Koliko povijest može biti surova kada je zaborav prekrije, toliko se osjeća njena moć kada se sjećanja probude i svjetlost se vrati onima koji su zadužili kulturu i umjetnost. U kontekstu bogate i složene povijesti Hrvata Boke Kotorske i ljepote Crne Gore, isprepletene u jedinstvenoj harmoniji različitosti, izranja ime Eugena Alfirevića – glazbenog genija i apsolventa Više muzičke škole u Beogradu, čiji je dar prerano ugašen smrću u dvadeset i sedmoj godini. Ovaj ekskluzivni tekst posvećen je sjećanju na Eugena Alfirevića, čije ime i djelo predstavljaju simbol harmonije, ljepote i kulture koje prožimaju duh Boke Kotorske, Crne Gore i Hrvatske. Njegova tragična sudbina ne smije ostati u sjenci zaborava, već treba poslužiti kao poticaj za očuvanje i promoviranje nasljeđa koje spaja različitosti u univerzalnoj melodiji života. Neka njegova glazba, iako prekinuta, ostane vječna oda talentu, mladosti i umjetnosti.

Eugen Alfirević, zaboravljeni biser glazbenog stvaralaštva, bio je rođeni brat proslavljenog hrvatskog ali i pjesnika Crne Gore, Frana Alfirevića, čime je njegova priča još dublje urezana u tkivo kulturne baštine. Njegov život i djelo ostaju svjedočanstvo talenta koji nije dočekao cvjetanje do svog punog potencijala, ali čije sjeme glazbenog bogatstva i danas nadahnjuje. Ova priča nije samo omaž jednom životu, već i podsjetnik na važnost čuvanja sjećanja na one Hrvate koji su svojim stvaralaštvom oplemenili svijet oko sebe, ali i Crnu Goru.

Eugen Alfirević rođen je 30. rujna 1908. godine u plemenitoj i uglednoj obitelji Josipa, predsjednika okružnog suda u Kotoru i Lucije Alfirević, čiji su dom ispunjavali harmonija, talent i ljubav prema umjetnosti. Uz braću Frana, Josipa i Stjepana, Eugen je odrastao u okruženju gdje je umjetnička nit bila zajednička osnova koja ih je spajala i oplemenjivala. U toj atmosferi, gdje su kreativnost i izražavanje bili temelj života, rodila se njegova duboka ljubav prema glazbi – ljubav koja je postala suština njegovog bića, oblikujući ga kao jednog od najsjajnijih talenata tog vremena. Nakon završetka osnovne i niže škole, Eugen je upisao Pomorsku akademiju u Kotoru, čime je, bar na prvi pogled, kročio na put pomorca, toliko karakterističan za Boku Kotorsku. Međutim, more ga nije zavelo svojom moći – njegova duša pripadala je glazbi, umjetnosti koja je za njega bila izvor života i vječnog nadahnuća. Usprkos mornarskoj obuci, Eugen se odlučno posvetio svojoj strasti, ostajući neraskidivo vezan za Boku Kotorsku, Crnu Goru, Hrvatsku i tadašnji prostor južnoslavenskih naroda.

Njegova umjetnička energija i vizija bile su prepoznate još u ranoj mladosti. Nakon završetka Pomorske akademije, Eugen je sa entuzijazmom započeo suradnju sa gotovo svim kulturnim ustanovama u Kotoru, dajući doprinos njihovom razvoju svojom neiscrpnom kreativnošću. Njegov natprirodni dar za violinu bio je očigledan, u njegovim rukama to je bila magija kojom je izražavao duhovnu dubinu i ljepotu. Kao prvi violinist Pomorskog muzičkog društva „Bokelj,“ Eugen je pokazao virtuoznost i predanost koja je oduševljavala publiku. Njegova ljubav nije se zaustavljala na violini, postao je i dirigent kombiniranih orkestara, gdje je njegovo umijeće spajanja različitih tonova odražavalo njegovu sposobnost da povezuje ljude kroz glazbu. Kao zborovođa Crkvenog pjevačkog zbora „Sveti Tripun“ i učitelj „Građanske muzike“, Eugen je ostavio neizbrisiv trag u kulturnom životu Kotora, ne samo kao umjetnik već i kao mentor koji je znao snagu i ljepotu koju glazbena  umjetnost i kultura nosi. Njegova priča nije samo svjedočanstvo o izuzetnom talentu već i simbol snage duha koji pronalazi svoje mjesto čak i u malim zajednicama, pretvarajući ih u centre umjetničke i glazbene ljepote.

Kao izuzetno darovit glazbenik, Eugen Alfirević nije se zaustavljao samo na izvođenju već je svoju kreativnu energiju usmjerio i ka komponiranju. Njegova djela, uglavnom koncerti za violinu uz pratnju klavira, bila su izraz njegove unutrašnje inspiracije i vizije. Sve što je stvorio, pažljivo je pohranjeno u rukopisima, čime je njegova umjetnička ostavština dobila gotovo intimnu dimenziju – svjedočanstvo jednog jedinstvenog talenta. Međutim, usprkos njegovoj ljubavi prema Kotoru, ovaj grad bio je ograničen za njegove ambicije u umjetničkom i glazbenom smislu. Vođen željom da proširi horizonte i iskaže puni potencijal, Eugen odlučuje svoju energiju, znanje i talent pokazati u Beogradu, tadašnjem kulturnom i glazbenom centru. Upisuje se na nastavnički odsjek Državne glazbene škole, gdje se potpuno posvećuje glazbi, započinjući novo poglavlje svog života. Njegova odlučnost i posvećenost glazbi omogućile su mu da uđe u krug najboljih mladih glazbenika a tog vremena.

U Beogradu je imao priliku učiti od najistaknutijih muzičkih stručnjaka i pedagoga, čije su metode i znanja oblikovali njegov umjetnički izraz. Među njegovim profesorima bili su veličanstveni Dr Miloje Milojević, poznat po svom doprinosu kompoziciji i glazbenoj  teoriji; virtuozni violinist Jovan Zorko; vrsna pijanistkinja Ljubica Maržinec; i Jelka Nikolić, renomirana pedagoginja solo pjevanja. U ovom prestižnom okruženju, Eugen se isticao kao jedan od najsjajnijih studenata, čije je ime ubrzo postalo sinonim za talent i briljantnost. Beograd je za Eugena bio prostor gdje je mogao ne samo učiti od najboljih već i razvijati se u umjetnika čiji je rad prelazio granice lokalnih sredina, obogaćujući južnoslavensku glazbenu scenu. Njegova predanost glazbi nije bila samo pitanje obrazovanja – to je bila misija, životna strast koja ga je vodila kroz svaku notu koju je svirao ili skladao.

Na samom početku svog obrazovnog puta, Eugen Alfirević svojim izuzetnim rezultatima i neospornim talentom skrenuo je pažnju stručne javnosti, što mu je otvorilo vrata prestižnog “Collegium Muzicuma.” Ova izuzetno ozbiljna muzička ustanova, posvećena njegovanju isključivo klasične glazbe, bila je pod upravom uglednog Dr D. Milojevića, čije je mentorstvo dodatno osnažilo Eugenovo glazbeno sazrijevanje. Tu je Eugen, među odabranim pojedincima, započeo svoj put ka zvijezdama, ističući se kao umjetnik rijetke snage. Već naredne godine, zahvaljujući svom neprikosnovenom daru i posvećenosti, postaje član tada prestižne Beogradske filharmonije. Ovo je bila krunidba njegovog napornog rada, ali i priznanje njegovom talentu, koje ga je svrstalo među najbolje glazbenike tog doba. Istovremeno, njegova energija i želja za stalnim usavršavanjem vodile su ga prema novim izazovima – preuzima vođenje pjevačkog zbora „Jug,“ u kojem je uspješno kombinirao svoje dirigentske sposobnosti sa jedinstvenim osjećajem za harmoniju i interpretaciju.

Eugenova nevjerojatna energija, puna entuzijazma, elana i kreativnosti, činila je njegovo stvaralaštvo bezgraničnim. Njegova posvećenost glazbi bila je gotovo opipljiva – svaka nota, svaki akord nosio je pečat njegove strasti i talenta. Kao skladatelj, dirigent i izvođač, bio je primjer umjetnika koji u potpunosti uranja u svoju umjetnost, živeći za nju i kroz nju. Nažalost, sudbina je surovo prekinula ovu izuzetnu muzičku priču. U samom zenitu svog stvaralačkog uspona, Eugen Alfirević preminuo je 12. travnja 1936. godine u Beogradu, u svojoj dvadeset i sedmoj godini. Njegova smrt ostavila je dubok trag ne samo u glazbenom svijetu već i u srcima svih koji su imali priliku osjetiti njegovu umjetnost i energiju. Iako je njegov život bio kratak, njegova ostavština ostaje neizbrisiva – svjetionik za buduće generacije glazbenika  i ljubitelja umjetnosti.

Sprovod prerano preminulog Eugena Alfirevića održan je u Beogradu 14. travnja 1936.  godine, uz veliko prisustvo Kotorana i drugih Hrvata-Bokelja koji su živjeli u Beogradu. Ovaj emotivni ispraćaj mladog glazbenog genija okupio je ne samo njegove sugrađane već i mnogobrojne prijatelje i kolege, koji su svojim prisustvom izrazili duboko poštovanje prema njegovom životu i radu. Posebno su se izdvojile istaknute ličnosti beogradske glazbene zajednice, koje su svojim govorima i prisustvom dodatno naglasile značaj ovog događaja. Među njima su bili dr Miloje Milojević, sveučilišni profesor i ugledni muzikolog; Jovan Zorko, direktor Više muzičke škole; Josip Slovenski, skladatelj i profesor iste institucije; Gospodin Holub, profesor Muzičke škole i poznati violinist, kao i mnogi drugi istaknuti glazbenici, radnici i umjetnici. U ime Više muzičke škole, Beogradske filharmonije i „Collegium Musicuma“, oproštajne govore održali su dr Miloje Milojević i predstavnik Društva  zbora P.D. „Jug“. Njihove riječi bile su ispunjene zahvalnošću za Eugenov doprinos glazbi i tugom zbog gubitka tako mladog i talentiranog umjetnika. Od Eugena Alfirevića oprostio se i predstavnik Bokeljske kolonije, profesor Momčilo Balić, čije su riječi odjeknule kao svjedočanstvo tuge njegove rodne Boke Kotorske, koja je izgubila jednog od svojih najsjajnijih talenata. Njegov ispraćaj bio je ispunjen tugom, ali i ponosom zbog svih uspjeha koja je Eugen ostvario u svom kratkom, ali bogatom životu.

KOTORANI O EUGENU ALFIREVIĆU

Koliko je bolan bio oproštaj od Eugena Alfirevića, možda najbolje svjedoči način na koji su njegovi posmrtni ostaci dočekani u njegovom rodnom Kotoru.

Crkveni pjevački zbor „Sveti Tripun“ održao je 15. travnja komemorativnu sjednicu u čast Eugena Alfirevića, dugogodišnjeg člana uprave i zaslužnog dirigenta, čije je ime trajno upisano u povijest ovog uglednog zbora. Sjednica, ispunjena dostojanstvom i tugom, okupila je članove zbora i štovatelje, koji su se prisjetili njegovih izuzetnih kvaliteta, kako profesionalnih, tako i ljudskih. Predsjednik zbora, gospodin R. Dinstl, i zborovođa, gospodin A. R. Homen, svojim nadahnutim govorima evocirali su lik i djelo Eugena Alfirevića. Istaknuli su njegove vrline, među kojima su se posebno izdvajali snažan intelekt, duboko glazbeno obrazovanje, rijetka umjetnička nadarenost i neizmjerna posvećenost kulturnim i glazbenim društvima Kotora. Poseban akcent stavljen je na njegov neprocjenjivi doprinos radu Crkvenog pjevačkog zbora „Sveti Tripun,“ čiji je umjetnički razvoj Eugen značajno unaprijedio svojim dirigentskim talentom i vizijom. Njegov rad na očuvanju i unapređenju zborske muzike u Kotoru bio je ne samo profesionalan već i prožet iskrenom ljubavlju prema zajednici i tradiciji.

Govori gospodina Dinstla i Homena ostavili su snažan dojam na prisutne, dirnuvši srca pjevača i prisjećajući ih na veličinu čovjeka čiji je život prerano ugašen. U znak dubokog poštovanja prema njegovom liku i djelu, sjednica je zaključena odavanjem počasti Eugenu Alfireviću, uz osjećaj tuge zbog nenadoknadivog gubitka, ali i ponosa što su imali priliku surađivati s tako izuzetnim čovjekom.

U ponedjeljak, 20. travnja, sa početkom u 8 sati, u veličanstvenoj Katedrali Svetog Tripuna održana je misa zadušnica, koja je okupila mnogobrojne sugrađane, prijatelje i štovatelje, svjedočeći o dubokom gubitku koji je njegova smrt ostavila za sobom. Prije početka Božje službe, kvintet u sastavu V. Komareka, A. R. Homena, H. Albanssea, Đ. Usmianija i S. Simonutija izveo je „Asimu smrti“ iz Peer Gynta Edvarda Griega, pružajući dirljiv glazbeni uvod u ceremoniju. Zvuci ove emotivne kompozicije ispunili su katedralu, prenoseći tugu i poštovanje prema prerano ugašenom talentu.

Tijekom same mise, Crkveni pjevački zbor „Sveti Tripun“ izveo je niz odabranih kompozicija koje su dodatno naglasile veličinu ovog trenutka: Requiem od Gollera, Dies Irae od Grieshachera, također Izbavi me i Pokoj vječni od A. R. Homena. Svaka nota i svaka riječ bile su posvećene Eugenu, izražavajući ne samo žalost zbog njegovog odlaska već i zahvalnost za sve što je učinio za glazbenu i kulturnu baštinu. Zadušnice je predvodio kanonik don Š. Perušina, čiji je nadahnuti govor o Eugenu dotakao sve prisutne. Istakao je njegovu izuzetnu ljubav prema glazbi, posvećenost zajednici i duboki utjecaj koji je imao na živote svih koji su ga poznavali. Cijela ceremonija bila je prožeta dubokim emocijama. Vidno dirnuti, svi sudionici, od glazbenika do članova zbora, osjećali su bol zbog gubitka i odlaska jednog od najznačajnijih glazbenika svog vremena.

Ne smijemo dozvoliti da se kultura i povijest Hrvata Boke Kotorske izgube u zaboravu, jer upravo ona čini srž našeg identiteta i duhovnog nasljeđa. U tom svjetlu, Eugen Alfirević zauzima posebno mjesto – jedan od onih izuzetnih talenata koji su, usprkos kratkom životu, ostavili neizbrisiv trag. Njegov zenit dostignut je već u 27. godini, a njegova glazbena ostavština zaslužuje trajno sjećanje i poštovanje. Danas, dok hodamo ulicama Kotora, grada koji diše poviješću i umjetnošću, nameće se pitanje – kako očuvati ime ovog dragulja glazbene prošlosti? Jedna od inicijativa mogla bi biti da se glazbena a škola „Vida Matjan“ u Kotoru ili neka druga značajna institucija nazove po Eugenu Alfireviću, čime bi se njegovo ime trajno utkalo u svakodnevni život  grada. Također, trebalo bi razmotriti osnivanje državne nagrade ili stipendije koja bi nosila njegovo ime i bila dodjeljivana mladim talentima – glazbenicima, skladateljima i dirigentima – kako bi ih motivrala da slijede Eugenov primjer i ostvare svoj puni potencijal. Time bismo ne samo očuvali uspomenu na ovog velikana već i ulagali u budućnost glazbene umjetnosti.

Ova inicijativa može biti i poziv povjesničarima, muzikolozima i etnolozima da pretraže Kotorske i Beogradske arhive u potrazi za njegovim nasljeđem. Njegovi rukopisi, kompozicije i dokumenti mogli bi se okupiti u jedinstvenu zbirku koja bi postala dio kulturnog blaga Boke Kotorske i šire. Možda upravo u tim arhivima leže neotkrivena djela koja čekaju biti izvedena i slušana, kao još jedan dokaz o geniju Eugena Alfirevića. Ovo je prilika da se zajedničkim snagama odužimo ovom izuzetnom umjetniku i osiguramo da njegovo ime ostane sinonim za talent, posvećenost i ljubav prema glazbi. Neka njegovo nasljeđe postane simbol svega što kultura i umjetnost mogu značiti za jedan narod.

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicist

(Svako preuzimanje dijelova teksta ili biografskih podataka iz ovog rada bez prethodne suglasnosti autora, a u svrhu istraživačkog rada, publikacija ili autorskih tekstova smatrat će se kršenjem autorskih prava.)