Kako je Dubrovački dnevnik već pisao, radi se o nepravilnostima i rupama u Zakonu koje ugrožavaju društveno najranjivije i stvaraju prepreke njihovoj integraciji u društvo. S početkom godine, uz postojeće troškove s kojima se svakodnevno moraju nositi roditelji djece s posebnim potrebama, uveden je i PDV od 5 posto na ortopedska pomagala. Osim toga, roditelji gube status njegovatelja ako dijete ostave negdje dulje od 4 sata, pa čak i onda ako se radi o školi i ako su u pitanju minute. Mnogi od njih su prisiljeni dati otkaz kako bi mogli brinuti o svojom djetetu, no u slučaju njegove smrti, ostaju posve nezaštićeni od strane Zakona, a obično se radi o ljudima u srednjoj životnoj dobi kojima je teško naći novi posao.

U većini hrvatskih gradova, roditelji moraju plaćati asistenta, što je dodatni trošak, dok neke obitelji samo na lijekove moraju trošiti više tisuća kuna mjesečno. Osim toga, postoji konstantan problem s administracijom što se osobito vidi na primjeru obitelji u kojima je otac pomorac, zanimanje popularno u Dubrovniku. Naime, dok je otac na brodu, majka ima pravo na produljeni porodiljni dopust ili radi četiri sata dnevno. Kad se otac vrati kući, vodi se kao nezaposlen, a majka mora početi raditi punu smjenu ili joj se ukida pravo na produljeni porodiljni. Zato, kada otac ponovno ide na brod, ona mora pisati molbe kako bi joj se vratila stara prava, a na odgovor se čeka mjesecima. Međutim, djeca s posebnim potrebama, a ni njihovi roditelji, nemaju previše vremena koje im problemi s administracijom oduzimaju.

Stanje u Dubrovniku još uvijek daleko od pravde

Sve to navelo je roditelje da organiziraju mirne prosvjede u Dubrovniku, Splitu i Zagrebu sredinom prosinca, a nekoliko tjedana nakon toga pišu ministrici Milanki Opačić koja im je obećala ovaj sastanak. Tom prigodom zaključeno je kako postoji niz nelogičnosti i nepravilnosti, pa bi neke od njih uskoro mogle biti riješene, budući da se trenutno radi na izmjenama Zakona o socijalnoj skrbi, dok će neke zahtijevati daljnje razgovore s nadležnim ministarstvima. Tako su najavljene izmjene do svibnja ove godine, a to je smanjivanje administracije uvođenjem jedinstvene komisije vještačenja, izmjene statusa roditelja njegovatelja, promjene u programima unutar specijalnih škola, otvaranje dijagnostičkog centra za osobe s autizmom, osnivanje centara za rehabilitaciju u svim većim gradovima te osnivanje mobilnih timova. Također su spremni za organiziranje daljnjih sastanaka s predstavnicima grupe “Pomozimo djeci s invaliditetom” na kojima bi pronalazili rješenja za preostala otvorena pitanja.

Roditelji su zadovoljni što će Zakon o socijalnoj skrbi, koji je trenutno u pripremi, ići u javnu raspravu. “To nam daje mogućnost da odmah reagiramo, dok još bude u javnoj raspravi”, navodi Lazarević dodavši kako će i sami roditelji tražiti sudjelovanje pri donošenju istog. Prema sadašnjem Zakonu, navedena djeca tek od svoje treće godine dobiju kolica. Tako, između ostalog, roditelji predlažu da se to dogodi u ranijoj dobi, recimo od jedne godine, pa će se ujedno smanjiti i troškovi HZZO-a koji moraju plaćati ortoza za kralježnice koje dođu 5 tisuća kuna.

Međutim, za neke druge promjene nemaju novca. “Po mom mišljenju, predstavnici iz Ministarstva zdravlja nisu bili pripremljeni za razgovor, a kad smo došli do teme obitelji u kojima je otac pomorac, u razgovor je ušla nervoza. I sami vrlo dobro znaju da je postojeće stanje degradacija takvih obitelji”, navodi Lazarević te dodaje kako roditelji neće odustati od svojih zahtjeva . “Kad smo im rekli da roditelji dižu kredite kako bi kupili kolica, bilo im je neugodno. Rekli su kako se to ne smije događati pa da zamjeniku ministra, Vončini, šaljemo zahtjeve”, kaže Lazarević. Navodi i kako su iz ministarstava svjesni propusta i nepravilnosti s kojima se roditelji i dalje moraju nositi. “Za ljude koji preko četiri sata idu u školu te kojima je smanjena invalidnina nedostaje pet milijuna kuna. Prestavnici ministarstava znaju da je to nepošteno, ali eto, nema se love”, kaže Lazarević te dodaje kako je nakon razgovora s roditeljima shvatila kako je stanje u Dubrovniku po pitanju djece s posebnim potrebama još uvijek jako daleko od pravednog. “Od novih metoda rehabilitacije ili lijekova, možemo se mjeriti još samo s Vukovarsko - srijemskom županijom”, zaključuje.