test

DUBROVČANI GOVORE O EUTANAZIJI 'Je li Božja volja održavati bolesnika na aparatima?'

Autor: Maro Marušić
Poznati francuski redatelj Jean-Luc Godard prije tjedan dana preminuo je u Švicarskoj postupkom eutanazije. Njegov odvjetnik je kazao kako je njegov klijent zatražio potpomognuto samoubojstvo jer je bio „iscrpljen višestrukim onesposobljavajućim bolestima“. Švicarska, Belgija, Kanada, Nizozemska, Luksemburg i Kolumbija jedine su zemlje koje dopuštaju eutanaziju, iako se pravila među njima razlikuju.

Tragom ove vijesti raspitali smo se kod Dubrovčana kakav je njihov stav po pitanju potpomognutog samoubojstva, odnosno trebali li Hrvatska legalizirati eutanaziju? Koji su razlozi za, a koji protiv? Doktor Igor Borić, predsjednik Etičkog povjerenstva Opće bolnice Dubrovnik, kaže kako rasprave o eutanaziji traju više od dvije tisuće godina.

-Hipokratova zakletva kaže: „Kunem se da nikome, makar me molio, neću dati sredstvo koje uzrokuje smrt“. S druge strane Platon u svojem djelu Republika izričito podupire stav da svatko ima pravo umrijeti kada to želi. Platona su kasnije podržavali Ciceron i Shakespeare, dok je primjerice Victor Hugo bio protiv. Također, i brojna liječnička društva još uvijek slijede Hipokrata – ističe Borić, te odmah potom dodaje:

-Stav većine liječnika jest da je potpomognuta smrt u suprotnosti s medicinskom etikom. Međutim i struka se s godinama otvara po tom pitanju. Ja osobno razumijem da postoje ekstremne situacije u kojima se ovo pitanje nameće samo po sebi, no s druge strane za brojna stanja ne bih prihvatio postupak eutanazije – objašnjava šef etičkog povjerenstva.

Priziv savjesti

Čak i ako se eutanazija jednom u budućnosti legalizira liječnicima bi trebalo ostaviti mogućnost priziva savjesti da ako neće, ne moraju obavljati potpomognuta samoubojstava, zar ne?

-Ne bi trebalo biti prisile, ona nikad nije dobra. Eutanazija je silno složena tema, jer uvijek postoji i mogućnost zlouporabe. Što se tiče mog osobnog stava prema tom pitanju ono jest da bih ju ostavio kao legalnu mogućnost u izrazito teškim situacijama, ali ne bih sudjelovao u provođenju kao liječnik, niti bih, ako bi bio nekome šef, ikoga od svojih kolega prisiljavao da u tome sudjeluju. To bi trebalo urediti kao kod pobačaja, da postoji mogućnost priziva savjesti za liječnike. Naravno, Hrvatska je još uvijek kao dio kršćanske tradicije daleko od legalizacije eutanazije, jer se ona kosi s vrijednostima koje se u društvu uče generacijama, ne samo kod praktičnih vjernika – zaključuje doktor Borić.

Goran Mratinović

Pravnica Ivana Mijić Vulinović objavila je puno znanstvenih radova na temu ljudskih prava, pa nas je interesirao njen pogled na asistirani suicid.

- Eutanazija spada u red delikatnih bioetičkih pitanja koja mi u pravilu guramo pod tepih, što naravno nije dobro. Radila sam jedan rad na tu temu i što sam više ulazila u materiju to mi se činilo da sam manje pametna u pogledu stava - dozvoliti ili zabraniti. Obje "strane", odnosno znanstvenici koji zagovaraju oprečna rješenja, imaju jake argumente – naglašava Mijić Vulinović, pa nastavlja:

- Argumenti protiv eutanazije nisu isključivo teološke naravi u smislu da je grijeh prtiti se u Božji posao. Po mom sudu, takvi stavovi ispravno upozoravaju na voljni element osobe koja trpi veliku bol, osobe suočene s informacijom da će primjerice kroz dvije -tri godine umrijeti. Također valja obratiti pozornost na mogućnosti manipulacija najčešće zbog imovinskih interesa i slično – kaže doktorica prava, i dodaje, po njenom mišljenju, najvažniji stav za legalizaciju eutanazije.

Božja volja

- Po meni najjači argument onih koji zagovaraju legalizaciju eutanazije je onaj iskazan u obliku pitanja - tko održava život osobi na aparatima, suvremenim lijekovima... Radi li to Bog ili čovjek? Oni zaključuju da bi se isključivanjem aparata zapravo ispunila Božja volja, a ne činio grijeh. Jasno, ovaj argument odnosi se na takozvanu pasivnu eutanaziju koja podrazumijeva upravo prestanak pružanja medicinske pomoći na zahtjev oboljele osobe. Aktivna eutanazija je, jasno, delikatnija, je se ona odnosi na aktivan čin usmrćenja na zahtjev, primjerice, ubrizgavanjem velike doze morfija – govori Mijić Vulinović te upozorava kako se zemlje koje dopuštaju eutanaziju suočavaju s iznimno delikatnim pitanjima.

privatni arhiv

-Uzmimo kao primjer osobu oboljelu od depresije. Ona jasno želi umrijeti. Logično da osoba oboljela od teške depresije želi umrijeti. Pa suicidalne misli i namjere su dio kliničke slike depresije. Kako tu razlučiti istinsku volju od simptoma bolesti? Također, često osobe oboljele od karcinoma, koje prolaze mučne terapije... paralelno obole od depresije. Kako onda procijeniti je li iskazana namjera da se okonča život istinska volja ili simptom popratne bolesti?! U svakom slučaju, čak i ako ne bi imali ništa protiv legalizacije pasivne eutanazije, držim da sustav kakav je naš nipošto nije spreman za to. Pa mi nemamo dostatno liječnika i medicinskih sestara, a kamoli da imamo resurse za provesti najprije postupak analize stanja osobe, utvrđivanja adekvatnosti volje pacijenta itd., a potom čitave procedure odobravanja pasivne eutanazije – kaže Mijić Vulinović te objašnjava na konkretnom primjeru:

- Osoba koju na životu održavaju lijekovi koje prima putem raznih cjevčica leži u bolnici i svom liječniku iskazuje želju da okonča takav život, jer i tako će umrijeti kroz maksimalno par mjeseci. Za odobriti takvu odluku treba se sastati komisija stručnjaka, i to iz više oblasti medicine, uključujući jasno psihijatre. Jer liječnik koji se bavi karcinomom nije kompetentan prosuditi je li želja za smrću posljedica reaktivne depresije ili istinska volja. Ta komisija jasno treba biti posve neovisna, a ne podložna, primjerice, sugestijama članova obitelji - nasljednika. Moj je zaključak kako o problematici eutanazije treba razgovarati na znanstvenoj i stručnoj razini, ali i da treba biti tema medijskog i uopće javnog diskursa, ali da u ovom trenutku u Hrvatskoj nipošto ne treba uzeti u razmatranje njenu legalizaciju – zaključuje pravnica.

Pitali smo i don Roberta Ćibarića o eutanaziji.

-Stav Crkve je po tom pitanju jasan i ja ga apsolutno podržavam – kratko nam je kazao.

Poštivanje odluke pojedinca

Bivši predsjednik dubrovačkog SDP-a Jadran Barač legalizirao bi eutanaziju.

- Kod terminalnih bolesnika i kod neizlječivih bolesti koje uzrokuju veliku patnju, eutanazija je svakako opcija koju treba legalizirati. Teško je ljudima nametati stav i rješenje oko biološki uvjetovanih čimbenika, u tim slučajevima – „provedba morala putem zakona“ ne funkcionira. Medicinske procedure poput eutanazije i pobačaja su jednako prisutne danas u društvu kao i prije par tisuća godina i nikada se neće ukloniti jer su uvjetovani raznim prirodnim okolnostima. Stoga, bez obzira na zabrane, čovjek će uvijek pronaći vlastito rješenje. Spomenute procedure trebaju biti legalizirane da se izbjegnu zloporabe i nesigurnost te da se svakom čovjeku ostavi određen prostor slobode izbora u odnosu na vlastito zdravlje. U okolnostima nepojmljive patnje i boli treba poštivati odluku pojedinca da okonča svoj život – Baračev je stav.

Gradski vijećnik Maro Kristić načelno nije protivnik eutanazije.

-Naravno, pravno bi ju trebalo maksimalno urediti kako bi se spriječile zlouporabe. Procedura bi uključivala liječničke komisije koje bi u konačnici dale svoj sud. Postoje neki zaista jako teški slučajevi i zbog njih bi trebala postojati mogućnost izbora – mišljenja je Kristić.

Njegov kolega iz vijećničkih klupa Đuro Capor kaže kako države poput Švicarske i Nizozemske dozvoljenom eutanazijom čuvaju dostojanstvo teško oboljelih pacijenata.

-Bilo bi dobro da postoji legalna mogućnost, čisto da ljudi imaju krajnju opciju kao zadnju slamku spasa. Za neke bi, paradoksalno, ali istinito, mogućnost eutanazije bila motiv za daljnju borbu. Naravno, nezavisna liječnička komisija bi uvijek morala biti ta koja će za nekoga reći da je njegova fizička (ili psihička) patnja neizdrživa, te da postoje opravdani razlozi za potpomognuto samoubojstvo. Mislim da bi svakako bilo dobro da postoji mogućnost izbora. Na kraju krajeva, dio pacijenata koji prolaze veliku patnju, bilo fizičku, bilo psihičku, ili oboje, izvršit će klasično samoubojstvo koje je puno traumatičnije iskustvo za obitelj i bližnje – zaključuje Capor.

Pozitivna strana patnje

Voditeljica holističkog fitness studija Elixir Vitae Marija Grgurević smatra kako patnja ima i svoju pozitivnu stranu.

privatni arhiv

-Uopće imati mišljenje o eutanaziji, abortusu i sličnim temama čini mi se nekako naivno i arogantno. Lako je razbacivati se mišljenjima, sve dok se ne suočimo sa situacijom koja je naizgled bezizlazna i teža od svega što smo ikad zamišljali. Ja to osobno ne mogu osuđivati. Ali ako gledamo iz jogijske perspektive, sva naša iskustva svjesno je odabrala i na put postavila naša duša, u svrhu svoje evolucije i buđenja. To uključuje i ona nezamislivo teška. Sve dok je duša u tijelu i postoji prisutnost, svjesnost, postoji mogućnost prosvjetljenja i oslobođenja. Što su bol i izazovi teži, to su vela iluzije tanja i lakše se probuditi. Čak i ako smo živjeli potpuno nesvjestan život bez imalo duhovnog rada, moguće je u patnji imati taj trenutak prosvjetljenja i ostvariti svoju svrhu. To ulijeva nadu i osjećaj smisla, zar ne? Tko ima pravo oduzeti to drugoj duši? Ono što tad možemo je dati im dozvolu da odu, otpustiti ih, ne stajati im na putu sa svojim potrebama i emocijama. A ako je duša već napustila tijelo, i tijelo je bezizgledno na aparatima, to je druga priča. Mislim da tad nemamo pravo forsirati. I tad je svjesno otpuštanje i oprost najljepše što možemo dati drugoj duši –zaključuje Grgurević.

Popularni Članci