Zbog njega su na zagrebačko Rebro nastavili dolaziti pacijenti iz čitave Jugoslavije i nakon što se ta država raspala, sve do proljeća 2018. kada ga je Rebro uputilo u mirovinu i odreklo se slavnog neurokirurga.

Prije tri mjeseca doktor Paladino je proslavio 70. rođendan, a pacijenti mu i dalje hrle sa svih strana, ali sada u Sveučilišnu kliničku bolnicu u Mostaru gdje je nakon odlaska s Rebra prihvatio posao predstojnika Klinike za neurokirurgiju. Večernji.ba intervjuirao je Paladina, a prenosimo dio pitanja.

Ovo su rijetki slobodni dani u vašem životu. Živite li jednakim tempom kao i prije, na Rebru?

Da, i još napornijem, jer sam već evo treću godinu tjedan dana u Hrvatskoj, a tjedan dana u Mostaru i svaki tjedan na autocesti.

Vozite li sami?

Ne, šalju vozača po mene, inače bih već poginuo. Često krenem u noć, umoran iza operacije. Vozači su profesionalci i ja stignem za tih pet-šest sati vožnje još mnogo toga i obaviti. Čitam ili telefoniram. A dan mi u Mostaru počinje ujutro u 7.30 kada imam kolegij, u 8 vizitu i u pola devet sam već na operaciji. Izađem navečer iz bolnice obično između deset i ponoći.

Je li vam to tamo lakše kad ne žurite kući obitelji?

Nije samo to, nego su tamo ljudi već nakon prvih nekoliko mjeseci shvatili što im se pruža. Bosna i Hercegovina je velika država sa samo tri relevantne neurokirurgije, u Tuzli, Mostaru i Sarajevu. Tako da mi dolaze ljudi iz cijele države, od Bihaća, Cazina, Žepča, do Zvornika, Ploča i Nevesinja. A između svake operacije me čekaju pacijenti koje moram pregledati. Ne mogu ljudima koji su četiri-pet sati vozili da mi dovedu svoje dijete reći da sam umoran. I tako idem doma tek kad sve obavim. Držim taj tempo već tri godine i za sada je sve u redu, zdravlje me još služi.

Dolaze li sada tamo, kao i prije na Rebro, i pacijenti iz susjednih država?

Da, naravno, od Slovenije do Makedonije. Dok nije krenula korona, imali smo 25 do 30 posto pacijenata iz drugih država, uključujući i one iz Hrvatske, osobito iz Dalmacije kojima je ionako bliže Mostar nego Zagreb. To je nešto što čovjeka veseli, jer to je smisao mog posla, učiniti nekome nešto dobro.

Imali ste i drugih ponuda. Zašto ste odabrali Mostar?

Zato što sam još za vrijeme rata upoznao ljude u Hercegovini i sprijateljio se s njima i onog trena kad su poželjeli od rekao bih rudimentarnih elemenata jedne struke napraviti jednu pravu kliniku uz Sveučilišnu bolnicu i Medicinski fakultet za mene je to bio prirodan potez i izbor. Ratna prijateljstva su najčvršća i najveća.