U Engleskoj je kult svetog Vlaha raširen još u srednjem vijeku. Vjernici su ga diljem britanskog otoka prigrlili kao zaštitnika vune, jer su se u to doba bavili stočarstvom. Tako je sveti Vlaho zaštitnik Bradforda, grada na sjeveru Engleske. Njegov kip i dan danas se nalazi na burzi vune u središtu grada kao i u crkvi St Cuthbert's. Na jugu Engleske pak postoji gradić St Blazey (pet tisuća stanovnika) koji ime duguje upravo svetom Vlahu (St Blaise), a i župna crkva mu je posvećena. Na blagdan svetog Vlaha zabranjen je svaki rad. Ovu odluku donijelo je Gradsko vijeće još 1222. godine. U Londonu pak postoji bunar svetog Vlaha za koji se smatralo da sadrži ljekovitu vodu. Blaise Castle Estate i obližnji Blaise Hamlet u Bristolu dobili su svoje ime po kapelici iz trinaestog stoljeća posvećenom svetom Vlahu, izgrađenoj na mjestu gdje su prije bili utvrda iz željeznog doba i rimski hram. I po drugim gradovima i mjestima Engleske mogu se pronaći tragovi štovanja svetog Vlaha.

Zanimljivo da se sveti Vlaho može pronaći i na Islandu, posebno u njegovom jugozapadnom dijelu gdje je bio poznat po svojim navodno čudotvornim moćima. Sveti Vlaho spominje se u Þorláks saga helga, islandskoj sagi o Thorlaku Thorhallssonu, svecu zaštitniku Islanda.

Posmrtni ostaci na jugu Italije

U Italiji postoji planina koja se zove po svetom Vlahu (Monte San Biagio), a nalazi se na pola puta između Rima i Napulja. Tamo je u grad(ić)u Maratea (pet tisuća stanovnika) i bazilika svetog Vlaha gdje se čuvaju i njegovi posmrtni ostaci, a koja je izgrađena iznad antičkog hrama Minerve. Njegovi ostaci stigli su u Marateu 732. godine kada se u neposrednoj blizini potopio brod bježeći pred vjerskim progonima bizantskog cara Lava III Izaurskog. Brod je za krajnje odredište imao Rim, ali valovi su imali druge planove, pa je spletom okolnosti sveti Vlaho postao zaštitnik Maratee gdje ga se i danas sa zadivljenošću štuje. Zanimljivo da se sveti Vlaho u Maratei slavi druge nedjelje u svibnju.

U malom selu Sicili (petstotinjak stanovnika) na jugu Italije također slave svetog Vlaha i to dvaput godišnje – 3. veljače i 14. svibnja. Mole mu se za pomoć u ozdravljenju pri tom izgovarajući posebne molitve. U gradiću Rubiera (15 tisuća stanovnika) nedaleko od Bologne slave svetog Vlaha, koji je zaštitnik grada, 3. veljače. U Campanariu na portugalskom otoku Madeiri je isto tako crkva posvećena svetom Vlahu. I u Španjolskoj znaju za svetog Vlaha.

Hajdemo sad malo izvan europskog tla. Dobro znamo da postoji crkva posvećena svetom Vlahu u najmanjoj indijskoj državi Goa koju su podignuli dubrovački moreplovci još u srednjem vijeku. Međutim, manje je poznato da je sveti Vlaho puno popularniji u Paragvaju. On se tamo vodi kao zaštitnik čitave države, kao i grada Ciudad del Este gdje mu je podignuta katedrala u spomen koju je 1963. godine projektirao arhitekt Javier Quezada.

Kako vidimo iz svega ovoga sveti Vlaho je poznat diljem kršćanskog svijeta, iako nikad nije (bio) u rangu svetog Ivana, Petra, Andrije i ostalih. Isto tako jasno je da nigdje na svijetu, pa čak ni u Paragvaju gdje je zaštitnik cijele države, nije slavljen tako zdušno kao u Dubrovniku, niti je igdje toliko popularan. Na kraju krajeva, UNESCO je jedino dubrovačku proslavu svetog Vlaha zaštitio kao svjetsku nematerijalnu kulturnu baštinu. Sveti Vlaho u Dubrovniku je ipak broj 1. Kako se do toga došlo?

Svi dobro znamo za legendu o don Stojku. Sveti Vlaho je 971. godine javio župniku crkve svetog Stjepana da Mlečani pripremaju napad na Dubrovnik. Don Stojko je upozorio gradske oce što se sprema i Dubrovnik je obranjen. Nakon toga sveti Vlaho postaje zaštitnik grada. Koliko je ova legenda istinita?

Povjesničar umjetnosti Igor Fisković smatra da su stari Dubrovčani svetog Vlaha izabrali za zaštitnika Dubrovnika zbog političkih razloga o čemu je pisao u djelu Povijesni biljezi dubrovačkog identiteta.

Išlo se mimo povijesti

-Činjenica da se počeo svetkovati svetac izrazito orijentalnog  porijekla pokazuje da razlozi njegova odabira bijahu posve politički, jer je Dubrovnik tad ovisio o Bizantu. A nastojeći nadoknaditi nedostatak starokršćanskih korijena koji bi mu uzdigli prestižnost u međunarodnim razmjerima, nije preuzeo kult sv. Ilariona iz Epidaurusa nego se okrenuo prostoru odakle je uživao stvarnu zaštitu iako je u vjerskom pogledu priznavao jedino rimsku crkvu (crkveni raskol dogodio se 1054. op.a.). Prema tome, išlo se mimo prošlosti, po suvremenom nahođenju vlastitog života za uspostavu ravnovjesja koliko između odmjeravanja utjecaja Istoka i Zapada, toliko između uvažavanja zemaljskih i nebeskih pokroviteljstava. Takva trijeznost je zacijelo dominantnija od priznavanja mitskih nekih svojstava svetog Vlaha kao čudotvorca sposobnog da hoda po moru i primiri prirodnu divljinu živeći na stijeni, što se donekle podudara s prilikama prvotnog rasta Dubrovnika – piše Fisković, pa potom dodaje:

-Motivacija definitivnog priznavanja stranog, drugdje zanemarenog nebesnika za domaćeg patrona povrh svega je objašnjena pričom o njegovu javljanju svećeniku Stojku s pozivom na obranu od Mlečana, čemu odlučno na zvon zvona pohitaše svi građani odbivši osvajače sa zidina. Tako je politička osnova samoobrane slobode Dubrovnika definitivno i neskriveno izbila u prvi plan, oplevši većinu građanskih vjerovanja i nadanja. Najvažnije od svega, dakle, bijaše da je grad stekao zaštitnika, opće priznatog mirotvorca i izbavitelja od nedaća dolazećeg iz reda drevnih mučenika posvećenih na tlu države pod okriljem koje se prvotno razvijao. Zato je svevažeći znamen Dubrovnika postao idealni lik sv. Vlaha kojim se posebice dokazivala samostalna gradska uprava – poentira Fisković.

Zbog političkih razloga stari su Dubrovčani najviše kipova sv. Vlaha postavili po kulama s južne strane grada kako bi ih uočili putnici u dolasku brodovima sa zapada i juga, odakle su se češće izražavale neprijateljske prijetnje Mlečana i gusara.

-Naprotiv na sjevernim obodima, okrenutim ljudima drukčijih shvaćanja, nema ih, a na istočnim prilazima su namjerno izostavljeni da se ne izazivaju inovjerci od kojih se u savezništvu sklopljenom radi trgovine očekivalo priznavanje i i uvažavanje bez slavljenja vjerske pripadnosti – ističe Fisković.

Eto, jako je zanimljivo kako je sv. Vlaho pobijedio sv. Ilara koji je na ovim prostorima bio puno popularniji od Vlaha. Sv. Ilar je zaštitnik Mlina gdje je i njegova župa, a tamošnja crkva spominje se još 1272. godine. Ilar (Hilarion) se rodio u Thabati kod Gaze oko god 290. od poganskih roditelja koji su ga poslali na nauke u Aleksandriju. Ondje se obratio na kršćanstvo. Tijekom života puno je putovao Mediteranom, a godine od 362. do 366. spominje se da ih je proveo na području Župe dubrovačke i Cavtata. Vrelo (kod izvora voda ispod Zavrelja) je bilo njegovo prebivalište u našim krajevima. Od davnina ga se slavilo u Župi i Cavtatu, ali danas je skoro potpuno zaboravljen, jer je na njegovo mjesto došao sv. Vlaho. Po Župi i Cavtatu puno ljudi se zove Vlaho, a rijetko tko Ilar. Prema službenim statistikama u Župi i Dubrovniku je samo jednoznamenkasti broj ljudi koji se zovu Ilar. To puno govori.