovniku bilo utočište za mnoge nesretnice. Imao sam 6 godina kada je po tko zna koji put kod nas trčeći došla jedna nesretnica udarana korbačem, donji dio leđa bio joj je krvav, na nekim mjestima visila je koža. Ostavila je ciljanu metu svojih roditelja, bila je to bruka, naročito jer je našla drugog mladića. U njihovim perverznim očima ona je bila kurva, a svi su drugi znali da je kurva. Rekla je da se boji da će otac doći po nju.

Ja sam došao do nje i rekao da ću je braniti. Kako je poslije rekla mojim roditeljima ja sam prvi koji je rekao da će je braniti. Ja se sjećam njezinih suza i njezine patnje.

Puno godina poslije dolazili smo u posjet babi Malini. Taj lik, mirno je kopao po svom vrtu. Vjerujem da su mu se svi javili, jer red je red i što će drugi reći. Koliko li je to samo ubilo snova i ljudi, nitko ne zna. Želio sam mirno proći, ali zlotvor se uvrijedio: "A ti mali? Otac i mati su ti dobri ljudi." na što sam mu ja obrusio: "Mrš u pičku materinu." Nitko mi više nije mogao narediti, gledao sam zlu u lice previše puta. Kada je ovaj rekao: "Što si to rekao?" ja sam eksplodirao: "To što si čuo smeće jedno krvoločno. Hajde reci još jednu, jedinu riječ. Uletiti ću u dvorište, poći po one bičeve kojima si kći do krvi tukao. Imaš dovoljno vremena da otrčiš do kuće, zatvoriš se, uzmeš oružje, ali ću ja biti bolji i brži. Čekam na tvoju riječ, slovo A, slobodno." Ništa nije rekao, otrčao je u kuću. Moj stari je rekao, on je lud, doći će sa pištoljem." "Ovaj štakor? Upoznao sam mnoge poput njega, opasne na riječima, koji znaju govoriti danima o svojoj slavi, udaraju slabije od sebe, obična ljudska gamad."

20 godina je prošlo okad sam rekao onoj nesretnici da ću je ja braniti. 20 godina šutnje drugih koji su slušali krikove djevojke. Jer taj je lik zajeban. Zajeban kao najjači fajteri osnovne škole koji su se kao osmaši iživljavali na onima koji su išli u šesti razred.

Nekoliko godina prije, valjalo je čuvati tri nesretnice, mlade i zgodne cure. Izabran sam ja. Rat je, mogao sam im napraviti bilo što, koga bi bilo briga, ali ja sam ipak spoj lude krvi moga djeda i nauka babe Maline, pa sam u svakoj mogućoj postrojbi gledan sa čuđenjem. Čitave vojske su prolazile, mladići ugaslih očiju, neki su čak pljuvali u našem pravcu. Zmija je bezopasna kada leži, kreće se, sikće. Tek kada podigne glavu da bi ugrizla valja joj je skinuti.

Zakon velikih brojeva, jebi ga krenuli ljudi, njih pet, šest u našem pravcu. Ove cure počele plakati kao ljuta godina. "Vi ste zabrinuti za moj i vaš život? To je simpatično." Samo jedna mala grana je pokazivala granicu do koje se smije ići. U ruci nisam držao oružje, ono više provocira nego smiruje ljude. Ovi su bili zajebani, sami govore da su najzajebaniji od svih, a ovaj prvi je ljut i opasan. Zovu ga Ludi. Smijao se ispred spaljene kuće gdje sam čuvao cure, Koja hrpa bijede. Vrhunac im je zapaliti nečiju kuću, konačno su dobili vlast da rade što god hoće. Ali čak i oni, slušao sam mnogo godina poslije Clinta u Gran Torinu, jedan dan nalete na nekoga sa kojim se nije zdravo zajebavati. I čim je ovaj Ludi prešao tu granicu, smijući se, uzeo sam pušku i ispalio kratki rafal, koji mu je prošao nekoliko cenata kraj uha. Ispostavilo se da Ludi baš i nije tako lud

"Ti bi me ubio zbog tri balijke?" I ovi drugi su počeli psovati, neki od vojnika su zastali, trenutak, dva. Ovi nisu odustajali, ali nisu se ni približavali. I onda no naporno: "Znaš li ti tko smo mi?

One cure su se bojale još više, slučaj je htio da ovise o volji jednog mladića, jer danas su kriva ona krvna zrnca, sutra tvoja, prekosutra njihova. Usprkos provokacijama, nisam govorio ništa. Nema gore stvari nego kada ti protivnik šuti.

Ubrzo je došao kamion i odvezao ih, tko zna gdje. Pitam se ponekad da li se ikada sjete sasvim običnog narednika HV-a?

Onima su rekli da se tornjaju i da imaju sreće što su živi.

"Uvijek štiti slabije od sebe i nikada za to nemoj uzeti ni dinara, srce moje. Zapamti to. Heroji su oni koji štite slabe, pa ne trebaju jaki zaštitu. I nema veze što piše u zakonu, budi uvijek na strani čovjeka. Vidjela je tvoja baba puno zakona i sve ih je odnio đavo."

Nauk babe Maline 33 - a.

Ajant

(Prepisano od slova do slova iz jedne stare žute zadaće)