Hrvatsko proljeće nastalo je na impulsima studentskog pokreta i Praškog proljeća 1968. Pokrenuo je javnu debatu o položaju Hrvatskog naroda u Drugoj Jugoslaviji.

Pokretači hrvatskog proljeća bili su dio hrvatske partijske elite, razne organizacije koje bi prema današnjem kriteriju bile organizacije civilnog društva: Matica hrvatska, Društvo hrvatstkih književnika (tada je nosilo naziv Društvo književnika Hrvatske), Zajednica pisaca TIN te pripadnici humanističke inteligencije i studenti.

Ovaj pokret bio je prihvaćen od naroda i podržavan od brojnih studentskih grupa i udruga. Jedan od bitnih ciljeva pokreta bio je vratiti Hrvatima ponos pripadnosti hrvatskom narodu, umanjen nakon rata sistematskom negativnom propagandom jugoslavenskog režima. Ovakvo potiskivanje nacionalne pripadnosti, režim je objašnjavao potrebnim kako bi se očuvao mir između dva najbrojnija naroda u Jugoslaviji: Hrvata i Srba.

Od prosinca 1971. godine počelo je nasilje nad pripadnicima hrvatskog proljeća , u vidu uhićenja, izbacivanja s posla, sabotiranja književnika, studenata, intelektualaca, novinara i ostalih koji su se deklarirali kao Hrvati. Spaljen je novotiskani hrvatski pravopis, a u prosincu 1971. godine politički vođe u Hrvatskoj Savka Dabčević-Kučar i Mirko Tripalo dali su ostavke.

U jutro 11. siječnja 1972. godine UDBA je započela uhićenja pripadnika hrvatskog proljeća: Marka Veselice, Šime Đodana, dr. Franje Tuđmana, Vlade Gotovca, Hrvoja Šošića, Joze Ivičević-Bakulića, Zvonimira Komarice, Ante Glibote, Ante Bačića i Vlatka Pavletića.U premetačinama koje su vršili policajci srpske nacionalnosti, nisu nađeni nikakvi dokazi zavjere protiv države.

Ipak, optuženici su se našli na sudu pod optužbom za nacionalizam, separatizam i kontrarevoluciju.
Uhićeno i osuđeno je više od 2.000 Hrvata, a Matica hrvatska je ukinuta i zabranjena sve do raspada Jugoslavije.