Zamračenog lica, ali ne i moduliranog glasa, muškarac govori kako je 90-ih sudjelovao u organizaciji ljudskog safarija, neke vrste morbidne razonode za ekscentrične bogataše, mahom Amerikance, Talijane i Ruse, koji su helikopterom iz Beograda redovito dolazili na Pale, a zatim i u snajperska gnijezda na područjima Sarajeva pod kontrolom Srba. Snajperist bi potom ustao, a bogataš bi legao na njegovo mjesto i naslonio oko na optički nišan.

Iz polumraka streljane svjedok govori da je bio basnoslovno plaćen, ali i da su se safari tarife povećavale ako bi snajperist uspio pogoditi dijete. Ciljalo se, kaže, u prsa jer su tako šanse za pogodak najveće, a šanse za preživljavanje pokretne mete najmanje. Scoutali su baš njega za ovaj posao jer (po riječima "poslodavca") to ne bi mogao raditi nijedan Hrvat ni Srbin. Toj nekoj agenciji u Austriji trebao je baš on jer je u Jugoslaviji radio kao obavještajac pa je zbog svojih poznanstava mogao obavljati neku vrstu posredništva, eskorta ili osiguranja bogate klijentele (nije sasvim jasno), koja je predstavljala novu vrstu ubojica, onih koji plaćaju da bi ubijali.

Oko 35 puta doletio u Bosnu avionom UN-a

Slovenac tvrdi da je dobio novinarsku akreditaciju, ali od koga je dobivao novac - ne znamo, kao ni tko su ljudi iz velike mreže morbidnog zločina. Kada je i sam potražio odgovore od svog poslodavca, oni su mu rekli da se radi o "zanimljivim stvarima". A da jest zanimljivo, pokazuje njegova tvrdnja da je za vrijeme rata 35 puta u Bosnu došao avionom UN-a. S klijentima nije ostvarivao neku posebnu komunikaciju, ali je primjećivao da su dolazili s izuzetno jakim adrenalinskim nabojem i da su na sebi imali vrhunsku lovačku opremu.

Redatelj Zupanič je u ratu boravio u Sarajevu snimajući dokumentarac pa su autentične snimke iz tog razdoblja iskorištene u njegovom novom filmu. Od producenta Francija Zajca 2019. godine čuo je za Sarajevski safari i preko njegovog poznanstva došao u kontakt sa svjedokom. Odlučio je ovu priču iskoristiti za film i zaštititi identitet svjedoka.

Snimke pokazuju "grad posljednjih stvari". Jedan djedica cjepka ostatke panja u parku kako bi imao nešto za ogrjev, zatim vidimo tijela ubijenih ljudi u lokvama krvi, koje sugrađani stavljaju u prtljažnik Golfa 2 i voze u mrtvačnicu. Roditelji jednogodišnje bebe pogođene snajperom govore o gubitku djeteta, a u filmu je svjedočenje Faruka Šabanovića, autora filma Ptice kao mi, koji je u ratu pogođen snajperom u kralježnicu te je tako ostao paraliziran.