Promocija je organizirana u Europskoj kući u Podgorici, pred publikom, koju su činili ratni veterani s obje strane, sudionici društveno-političkog života tog vremena, građanski aktivisti, novinari i studenti.

Urednici knjige su Tea Gorjanc-Prelević, izvršna direktorica HRA, i Petar Pejaković, kazališni reditelj, sveučilišni profesor i osnivač Dramskog studija Prazan prostor koji su i bilježili svjedočenja sudionika rata.

Gorjanc-Prelević je kazala da se radi o „antiratnoj knjizi“, koja pokazuje da su u ratu svi poraženi. Naglasila je da su kroz knjigu svi sugovornici sa crnogorske strane poslali istu poruku – da nikada više ne bi ratovali.

„Napravili smo knjigu da bismo spriječili svaki budući rat. Svjesni smo da postoje ljudi koji bi se opet za to opredijelili. I danas imamo tzv. ratne poduzetnike, kakvi su postojali i 90-ih godina. Napravili smo knjigu da bismo mlade generacije naučili da se odupru ratnoj propagandi. Zbog okruženja, kakvo je trenutno, nema odmora. Zato je važno da se i danas diže glas, kao što su ranih devedesetih to činili mladi ljudi širom Crne Gore, a koji su bili okupljeni u antiratnom pokretu", poručuje Gorjanc-Prelević. 

Važno je, tvrdi izvršna direktorica HRA, da Crna Gora prizna i jasno kaže kakvu je ulogu imala u napadu na Dubrovnik i da ga nije spriječila, iako je za to imala priliku. Tim prije što je, kaže reditelj Petar Pejaković, to bio besmislen i apsolutno nepotreban sukob.

„Bilo je, nažalost, mnogo strašnijih ratova u ovom periodu od 1991. do 2025. nego što je bio ovaj, ali besmisleniji, čini mi se, i bespotrebniji, ne znam da li sam vidio ni u literaturi, ni u filmu, u oblastima kojim se bavim. Zato je taj neki dodatni osjećaj besmisla i apsurda i doslovno bespotrebnosti, nešto što vučem sve vrijeme dok smo radili predstavu", izjavio je Pejaković.

Pejakovićeva predstava „Smrt u Dubrovniku“, koja je proglašena najboljom na ovogodišnjim Marulićevim danima u Splitu, nastala je upravo na temelju svjedočanstava koja su prikupljena i objavljena u knjizi. 

Među onima koji su na početku napada na Dubrovnik postavljali pitanja i rekli „ne“ ratu, bio je i Kotoranin Petar Vučeljić. Čovjek koji je, zbog toga što je vratio pušku, morao pobjeći iz Crne Gore.

„Onog listopada, kada je vlada crnogorska priopćila Hrvatskoj da Crna Gora nije u ratu, ja sam bio s puškom na Čilipima s mojim prijateljima. Čujem da nismo u ratu, a ja tamo“, kaže Vučeljić. Zato je važno, poručuje, da se odupremo propagandi koju je devedesetih širila Televizija Crne Gore, a sve da se takva „ludost nikada više ne ponovi“.

Koliko je u tim trenucima bila bitna propaganda podsjeća i dubrovački novinar i publicist Luko Brailo. Na promociju knjige je donio tri Pobjedina izdanja iz listopada, studenog i prosinca 1991. godine, pod naslovom „Rat za mir“, a koja su bila, kako je rekao, „primjer ljudskog beščašća i profesionalnog primitivizma“.

„Ovo su primjeri potpadanja pod utjecaj i kada se prelazi ona tanka crta od novinara u propagandistu u najgorem smislu. To je nešto što je strašno… A ima mnogo sličnih elementa koji se i danas događaju, koji možda nisu u ovako sirovom, grubom obliku“, kaže Brailo.

Zato je, smatra, neophodno da imamo knjigu kao što je „Sjećanja na rat – opsada Dubrovnika 1991-1992.“.

„Ova je knjiga pokazala da postoje normalni ljudi koji hoće pričati o nečemu što je bilo strašno. Ali baš zato što je bilo strašno, o tome treba pričati, razgovarati međusobno. Budemo li se zavlačili u ovakve stvari kao što je ‘Rat za mir’, bojim se da će nam se neki djelovi povijesti ponoviti“, upozorio je Brailo.

Zlatko Bagoje, branitelj Dubrovnika i zarobljenik u logoru Morinj, kazao je da je ova knjiga, kako bi rekli u Konavlima, „na dobrom putu“.

„Taj je put prema pomirenju, prema miru, prema oprostu, prema svemu dobrom… Knjiga je došla u pravo vrijeme, ne bi li se taj kontrasmjer zaustavio, ne bi li ljudi počeli normalno misliti i živjeti“, rekao je.

Koliko je taj normalan život i odnos među ljudima dragocjen, svjedoči upravo Bagoje. Po dobru se, tokom zarobljeništva u logoru Morinj, prisjeća postupaka stražara Mladena Proročića, ali se prisjetio i još jednog trenutka koji je logorašima vratio vjeru u život.

„Bio je i još jedan stražar koji je došao jedno jutro, nakon svih tih naših jada, i rekao – ‘dobar dan, ljudi’. Ljudi moji, ta rečenica… To nije normalno koliko nam je ta rečenica tada značila, jer smo mi bili ustaše, zenge, koljači…“, prisjeća se Bagoje.

Cijeli izvještaj možete pročitati OVDJE.