Nakon korone sve je užasno poskupjelo, ali to je manji problem mojih turističkih odbijanaca, onaj znatno veći jest da u globalizaciji kojoj svjedočimo svaki grad užasno sliči jedan na drugoga. Potpuno je svejedno jesi li u Rimu, Londonu, Berlinu, ili kao ja prošli vikend, u Barceloni - gdje god da si se našao nema (pre)velike razlike – po centru bilo koje europske turističke destinacije su Bershka, H&M, Zara, a uokolo njih tajlandski, indijski, peruanski i svi ostali svjetski restorani. Autentika rijetka kao dribling u modernom nogometu.  

Ne samo da je trgovačko-ugostiteljska ponuda jednaka, nego što je najluđe od svega i ljudi su po tim gradovima potpuno isti, jedino po čemu se razlikuju je boja kože, ali pošto su u svakom od tih gradova i crnci, i bijelci, i Azijati (i njihovi miksevi) to hoće reći da su i ljudi koje srećete po tim gradovima ustvari isti, štoviše, čak se isto i oblače, imaju jednake frizure, usta, teniske… Svijet je u digitalnom dobu postao unificirano mjesto gdje sve međusobno nalikuje kao jaje jajetu, jedine finese su je li jaje proizvod kokoši s police ili iz podnog uzgoja. O turističkom udaru na lokalno stanovništvo i smanjenju kvalitete njihovih života ne treba ni govoriti. 

Sigurno se sada pitate pa kako sam to otišao u Barcelonu kada u posljednje vrijeme kukam u vezi putovanja, ali odgovor je jednostavan. Djeca. Djeca su ta koja vas često vraćaju u sistem. Želiš im nešto dati, u ovom konkretnom slučaju uspomene, pa ideš kontra sebe. Barcelonu su, jasno, izabrali radi nogometa. Ako bih morao birati, radije bih išao u neki manje razvikani i puno jeftiniji grad. I prije više od desetljeća kada sam je prvi put posjetio bila je prepuna turista, mogu misliti kako je danas. 

Ulaznice svuda po 20-30 eura 

Sjećam se da mi onda prijestolnica Katalonije nije bila (pre)skupa, sada se situacija sigurno promijenila, ali to je normalno. Cijene u turističkim destinacijama moraju neprekidno rasti, jer da to nije slučaj, milijuni turista bi je progutali. Doduše, situacija je sad takva da turisti i dalje dolaze niskotarifnim avionima, ali zbog rasta cijena, osim hrane i apartmana, malo što dodatno plaćaju. Ispred legendarne Case Batllo, genija arhitekture Antonija Gaudija, srećemo turiste iz Zadra koji nam govore kako neće ući unutra. 

-Platili smo ulaz u Park Guell koji košta 18 eura po osobi, a nije da se isplati za te novce. Jest impozantan, ali ne toliko, tako da smo odlučili kako više nećemo ući ni u Casu Batllo, ni Casu Mila, čak ni u Sagradu Familiju – govore nam ovi Zadrani koji će okrenuti svaki euro prije negoli ga potroše. 

Inače, ulaz u Batllo naplaćuje se između 30 i 37 eura po osobi ovisno u koji dio dana je posjećujete. Ulaznice se prodaju isključivo online i morate naglasiti u koje ćete točno ure doći. Ista stvar je s Casa Mila gdje cijena ulaznice starta od 30 eura te sa Sagradom Familijom gdje je upad 26 eura ako nećete posjetiti tornjeve, te 36 eura ako hoćete. Morate se najaviti koji dan i koje ure. Često je sve rasprodano dva dana unaprijed. I djeca moraju plaćati sve ulaznice, osim ako nisu mlađa od 6 godina. Ako se prosječna obitelj malo zaigra s ulaznicama po Barceloni i uz Gaudijeve znamenitosti posjeti akvarij (30 eura) i zoološki vrt (20 eura), vrlo lako će doći do tisuću eura troška. 

Meni osobno najveće razočarenje je posjet muzeju nogometnog kluba Barcelona na Camp Nou. Legendarni Barcelonin stadion se trenutno rekonstruira, ali muzej i dalje radi, no iako nema posjeta stadionu kao prije, cijena je i dalje paprena – 33 eura po osobi, neovisno jeste li odrasli ili dijete. Prije se za taj novac obilazio stadion, ulazilo se u svlačionice igrača, sada se muzej prođe za svega pola sata. Čista turistička pljačka, ali kako ćeš djetetu reći ‘ne’ pogotovo kada mu vidiš smiješak na licu nakon što je ugledao sve te silne zlatne lopte i trofeje za osvajanje Lige prvaka? 

Ulaznice na dubrovačke zidine od ove godine su 40 eura što je izazvalo veliku diskusiju u javnosti. Gledajući sve ove cijene po Barceloni ne bih se složio da je puno. Doduše, pojedinačna ulaznica za zidine možda jest visoka, ali vi za te novce možete kupiti Du Pass, pa osim ulaznice na zidine, možete ulaziti i u muzeje te koristiti javni gradski prijevoz. Inače, karta za bus ili metro u Barceloni dođe 2,65 eura što je također poprilično papreno kada se zna da se gotovo nigdje ne može ići pješke. Postoji Hola Barcelona, neograničeni javni prijevoz koji se plaća 20 eura za 48 sati, ali nije ni to džabe kada se primjerice usporedi s cijenom tramvaja u Zagrebu od 0,53 eura. 

Cijene po restoranima su otprilike kao kod nas. Kafa 2,5 eura, ručak 15-20 eura, pristojan, ništa vrhunsko. Po slastičarnama i suvenirnicama isto. Koliki je turizam nametnik najbolje pokazuju suvenirnice. Težnje Katalonije ka neovisnosti i dalje su jake, nogometni klub Barcelona jedan je od simbola otpora mrskoj vlasti iz Madrida, no bez obzira na sve te političke trzavice koje desetljećima traju, diljem La Ramble bez problema ćete naći brojne dresove nogometaša Reala uključujući Luku Modrića. Znaju dobro trgovci da turiste briga za neovisnost Katalonije, pa će im bez problema prodavati dresove ljutih rivala iz glavnog grada, davno je još Riblja Čorba govorila Samo budale ginu za ideale. 

Uskoro zabrana apartmana 

Upravo ti dresovi Reala koji se kočopere sa svih dijelova Barcelone najbolje ocrtavaju turizam 21. stoljeća u kojem se sve žrtvuje u korist zelembaća, ne samo politički ideali, nego i obična svakodnevica. Baš kao što je to slučaj i u drugim razvikanim gradovima Europe tako ni u Barceloni lokalno stanovništvo koje nije ništa naslijedilo nema gdje živjeti. Stoga je lokalna vlast odlučila zabraniti sve apartmane do 2028. godine i tako obustaviti troškove stanovanja i omogućiti građanima da mogu živjeti u svom gradu.  

Možda uskoro turist nikakve platežne moći, kao što sam primjerice ja, više neće zakoračiti u Barcelonu. Već sada je cijena smještaja jako skupa. Mi smo iznajmili apartman za 500 eura van centra za tri noći. Vjerojatno se za dvije osobe može jeftinije proći, možda čak i u nekom od hotela, ali činjenica jest da su apartmani znatno skuplji nego kad sam Barcelonu posjetio prije desetak godina. Vjerojatno se sada vlasnici ravnaju po onoj ‘zdrpi dok još možeš’, jer tko zna što će biti nakon 2028. godine. Valja kazati i da je naš apartman sklepan ili u bivšoj garaži ili nekom bivšem poslovnom prostoru, odnosno da prvotno nije namijenjen niti za stanovanje niti najam, ali baš kao i u Dubrovniku, tako se i u Barcelonu iznajmljuje sve živo. I tamo je znači ista situacija kao kod nas. Prvo se dopustilo da se iznajmljuje svaka šupa i garaža, a kada se problem proširio poput varičela, pokušava ga se riješiti improvizacijom. Pa zar već prije 10, 15 godina nitko nije mogao vidjeti kuda će moderni turizam ići? 

Rekoh već, turisti još uvijek putuju, iako cijene stalno rastu. Najveći razlog je što su avioni još uvijek priuštivi. No i tu vrebaju zaskočice. Na povratku u Dubrovnik sami smo se morali čekirati za avion Vuelinga, odnosno predati prtljagu. Nema niti jednog zaposlenika na šalteru Vuelinga, putnik sve sam radi. Eto zašto su avioni još uvijek jeftini. Sutra će valjda turist-putnik i besplatno voziti avion, a njegova žena će biti stjuardesa, sve u svrhu smanjenja troškova poslovanja. 

A možda će ga napadati aktivističke lokalne skupine. Već sada po Italiji, Francuskoj, Portugalu i Španjolskoj ima najmanje 15 aktivističkih skupina koji prosvjeduju protiv masovnog turizma i organiziraju akcije u kojima govore turistima da su nepoželjni i da idu doma. Za mjesec dana se planiraju sastati upravo u Barceloni kako bi se dogovorili kako će djelovati u nadolazećoj sezoni. 

Sve je to normalno i logično, jer turizam, kada se otme kontroli, postaje biblijska pošast.