Crnogorski Portal analitika  o današnjem danu prije 30 godina piše ovako: "U zoru 1. oktobra 1991. godine, nepuna dva dana poslije časnog herojskog čina crnogorskog admirala Vladimira Barovića, koji je sebi oduzeo život na ostrvu Vis jer nije želio izvršiti naredbu vrha Jugoslovenske narodne armije – granatiranje gradova u Dalmaciji, vojska i crnogorski rezervisti započeli su ispisivanje najsramnije stranice istorije Crne Gore".

"I državni mediji u Crnoj Gori su odigrali jednu od ključnih uloga u lansiranju apsurdne kovanice „Rat za mir“, kako je naslovljena trilogija tadašnje Pobjede, čije se autorstvo pripisuje nekadašnjem visokom funkcioneru Demokratske partije socijalista Svetozaru Maroviću. Tako se nazivala kolokvijalno vojna operacija u Dubrovniku, relativizirala agresija na Hrvatsku i iza nje širila ratnohuškačka propaganda.Vojni naziv kompletne operacije, kako je naveo general Veljko Kadijević, bio je – 'RAM'"- piše Portal analitika.

"Crnogorska vlast aktivno je učestvovala u napadu na Dubrovnik 1991. godine, pa je stoga njen pokušaj da se predstavi žrtvom tadašnjeg srpskog predsjednika Slobodana Miloševića i da svu krivicu za počinjene ratne zločine i razaraznje tog grada prebaci na Jugoslovensku narodnu armiju (JNA) - očigledna neistina", pišu na portalu vijesti.me.

Glavni urednik tjednika Monitor, Esad Kočan, rekao je da kod bivše crnogorske vlasti - koju je predvodila Demokratska partija socijaista (DPS) i koja je upravljala državom kad je napadnut Dubrovnik - postoji lažno, prijetvorno izražavanje žaljenja zbog agresije, te pokušaj da se sva krivica za to svali na vojsku, što je, prema njegovim riječima, notorna neistina.

”Crna Gora je kasnije - a Milo Đukanović je razvio tu priču - zauzela poziciju tzv. Miloševićeve žrtve. Nažalost, mnogi tadašnji antiratni aktivisti pobjegli su od sebe i jako pomogli Đukanoviću da ispriča tu priču koja nije tačna. Zato je danas, za razliku od 1991, manji broj onih koji će javno posvjedočiti šta se dešavalo u Dubrovniku. Tada smo imali izvanrednu opoziciju predvođenu Liberalnim savezom Crne Gore (LSCG), imali smo Monitor... To nisu bile tako male snage. One su bile srčane i bez ostatka spremne da uz najveće žrtve svjedoče o tome šta se događalo”, istaknuo je on za “Vijesti”.

Dio domaće javnosti - okupljen prvenstveno oko LSCG-a i Socijaldemokratske partije - zahtijevao je prekid agresije, optužujući za nju Miloševića i vlast u Crnoj Gori.

U vrijeme napada na Dubrovnik crnogorski premijer bio je Đukanović, dok se na funkciji predsjednika nalazio pokojni Momir Bulatović. Obojica su tada bili u jedinstvenom DPS-u.

Iako je 1991. govorio da je zamrzio šah zbog hrvatske šahovnice i da će “nametnuti rat” biti dobijen, Đukanović se 2000. ispričao građanima Hrvatske zbog sudjelovanja ljudi iz Crne Gore u napadu na Dubrovnik.

Hrvatski novinar Jadran Kapor smatra da je tadašnja crnogorska vlast nesumnjivo aktivno sudjelovala u napadu koji je počeo 1. lsitopada 1991.

Kapor navodi da su na dubrovačkom području poginula 92 civila i 184 dubrovačka branitelja, a da je ranjeno preko 1.500 ljudi.

”U operaciji oslobađanja tog područja poginulo je još 235 hrvatskih vojnika. Na području od Stona do Konavala srpsko-crnogorske snage spalile su 2.127 kuća, kao i zaštićeni, skoro pet stotina godina star Arboretum u Trstenom. Bez krova nad glavom ostao je 7.771 stanovnik dubrovačkog područja, a ono što nije spaljeno i uništeno - opljačkano je. U logorima u Bileći i Morinju zatočene su 423 osobe, a više od 33.000 ljudi protjerano je iz svojih domova”, ističe on.

Naglašavajući da su izjave crnogorskih političara iz vremena napada na Dubrovnik zabilježene “crno na bijelo”, Kapor podsjeća na onu koju je bivši lider Narodne stranke Novak Kilibarda izrekao na osnivačkom skupu dubrovačkog odbora Srpske demokratske stranke, u mjestu Ivanica, kad je saopštio da će od Dubrovnika napraviti “Nikšić na moru”.

”Tada još nije imao formalnu političku dužnost, ali je dobio kasnije kad je napravio oportunistički zaokret u svojoj retorici. Jasno mi je da bivša vlast nerado govori o svojoj odgovornosti i da nastoji da relativizuje svoju ulogu u svemu tome, ali to jednostavno nije moguće. Da, predsjednik Đukanović, ali i mnogi političari koji su kasnije iz ovog ili onog razloga završili u opoziciji, bili su personifikacija takve politike. Ali bio sam i nepuna dva metra udaljen kad je Đukanović u svoje lično ime i u ime građana Crne Gore izrazio žaljenje građanima Hrvatske - posebno Dubrovnika - za svu bol i patnju koja im je u ratu nanesena”, napominje on.

Napad na Dubrovnik bio je, prema riječima Esada Kočana, znak duboke moralne krize i dubokog moralnog posrnuća crnogorskog društva.

”Očiglednost lošeg - odnosno nikakvog - izgovora za napad na Konavle i Dubrovnik bila je ilustracija te krize, ali i pokazatelj da se Crna Gora neće lako suočiti s tim zločinom. Društvo se najteže suočava sa zločinom onda kad je krivica nedvosmislena. Propaganda tadašnje vlasti bila je dim i laž... Da je Crna Gora tada bila kadra da se suoči s istinom, ona ne bi ni napala Hrvatsku”, ocjenjuje on.

”Onima koje su poslali da ratuju, pale i pljačkaju Dubrovnik i Konavle, vlast je opljačkala sve kod kuće. Rat je bio dimna zavjesa za uspostavljanje novog režima. Crna Gora, nažalost, nije ni pokušala ozbiljno da se suoči s napadom na Dubrovnik. Ne samo što nema procesuiranja tada počinjenih ratnih zločina, već nema ni svijesti o tome”, podvlači sugovornik.

Iz Akcije za ljudska prava (HRA) podsjećaju da je Haški tribunal osudio samo dvojicu zbog granatiranja Dubrovnika - generala-pukovnika JNA iz Crne Gore Pavla Strugara na sedam i po godina zatvora, i admirala Miodraga Jokića iz Srbije, koji je priznao krivicu, takođe na sedam godina.

Pred Tribunalom je, navode, bio optužen i umirovljeni admiral Milan Zec, ali je 2002. oslobođen nakon što je Tužilaštvo povuklo optužnicu poslije dodatne istrage kojom je utvrđeno da nema dovoljno dokaza za djela koja su mu stavljena na teret.

Također, dodaju iz HRA, optuženi kapetan I klase JNA Vladimir Kovačević Rambo, 2004. je odlukom Haškog suda privremeno pušten na slobodu zbog liječenja, dok je naknadno pred Specijalnim sudom u Beogradu optužnica protiv njega odbačena 2007, jer zbog zdravstvenog stanja nije mogao da prati suđenje.

Izvršna direktorica HRA Tea Gorjanc Prelević kaže da do danas u Crnoj Gori nije pokrenut nijedan krivični postupak zbog ratnih zločina izvršenih prilikom opsade Dubrovnika i osvajanja područja od granice s Crnom Gorom do grada (od 1. listopada 1991. do kraja lipnja 1992), iako je, prema njenim riječima, poznato da su zločini vršeni nad civilnim stanovništvom i da je uništavana i privatna i javna imovina bez vojne potrebe koja bi to opravdala.

Jadran Kapor ocjenjuje da je loše što konsenzus koji postoji u Crnoj Gori o tome da je pokušaj osvajanja Dubrovnika bila pogrešna odluka, nisu ispratile presude onima koji su u ratu počinili zločine - i to ne samo na području Dubrovnika, već i na području Crne Gore.