Prvog listopada 1991. godine Crna Gora je, nažalost, stala na stranu tame i mraka. Umjesto da bude čuvar svjetlosti, pridružila se onima koji su pokušali ugasiti svjetionik Jadrana – Dubrovnik. Tog dana, predvođeni velikosrpskim nacionalistima, naši crnogorski rezervisti postali su dio ratne mašinerije koja je udarila na grad kulture, slobode i ljepote – grad pod zaštitom svetog Vlaha. Bio je to ne samo vojni napad, već i moralni sunovrat.

Trideset četiri godine kasnije, Dubrovnik je obnovio svoje kamene zidine. Ali Crna Gora još uvijek nije obnovila svoje moralne temelje. Ako nam Hrvati, u svojoj plemenitosti, mogu oprostiti – povijest to nikada neće. Povijest je neumoljiva i podsjeća nas da smo pristali na agresiju koja nikada nije smjela biti naša. Tada su topovi pucali na grad svjetlosti, a zapravo su rušili sve moralne granice Crne Gore.

Ipak, u toj tami bilo je onih koji nisu šutjeli. Brojni intelektualci, indipendisti i crnogorci svih nacija i vjera, 1. veljače 1992. okupili su se na Cetinju. Bio je to antiratni i prozapadni skup, ali i jasan glas za neovisnu Crnu Goru. S Lovćena se orilo: „S Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče“ – stih Cetinjanina Marka Popovića. Bio je to vapaj i molitva, priznanje da smo zalutali. Bio je to čin hrabrosti, jer su mnogi tada riskirali sve kako bi rekli istinu, dok je režim odjekivao ratnim pjesmama i bojnim poklicima o “srpskom Dubrovniku”.

U tim istim vremenima, veliki crnogorski pjesnik Vito Nikolić napisao je potresnu pjesmu „Noć s Dubrovnikom“. Njegovi stihovi, prožeti tugom i grižnjom savjesti, postali su poetsko svjedočanstvo da Crna Gora ima glasove koji se nisu pomirili sa sramotom. Dubrovnik za Nikolića nije bio „tuđi grad“, već vlastita rana – ogledalo naše odgovornosti. To je dokaz da književnost zna biti savjest kad politika zašuti.

Velikosrpski nacionalizam, nažalost, nije ostao pokopan u ruševinama 1991. godine. Samo je promijenio masku i nastavio djelovati – više ne granatama, već lažima, negiranjem crnogorske i hrvatske nacije i jezika, zatiranjem kulture i pokušajima da se Crna Gora predstavi kao „tuđi prostor“. Danas ta ideologija ne puca po zidinama Dubrovnika, već udara po svijesti Crnogoraca, želeći razoriti njihove temelje iznutra. Kao što su nekada topovi gađali grad svetog Vlaha, tako danas propagandne parole i povijesni falsifikati pokušavaju urušiti samu ideju crnogorske državnosti.

Velikosrpski nacionalizam nije prijetnja samo Dubrovniku ni Hrvatima u Crnoj Gori – on je prije svega prijetnja samoj Crnoj Gori. Jer narod koji pristane da mu drugi pišu ime i povijest, prestaje postojati. Ako Crna Gora jasno i nepovratno ne odbaci taj teret, uvijek će postojati oni koji bi je ponovno poveli putem sramote.

Danas, dok u Europi ponovno jačaju ideologije mraka, koje u Crnoj Gori dobivaju svoje lice u takozvanom „srpsko-ruskom svijetu“, ne smijemo zatvarati oči. Oni koji su prije 34 godine urlali „udri na Dubrovnik“, danas bi, pod drugim parolama, ponovno vodili bojne pokliče protiv slobode, različitosti i kulture. Naša je obveza da ih prepoznamo i zaustavimo – riječju, djelom, istinom.

Dubrovnik nije samo hrvatski grad. On je europski, mediteranski, svjetski simbol. Napasti Dubrovnik značilo je napasti vlastitu povijest, vlastitu čast, vlastito biće. I zato, i danas i sutra, i za vijeke vjekova – taj čin ostaje crna mrlja na našem obrazu.

Ovo nije glas mržnje, već glas savjesti. Nema budućnosti za one koji gaze preko vlastite prošlosti, kao što nema svjetlosti za onoga tko se boji upaliti luč istine. Ako zanijemimo – zlo će se ponovno obrušiti. Ako progovorimo – naše će riječi postati bedem protiv ponavljanja povijesti. Crna Gora mora znati: priznanje je put, a kajanje – snaga. Vaš oprost, dragi Dubrovčani, mjera je vaše veličine. Ali naše neumoljivo podsjećanje sebi da to nikada nismo smjeli – mjera je našeg dostojanstva.

I zato, pred Dubrovnikom kažem – možda nam možete oprostiti. Ali mi sami sebi – ne smijemo.

DUBROVNIČE

Tog dana kada je trebalo da čuvamo more

donijeli smo tamu na tvoje zidine,

kao da smo htjeli da ubijemo čast u sebi.

Granate su padale,

a meni se činilo da padaju zvijezde u Jadran,

da se pjena pretvara u stid.

Dubrovniče,

biseru što si stoljećima zidao slobodu

od kamena i riječi,

tog oktobra 1991.

mi smo ti došli kao jahači apokalipse.

A trebali smo doći kao braća,

kao more što spaja,

kao vjetar što nosi isti miris maslina.

Grmjeli su topovi,

a ćutala je savjest,

samo su pjesnici plakali,

oni što su ti u noći pjevali:

„Oprosti nam, Dubrovniče.“

Danas tvoje rane jesu zarasle,

ali naše nijesu.

Tvoje zidine ponovo stoje uspravno,

naša savjest još uvijek strepi.

Dubrovniče,

ne brojim tvoje rane,

jer znam one su i naše.

Svaka granata na tvojim zidinama

razbila je lice Crne Gore

i lice čovječnosti

u koje se danas gledamo.

Ako možeš oprosti.

Ako ne  primi moje ćutanje kao krik.

Ali znaj

moje pero biće svjedok,

mač protiv zaborava.

I svaki put kada pogledam more

vidim tvoj odsjaj,

grad kamena, grad slobode,

grad što je preživio tamu

da bi nama pokazao

kako izgleda svjetlost i uzvišenost,

i da nas podsjeti

da je krivica okov na našim rukama.

Božidar Proročić, književnik i publicist