Lucija Tomljenović doktorirala je biokemiju i trenutno je postdoktorand na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Britanska Kolumbija. Njezino istraživanje usredotočeno je na objašnjavanje mehanizama kojima cjepiva i njihovi adjuvansi (kemijski dodaci cjepivima) mogu izazvati neurološke i autoimune bolesti. Također radi na razvijanju novih protokola temeljenih na biomarkerima koji bi omogućili utvrđivanje moguće povezanosti ozbiljnih, štetnih pojava nakon cijepljenja sa samim cijepljenjem. Njezin rad na sigurnosti cjepiva bio je objavljen u vrlo utjecajnim medicinskim časopisima uključujući Annals of Medicine, Journal of Internal Medicine, JAMA, Current Pharmaceutical Design, Current Medicinal Chemistry, Vaccine and Lupus. Tomljenović je i stručni recenzent za Vaccine, Journal of Inorganic Biochemistry, Lupus and Surgical Neurology International.

Trenutačno radite na Sveučilištu British Columbia u Vancouveru. Studirali ste molekularnu biologiju na Biološkom odsjeku Prirodoslovnog-matematičkog fakulteta. Možete li nam opisati zbog čega i kako je došlo do Vašeg daljnjeg obrazovanja u Australiji, a zatim i u Kanadi? 

U najkraćim crtama, glavni razlog zašto sam dospjela u Kanadu je sljedeći. U Australiji sam dala otkaz na svom prvom poslu nakon doktorata jer je moj bivši šef tražio od mene da lažiram podatke iz naše studije o statinima (lijekovi za snižavanje kolesterola). Naime u našoj grupi eksperimentalnih životinja, mnoge su imale fatalni ishod nakon tretmana statina. Moj bivši šef je tražio da ne uzimem u analizi podataka u obzir te slučajeve.Tada sam počela biti skeptična prema mnogim stvarima koje se doslovno prodaju kao znanost upeer-reviewed literaturi. Imam samo Bogu zahvaliti da je našao za mene mjesto u Kanadi nakon otkaza u Australiji. Pravo je čudo uspijeti dobiti posao bez referenci prijašnjeg poslodavca i bez publikacija nakon doktorata! 

Vaše područje znanstvenog istraživanja, među ostalim, je i sigurnost cjepiva. Možete li nam općenito objasniti što su cjepiva i kako ona djeluju na naš organizam te u kakvoj je vezi imunološka reakcija našeg tijela sa živčanim sustavom?

Sve veći broj dokaza jasno pokazuje da molekule imunološkog sustava igraju izravnu i centralnu ulogu u razvoju središnjeg živčanog sustava. Imunološke molekule kao što su na primjer MHC molekule i razni interleukini utječu na procese kao što su nastanak i diferencijacija živčanih stanica, njihova migracija, usmjeravanje živčanih vlakana i nastanak sinaptičkih veza među neuronima. Osim toga, unatoč popularnom mišljenju da periferni imunološki sustav ne utječe na funkciju središnjeg živčanog sustava, znanstvena literatura ukazuje upravo na suprotno. Periferni imunološki sustav i mozak su u neprestanoj komunikaciji (i kooperaciji !) i ta je komunikacija od vitalne važnosti za normalno razvijanje i funkcioniranje oba sustava. Dakle, naivno je pretpostaviti da manipulacija imunološkim sustavom kroz sve veći broj cijepljenja tijekom kritičnih razdoblja razvoja mozga neće imati neželjene dugoročne reperkusije, uključujući i permanentne razvojne poremećaje kao što su autizam, hiperaktivnost, mentalna retardacija, epilepsija itd. 

Štoviše, eksperimenti na životinjama pokazali su i da prekomjerna stimulacija imunološkog sustava u kritičnim periodima ranog razvoja može prouzrokovati dugotrajne negativne posljedice na normalan razvoj kognitivnih i socijalnih sposobnosti, koje se manifestiraju primjerice povećanjem straha i tjeskobe, deficitom u socijalnim interakcijama, abnormalnostima u senzomotornim funkcijama. Većina od navedenih simptoma je vrlo karakteristična za autizam. 

Interakcija između imunološkog i živčanog sustava započinje rano tijekom embriogeneze i nastavlja se tijekom postnatalnog razdoblja. Uspješan neurološki razvoj ovisi o uravnoteženom djelovanju imunološkog sustava. Kod djece s autizmom primijećeno je nekoliko simptoma povezanih s deregulacijom imunološkog sustava. Dakle, moguće je da su poremećaji u aktivnosti imunološkog sustava za vrijeme kritičnog perioda u neurološkom razvoju direktno odgovorni za razvoj autizma. 

Štoviše, eksperti se danas i slažu da je izloženost imunotoksičnim supstancama u vrijeme trudnoće i u prvim godinama života (dok se imunološki i živčani sustav intenzivno razvijaju), najvjerojatniji uzročnik porasta broja autistične djece. Unatoč tome, za najočigledniji izvor imunotoksina u djece – cjepiva, uporno se tvrdi da nemaju nikakve veze sa autizmom. Pedijatrijska cjepiva, naime, sadrže brojne sastojke koji su potencijalno toksični za mozak u razvoju (formaldehid, aluminij, živa itd). Individualno neki od tih sastojaka, primjerice živa, dokazano uzrokuju razvojne poremećaje u životinja slične autizmu i u količinama koje su direktno ekvivalentne onima koje djeca primaju cijepljenjem. Usprkos tome, kompletni sastav svih cjepiva kojima su djeca izložena prilikom cijepljenja nikad nije adekvatno testiran na toksičnost. Ovaj jaz u našem znanju o sigurnosti cjepiva je dakle zamijenjen znanstveno neutemeljenom pretpostavkom da su cjepiva sigurna. 

Treba dalje naglasiti da tipično cjepivo sadrži sve potrebne komponente za izazivanje neuroloških i autoimunih poremećaja. Na primjer, cjepiva sadrže antigene infektivnih čestica koji mogu u nekim segmentima sličiti vlastitim proteinima (tzv. molekularna mimikrija). U tom slučaju, antitijela stvorena putem cjepiva mogu pokazati reaktivnost prema vlastitom tkivu. Nadalje, aluminij koji se dodaje kao adjuvans i živa koja se dodaje kao konzervans su neurotoksini i iznimno jaki stimulatori imunološkog sustava. U skladu s tim činjenicama, znanstveno je dokazano da su toksični učinci cjepiva posljedica abnormalne hiperstimulacije imunološkog sustava koja je posredovana djelovanjem pro-upalnih citokina. Produljena hiperstimulacija imunološkog sustava je jedan od osnovnih preduvjeta za razvoj autoimunih bolesti. 

Jedan od razloga za dodavanje jakih imunoloških adjuvansa cjepivima leži u činjenici da je imunološki sustav djece (koji je još u razvoju), prilično teško stimulirati. Dakle, kako bi se isprovocirao odgovarajući imunološki odgovor koji bi rezultirao proizvodnjom antitijela, potrebni su jaki imunološki adjuvansi i repetitivne doze cjepiva koje se administriraju u relativno kratkim vremenskim intervalima. Postoje značajni problemi s ovakvim pristupom. Primjerice, znanstveni eksperimenti na životinjama pokazali su da je dovoljno administrirati svega 2-3 jaka imunološka adjuvansa kako bi se prevladala relativna genetska otpornost na autoimunološke bolesti. Slično tomu, repetitivno poticanje imunološkog sustava jednim te istim antigenom također može prevladati genetsku otpornost na autoimunitet. Ove činjenice se uopće ne uzimaju u obzir prilikom planiranja rutinskog programa cijepljenja. Tako se, na primjer, u Americi trenutno preporuča za djecu predškolske dobi preko 30-ak doza cjepiva koja ukupno sadrže 126 antigenskih komponenti i značajne količine aluminijskih adjuvansa. 

Prema američkoj Agenciji za hranu i lijekove (FDA; Food and Drug Administration), tijekom cijele povijesti uporabe cjepiva, u njihovu evaluaciju najčešće nisu bila uključena toksikološka istraživanja na životinjskim modelima, jer cjepiva nisu smatrana sama po sebi kao štetna i toksična. To je zapanjujuće priznanje od agencije koja je, po vlastitoj izjavi, "odgovorna za zaštitu javnog zdravlja putem osiguravanja učinkovitosti i sigurnosti ljudskih i veterinarskih lijekova". U osnovi, izjava ove Agencije otkriva ne samo da cjepiva nisu adekvatno testirana na toksičnost, nego da se razlog za takav propust bazira na vjerovanju u inherentnu neštetnost cjepiva. Takvoj vrsti slijepe religije nije mjesto u bilo kojoj ozbiljnoj znanosti, a pogotovo ne u medicini. 


Najčešći adjuvans u cjepivima je aluminij. Aluminij je toksičan, a cjepivima se dodaje kako bi dodatno potaknuo imunološku obranu tijela koju prvenstveno treba izazvati antigen (tvar koja izaziva imunološku reakciju; bakterije, virusi, gljivice itd.). Znamo li pouzdano da imunološki odgovor izaziva baš kombinacija antigena i aluminija u cjepivima jer je može potaknuti i samo aluminij, zar ne? 

Razlog zašto se aluminij dodaje u većinu cjepiva je baš zbog toga jer sam antigen (ukoliko se ne radi o cijelom „oslabljenom“ ili „umrtvljenom“ virusu ili bakteriji) nije u stanju potaknuti odgovarajući imunološki odgovor. Dakle, sam po sebi, aluminij u određenom kemijskom obliku (npr. aluminijev hidroksid) ima inherentu sposobnost izazivanja imunološkog odgovora. Osim toga, znanstvene studije jasno pokazuju da istotako sami po sebi, aluminijski adjuvansi mogu izazvati štetne autoimune manifestacije i imunološki posredovane bolesti u životinja i ljudi. 

Više čitajte na Biologija.