Bez obzira na ishod rata u Ukrajini, Vladimir Putin već sada može proglasiti svoj poraz. Ne zbog nekog moralnih razloga. Zbog činjenice što je odlučio poslati projektile na suverenu, priznatu  i slobodnu državu i time pobiti stotine ili tisuće nevinih žrtava, ovisno o ishodu rata te ostati zapamćen kao osoba koja je, nakon Hitlera, pokrenula rat koji ima međunarodni, a ne samo reginalni karakter, nego zbog toga što je takvim potezima ugrozio i svoj status, i status Rusije na međunarodnom planu. A ojačao poziciju svog najvećeg neprijatelja – Amerike.

Američke snage su se iz Afganistana povukle prije pola godine i o fijasku SAD-a na tom području malo tko danas govori. Nakon napada Ruske Federacije na Ukrajinu, govorit će se još manje. Sa svakim udarom na Kijev, sve će se više zaboravljati i debakl u Siriji i američko djelovanje u Iraku. Posebno se o tome neće govoriti na Zapadu; u Europi i SAD-u, jer je u ljudskoj prirodi da se više i jače suosjeća s onim s čime se može lakše poistovjetiti. Na ukrajinsku žrtvu, na ukrajinske izbjeglice i na sudbinu tog naroda će se gledati s većim suosjećanjem nego na žrtve nekih drugih naroda koje su se dogodile u režiji SAD-a.

Zapadne zemlje nakon perioda nećkanja su konačno odlučile kako će financijske ruske institucije izbaciti iz globalnog sustava SWIFT. Prvotno nećkanje dogodilo  se u Europi iz jednostavnog razloga – zbog financijske i gospodarske međuovisnosti, taj potez će nedvojbeno snažno pogoditi Rusiju, no pogodit će i EU. SAD ipak manje. Vrijedi spomenuti i to kako su zbog napada na Ukrajinu na većini svjetskih burzi cijene dionica snažno pale, ali burzovni indeksi na Wall Streetu su porasli. Dok Wall Street raste, Rusija trpi ogromne gubitke zbog isključivanja iz SWIFT-a, različitih ekonomskih i gospodarskih sankcija i, naposljetku, činjenice da je u ratu što uvijek crpi financije.

Plus za SAD je što su u novonastaloj situaciji učvrstili njihovu poziciju kao neupitnog autoriteta na sigurnosnom planu na Zapadu. Europska unija očito još nije dorasla da se tome približi i pokazala je svoju ovisnost o SAD-u na sigurnosnom planu, a i države koje nisu članice NATO-a poput Švedske i Finske, su počele otvarati to pitanje. U to su ih gurnule upravo ruske vlasti koje su zaprijetile kako se to nikako ne može dogoditi. Zapad se ujedinio, a u tom ujedinjenju Amerika je učvrstila svoju vrhovnu poziciju.

Sve su to plusevi koji idu u prilog SAD-u, ali ne i Rusiji. No, zanimljivo je to što su tome doprinijele pogrešne odluke Putina više nego domišljate odluke SAD-a. Nije sasvim jasno zašto se Putin, državnik koji je svoje političke odluke uglavnom donosio mudro i promišljeno, odlučio na napad jer je neulazak Ukrajine u Sjevernoatlantski savez bio rješiv i diplomatskim putem. Brojni analitičari s polja političkih i međunarodnih odnosa i državnici, među kojima i bivša premijerka Jadranka Kosor, tvrde da 'to nije onaj isti Putin'. Jer onaj stari Putin je, mada vođa autokrat, u svoja dva mandata počistio nered koji je za sobom ostavio Boris Jeljcin, učvrstio rusko gospodarstvo, riješio dobar dio financijskih problema i stekao veliko povjerenje građana, nakon što su im u procesu demokratizacije njihovi vođe potpuno devastirali gospodarstvo, prodali resurse ispod cijene, opljačkali državni proračun, čime su za sebe osigurali brutalna sredstva na računima na Cipru i Malti, nekretnine, jahte i ogromno bogatstvo. I to je, nekako, proteklo uz blagoslov SAD-a.

Njegov napad na Ukrajinu nije oštro osudio jedino svijet,  nego je i njegov saveznik Peking, na iznenađenje mnogih, zasad zauzeo prilično neutralnu poziciju. A građani nisu neutralni. Na tisuće njih spustilo se na ulice kako bi prosvjedovali protiv napada na Ukrajinu, a to ima posebnu težinu. Dakle, Rusi na ulicama ne prosvjeduju protiv čelnika neke zdrave demokracije nego vođe koji ljude zbog mirnih okupljanja trpa u zatvore. Uhićeno je više tisuća ljudi, no prosvjedi su se nastavili. I ovo nije prvi takav. Putin, čini se, ne uživa baš neki legitimitet od strane naroda po pitanju napada. Kritike su izrazili i neki njegovi bliski suradnici, a njihova djeca po društvenim mrežama objavljuju da ne podržavaju rat protiv Ukrajine. Doduše, te su objave ubrzo bile izbrisane. Istina je kako vođu koji je u načelu diktator može svrgnuti samo njegov narod, no to se vjerojatno neće dogoditi. Ali se može reći kako je Putin kod svog naroda poljuljao neograničeno povjerenje koje su mu dali, i to ne samo zbog napada na Ukrajinu.

Stoga, kad se saberu svi plusevi i minusi, čini se kako je Ruska Federacija ipak u minusu, pogotovo zbog toga što je SAD u debelom plusu. Zašto je Putin povukao poteze koje je povukao, nije potpuno jasno. Možda je izgubio živce. Možda ga je iznervirala proeuropska politika ukrajinskog predsjednika Zelenskija. Možda je htio pokazati svijetu kako i on može kršiti međunarodno ratno pravo, baš kao što to radi SAD. I na početku se za većinu činilo kako je cijela priča oko Ukrajine samo pokazivanje mišića koje neće rezultirati ratom, no to se ipak dogodilo. Zapad uvođenjem sankcija izbjegava napad na Rusiju koji bi značio Treći svjetski rat, pa možda i nuklearni, a to nikome ne ide u prilog. Rusiji je Ukrajina važna. Zapadu i ne toliko, da bi za nju pritiskali neke tipke koje bi cijeli svijet uvukle u problem. Ali je vjerojatno dobar poligon za slabljenje Rusije na svim područjima, u čemu im Putin zasad samo pomaže.

Kad se podvuče crta, računica je ipak na strani SAD-a koji je i u ovom ratu, baš kao i u većini drugih, izvukao stvari u svoju korist. No, bez obzira na to, ne treba izjednačavati zapadnu demokraciju s autoritarnim režimima na Istoku. Nijedno društvo ne bi trebalo težiti društvenim uređenjima kakva imaju Rusija ili Kina, bez obzira na utjecaj ili vojnu nadmoć. Zdravo društvo je samo ono društvo u kojem su odlike demokracije, prvenstveno one liberalne, na zavidnoj razini – poštivanje ljudskih prava, sloboda govora i izražavanja, neovisno sudstvo, trodioba vlasti na djelu, poštivanje volje većine, zaštita manjina… Ne propadaju društvena uređenja koja vode diktatori uzalud, nisu se države SSSR-a bezveze odvojile od Rusije, ne želi Ukrajina, koja je kolijevka ruske kulture i po mnogočemu sličnija Rusiji nego bilo kojoj zapadnoj demokraciji, uzalud prema Zapadu.

Svjetski divovi uvijek će preko leđa onih koji su o njima ovisni ići iskoristiti svoje interese. S tim što Rusija svoje saveznike zbilja tretira ili kao neprijatelje ili kao vazale, dio Rusije. Za razliku od njih, Divovi Zapada nude demokraciju, dakle priliku da narodi svoje države uređuju onako kako žele oni, a ne njihovi veliki vođe. Stvarna vladavina naroda je jedina ispravna vladavina na ovom svijetu. Neki tu priliku iskoriste kako bi izgradili bogata, prosperitetna i slobodna društva, a neki kako bi stvarali oportunistička, rodijačka i koruptivna društva u kojoj je demokracija, više pro forma, nego zaista na djelu. Nije teško pogoditi koji je put izabrala Hrvatska. No, za to joj nije kriv Zapad.