Ovo ljeto uspio sam uhvatiti svega par slobodnih dana. Cilj je jasan – izventati malo glavu od svakodnevnice. Sjedam na motor i odlazim u Crnu Goru, ali okolnim putem, preko Trebinja. Jeza me hvata od magistrale po bokokotorskom zaljevu – sve je naseljeno, brzina je ograničena na 50, a policije ima kao u ondašnjoj Istočnoj Njemačkoj. Nikad nisam prošao tim putem, a da nisam platio kaznu. 

Stoga idem preko Podgorice. Put je duži, ali bolji za voziti. Stižem na granični prijelaz Ilino brdo. Gužva je ogromna, ali to je normalno skroz, jer je kolovoz. Prestižem s motorom čitavu kolonu, nadrkani vozači spominju mi majku, nitko nema kapi empatije za čovjeka na uzavrelom asfaltu koji je u dugim gaćama, debeloj jakni i škapinima. Policijski službenik iz granične kućice pita me gdje ću – mrzim kada me to pitaju – pa mu odgovaram da idem na skijanje. Mjesto na kojem mu dajem dokumente je na nizbrdici, pa sam ugasio motor i ostavio ga u brzini da se ne miče.

Vraća mi osobnu i prometnu, krenem upalit motor, ali neće. Koji mu je, mamicu mu? Policajcu se smiješak razlije licem, kao da mi govori eto ti to tvoje skijanje. Naravno, nešto je s akumulatorom. Sreća da smo na nizbrdici, pa ću ga probati upaliti na guranje. Nekako uspijevam, ali ovo nikako nije dobar znak. Zašto motor nije htio upaliti, a nije bio hladan? Pokušavam se sjetiti koliko mi je akumulator star i kada sam ga zadnji put promijenio. Ali ne mogu. Kako god, stat ću u Nikšiću i kupiti novi. Stižem do nekakve butige autodijelova i molim se bogovima iz manastira Ostrog da imaju akumulator koji mi paše.

Oprosti, ali dolaze gosti

Prije nego što uđem u dućan pokušavam opet upaliti motor. Neće ni makac, mrtav skroz, kao skijaška žičara u kolovoz. Naravno da nemaju akumulator koji meni treba. Odmah mi na pamet pada samoubojstvo, tako meni utješno mozak reagira u stresnim situacijama. Pičku materinu, što ću sad? Ovaj nema akumulator, a kako da ga nađem sad u ovom jebenom Nikšiću kad mi motor neće da upali? Znoj mi od muke i vrućine s čela kapa po rebatinkama i debelim cipelama dok se mozak zabavlja s pitanjem hoću li se okačit na onu tamo palu ili na neko pogodno drvo? Ili možda da ovom prodavaču spomenem majku četničku, pa neka mi s akumulatorom od kamiona razbije sljepoočnicu.

-Slušaj, poslat ću ja sad jednog tu iz susjedstva da ti kupi akumulator! – govori mi, a ja ne mogu vjerovat što čujem.

U Dubrovniku, u kolovozu mjesecu, da sa samrtne postelje upitaš člana obitelji da ti ode u ljekarnu, rekao bi ti 'oprosti, ali dolaze gosti'. Za dvadesetak minuta evo ovoga susjeda s novim akumulatorom. Nemam riječi da mu zahvalim, pa mu tutnem koji eurić za Nikšićku. Čovjek je odvojio vrijeme i energiju da pomogne nekom idiotu iz strane zemlje koji ide na put, a pojma nema ni u kakvom mu je stanju akumulator, ni je li uopće ima ulja u motoru. Napokon palim GSR-a i krećem dalje.

Stižem do Podgorice i stajem sa strane, pokraj neke pekare kako bih na Google Mapsu provjerio kojim putem dalje prema moru. Sad kad imam novi akumulator opušteno gasim motor. No opet neće da upali. Instant padam u depresiju, pa je li se ovo može ikome drugome dogoditi osim meni? Imam svega par dana slobodno i sad će mi ovaj debilni motor sve pokvarit. Kakva kurčeva (ne)sreća. Napokon mi je jasno što se događa – akumulator se ne puni za vrijeme vožnje. Kako da sad nađem nekog meštra u ovoj pustopoljini?

Budistički redovnik

Ulijećem u pekaru i odmah prvom liku do sebe počnem repat svoje jade kao da sam Eminem koji se žali na svoj brak s Kim. Čovjek je programer koji se vraća s posla, stao samo kupiti kruh, pa ide doma na ručak. U hipu mijenja čitav svoj poslijepodnevni plan i govori mi da zna gdje je servis Suzukija u Podgorici i da će me odvest. Ja opet ne mogu vjerovati što se događa. U Dubrovniku, u kolovozu mjesecu, da sa samrtne postelje u termalnoj fazi zamoliš člana obitelji da ode po morfij, rekao bi ti: 'Sori, ali raspored mi gori'!

U Suzukiju nemaju vremena da se bakćaju s motorom. Ali zato znaju tko bi mogao. Daju mi kontakt jednog bajkera i čim mu objasnim svoju situaciju, ovaj – pun suosjećanja kao da je budistički redovnik - već organizira čitavu operaciju. Skupit će mi motor i doteglit ga u servis. Nakon dva sata kvar je otklonjen. Otišao je regler, zato se akumulator nije punio. 

Nastavljam prema Sutomoru gdje sam uzeo sobu za 50 eura s bazenom, iako sam do maloprije bio siguran da je čitav put propao i da ću slobodne dane provesti u dosadnoj Podgorici. Putem razmišljam kako nema šanse da bi mi igdje u Hrvatskoj ovako pomogli, nikad im ovo neću zaboravit. Ljudi su u Lijepoj našoj previše zaokupljeni zgrtanjem para da bi se bavili empatijom. Na kraju krajeva, više uopće nema ni meštara za motore, nema doslovno ničega, osim apartmana, restorana i raznih tura.

Dogegao sam se do one zloglasne ceste kraj mora. Prometne gužve kroz Župu kamilica su za ovaj kaos. Infrastruktura u primorskoj Crnoj Gori je potpuni užas. Prekrasna obala uništena je bespravnom gradnjom, prostorni planovi su dokumenti koje nitko ne obada, ako netko pazi na GUP znači da je glup – sve je to jedna beskrajna favela bez početka i kraja. Nakon ovakvog iscrpljujućeg dana ne da mi se razmišljat o teškim temama, pa odlazim u noćni život.

Autentični seljakluk

Na plaži u Sutomoru načičkalo se pregršt klubova, beach barova i sličnih objekata. Odsvuda trešti razna muzika – negdje techno, negdje rock, tamo iza narodnjaci, ima i onog gadnog trapa. Teški šaneraj, ali najluđe je što ima više duše nego ijedno mjesto u Dubrovniku. Unatoč seljakluku, autentično je. Ono što je ogromna razlika između našeg grada i Crne Gore jest da su brojni lokalci vani. Smiju se, plešu, čavrljaju... Kod nas domaćeg čovjeka ne možeš srest ni u gradu, ni u Uvali Lapad. Tamo život lokalnog stanovništva s turizmom nije stao, nije tolika trka za lovom kao kod nas. Naći će vremena za kupanje, za izlazak, za sve one sitne radosti koje smo mi žrtvovali u bjesomučnoj pohlepi za zaradom. Jest, istina, uništili su obalu prekomjernom gradnjom, infrastruktura im je grozna, ali život i dalje kola ulicama. Možda je to čak i dobro, jer su daleko od nekog elitnog turizma, pa im cijene ne rastu vrtoglavim tempom kao kod nas. Na kraju krajeva, koliko god zarađuješ u Dubrovniku sve ti je skupo, pa je to sigurno jedan od većih razloga zašto je zamro svaki život uključujući noćni.

Sutradan bauljam ulicama tražeći pogodno mjesto za večeru. S terase jednog restorana čuje se gitara. Lik svira Bajagu. Potraga je gotova, čini se sjajno mjesto. Cijene su, jasno, znatno povoljnije nego kod nas. Trusim gemište dok ovaj svira Usne vrele višnje. Koji ludi moment za memoriju – djevojka iz Hrvaca u Sutomoru – ne želim da osjećaj ode s krajem pjesme, pa mu govorim da ju odsvira još jednom. On začudo pristaje, to je ta duša koja još uvijek postoji u Crnoj Gori. Možeš misliti što bi ti neki bend u Dubrovniku koji svira turistima udovoljavao glazbenim željama. Oni su tu, kako bi rekli Kud Idijoti, samo zbog para.

Usne vrele višnje su mi obezvrijedile logiku i nagonile na blud, pa naručujem još jednu. Stiže i gazda lokala koji odlazi od stola do stola i javlja se gostima. Pita me odakle sam, kažem iz Dubrovnika.

Neka mu sjeta prekrije izborano lice.

-Bio sam na Cetinju one godine i prosvjedovao protiv granatiranja – kratko reče, a ja ne mogu ubrat želi li nastaviti priču ili ne.

Lik na gitari podiže vokal:

…pa iako me proklela

razorila mi dom

još volim malu beštiju

dragu srcu mom…