U Beču se govori 55 svjetskih jezika, jedna trećina dvomilijunskog grada su Austrijanci, trećina otpada na migrante s Balkana, dok ostatak popunjavaju doseljenici iz Europe, Afrike, Južne Amerike, Bliskog i Dalekog istoka. Riječ je pravoj multikulturalnoj metropoli koja savršeno funkcionira. Do te mjere savršeno da nama južnjacima, sviklima na kaotične mediteranske komune, sve to izgleda pomalo nadrealno i dosadno.

Beč već 12 godina vodi koalicija socijaldemokrata i zelenih, a od 2018. gradonačelnik je dr. Michael Ludwig. Glavni grad Austrije u potpunosti je predan zelenim politikama, ali za razliku od nas, to radi predano i dosljedno. Dok vam pokazuju znamenitu Hundertwasserovu spalionicu smeća Spittelau u centru grada, Bečani će vam rado otkriti podatak da 51 posto površine grada pripada zelenim zonama. Druga posebnost je visoka i ravnomjerna urbanizacija gradskog područja. Od centra grada prema periferiji, u svim gradskim četvrtima građanima je dostupan jednak standard javnih usluga. Sve su odlično povezane javnim prijevozom, imaju brojna zelena područja i igrališta, obiluju šarolikim društvenim sadržajima i, što je svima najvažnije, jeftinim i dostupnim stanovanjem, donosi Slobodna Dalmacija.

STANOVANJE

Politika stanovanja i gradnje socijalnih stanova nešto je po čemu se Beč izdvaja od drugih europskih metropola. U javnim stanovima u Beču živi gotovo jedna trećina stanovnika. Po javno objavljenim podacima, grad raspolaže s više od 200.000 stanova, a prihod od najma stanova čini značaj dio gradskog proračuna.

Izgradnja javnih stanova pokrenuta je nakon sloma Monarhije. U središte nekad moćnog, ali raspadajućeg carstva, započeo je povratak ili preseljenje desetaka tisuća veterana i radnika. Kako bi grad mogao smjestiti te ljude i ujedno im pružiti dostojanstvene uvjete života, tadašnje socijaldemokratsko vodstvo bečke općine, nadahnuto komunističkim idejama, počelo je graditi velike komplekse sa socijalnim stanovima. Stanovi su bili mali, skromni, od 30 do 60 kvadrata, sa zajedničkim društvenim sadržajima koji podsjećaju na komunalno stanovanje. Stanovnici imaju pristup, primjerice, zajedničkim praonicama rublja, stolovima za blagovanje, dječjim vrtićima, knjižnicama i liječničkim ordinacijama. Sve stambene zgrade izgrađene sredstvima grada označene su crvenom oznakom “Wohnhaus der gemeinde Wien” (Stambena zgrada općine Beč), zajedno s datumom izgradnje.

Eksperiment je započeo 1919. godine; samo u razdoblju od 1923. do 1935. godine, u glavnom gradu Austrije izgrađeno je 61.175 stanova i 348 stambenih naselja, a do njemačkog Anschlussa 1938. još 5227 stanova i 48 naselja. U izgradnji je sudjelovalo 400 arhitektonskih studija. Cijeli taj utopistički projekt, kako su ga neki opisivali, postao je poznat po nazivu Crveni Beč (Rotes Wien).

UREĐENOST

Najpoznatiji takav kompleks je “Karl Marx Hof” u bečkoj četvrti Heiligenstadt. Naziv je dobio po njemačkom sociologu i filozofu, ideologu komunističkog i socijalističkog pokreta. Riječ je o jednom od najvećih kompleksa takve vrste u Europi. Dugačak je više od jednog kilometra i zauzima površinu od 156 tisuća četvornih metara.

U njemu je smješteno oko 1277 stanova. Građen je u obliku izduženog trapeza tako da zatvara cijeli jedan stambeni blok. Zgrade su primjer vrhunskog arhitektonskog modernizma s detaljima tipičnim za bečku secesiju, poput alegorijskih figura na fasadama koje gledaju prema centralnom perivoju ili željeznim vratima na ulazima u stambene dijelove zgrade, donosi Slobodna Dalmacija.

Iako na prvi pogled izgleda kao “kineski zid” i prepreka, ta masivna zgrada je potpuno transparentna. Ima desetke ulaza s jedne i druge strane ceste, a ispod zgrade prolaze prometnice koje tako povezuju blokove. Uokolo Karl Marx Hofa nakon rata su građeni blokovi novih socijalnih stanova. Fasade su im oslikane moćnim muralima u tehnici vitraja, a ulazi u zgrade obloženi živopisnim mozaicima.

Ostatak pročitajte ovdje.