Svega mali broj fotografija zauvijek je urezan u povijest čovječanstva i gotovo nema ljudskog bića na Kugli zemaljskoj koji ih nije vidio. Jedna od njih je čuvena fotografija iz hamburškog brodogradilišta Blohm & Voss. Prilikom porinuća jedrenjaka Horts Wessel u ljeto 1936. godine, koji je služio za obuku, govore su glavom i bradom održali nacistički lideri Adolf Hitler i Rudolf Hess. Stotine radnika brodogradilišta razdragano salutiraju Führeru podignutom desnicom, ali na fotografiji se jasno vidi jedan koji je prekrižio ruke i odbija nacistički pozdrav.

Iako ne postoje stopostotni dokazi vjerojatno je riječ o radniku brodogradilišta Augustu Landmesseru. Njegova biografija je filmska.

Landmesser se rodio 1910. godine i na prijelazu iz dvadesetih u tridesete zadesila ga je velika ekonomska kriza i inflacija u Njemačkoj. Kako bi lakše došao do posla učlanio se u Nacističku stranku. Uspijeva se zaposliti, ali problemi za njega započinju kada je upoznao Irmu Eckler, ljubav svog života. Ona je Židovka, ali Landmesseru ne smeta, iako su rasni progoni već počeli. Zaručuju se i žele oženiti, no nürnberški zakoni im ne dopuštaju. U listopadu 1935. godine dobili su svoje prvo dijete, kćerkicu Ingrid. Židovi se u Njemačkoj sve više ugnjetavaju, pa obitelj Landmessera odlučuje pobjeći u Dansku. Na granici ih ne puštaju i sude im zbog braka protivnom rasnim zakonima. Ipak slučaj završava tek opomenom, a August je isključen iz Nacističke stranke.

Zatvor i koncentracijski logor

U ljeto 1938. situacija za njemačke Židove još je teža, pa je obitelj opet na sudu. Ovoga puta Landmesser zbog opetovanog kršenja nürnberških zakona dobiva dvije i pol godine zatvora u koncentracijskom logoru Börgermoor, a njegova supruga Irma prolazi još gore. Šalju je trudnu u zatvor Fuhlsbüttel, gdje rađa svoju drugu kćer Irene. Potom je premještaju u koncentracijski logor Oranienburg, pa opet od tamo u logor Lichtenburg, a naposljetku završava u ženskom koncentracijskom logoru Ravensbrück. U proljeće 1942. godine s još 14 tisuća žena nacisti je ubijaju u eutanazijskom centru Bernburg.

U međuvremenu Landmesser izlazi iz zatvora i tijekom 1941. godine zapošljava se u jednom firmi kao majstor, a slobodno vrijeme provodi s djecom. Nakon Staljingrada rat za naciste zaokreće prema porazu,  a 1944. godine su na pragu predaje. Hitler je očajan, mobilizira sve raspoložive snage, od djece do (bivših) zatvorenika. Landmesser je mobiliziran u veljači 1944. u 19. kažnjenički bataljun koji nosi prefiks 999 da se jasno razlikuje od redovnih postrojbi. Te 999 postrojbe, sastavljene od kriminalaca, političkih neistomišljenika, siledžija i svih drugih prijestupnika, obavljaju najprljavije ratne zadatke poput prolazaka kroz minska polja. Nikoga nije briga hoće li pripadnici tih postrojba izginuti, ni Saveznike, ni Nijemce, oni su neprijatelji i za jedne i za druge. Njihovi nacistički zapovjednici i najmanji mogući neposluh kažnjavaju metkom.

Landmesser sa svojom kažnjeničkom postrojbom odlazi u Grčku, ali kako Saveznici napreduju oni se povlače prema Dalmaciji. Bablje ljeto je 1944. godine, a partizani su sve brojniji i bolje naoružani. Njemački zapovjednici od Hitlera dobivaju naredbu da predaja nikako ne dolazi u obzir i da se bore do posljednjeg čovjeka. Landmesser i njegova postrojba zaglavljuju u Stonu gdje ih očekuju krvave bitke s partizanima koje će potrajati mjesec dana sve do 17. listopada 1944. godine. Taj datum se u njemačkim ratnim arhivima službeno vodi kao dan smrti Augusta Landmessera. Tako je čovjek koji je odbio salutirati Hitleru svoj životni put završio u Stonu.

*********************************************************

Mato Dužević ima 96 godina, a rodio se u Luci nedaleko Hodilja. U Stonu i na Pelješcu znaju ga kao vrsnog brodograditelja, ali mi smo ga posjetili da nam ispriča svoja ratna sjećanja. Naime, Dužević je bio partizan koji je sudjelovao u borbama oko Stona, a bez obzira na pozne godine, mozak mu još uvijek radi kao u mladića.

-Prvo su na Pelješac došli Talijani. Oni su bili gori od Nijemaca – živo se sjeća Mato Dužević dok sjedimo na taraci njegove kuće u Luci – Ako bi Talijani saznali da je netko otišao u partizane, odmah bi mu poubijali obitelj. Nijemci to nisu radili. Ustaše su također bile krvoločne na čelu s poručnikom Antom Tonćijem Duževićem. On je s Korčule, moj neki dalj(n)i rod. Ustaše su klale i ubijale diljem Pelješca i Primorja političke neistomišljenike, kao i pripadnike drugih nacionalnosti.

Klanje ustaša

Jedan od najgorih zločina ustaša na jugu Hrvatske dogodio se u Lisačkim rudinama gdje su hrvatski kvislinži mučki ubili pripadnike drugih nacionalnosti, pretežno Srbe. Jedan od ubijenih bio je gostioničar Murat Hajdarhodžić, otac proslavljenog glumca Izeta. Zbog maltretiranja ustaša i Talijana sve veći broj Dalmatinaca, priča nam Mato, odlazio je u partizane.

-Ustaše su maltretirale i Hrvate koji im se nisu sviđali, ne samo pripadnike drugih nacionalnosti. Također jedan od najpoznatijih ustaša s ovog područja bio je Stijepo Perić, ministar vanjskih poslova u NDH. Rodio se u Brocama, a umro je iza rata u Argentini. Kasnije je još veći broj ljudi odlazio u partizane kada se shvatilo da će Njemačka izgubiti rat, a i brojni neprijateljski vojnici promijenili su odoru i kasnije se borili na strani partizana – govori nam Mato.

Mato Dužević ima 96 godina

Dolazi 1944. godina, Talijani su odavno kapitulirali, Nijemci i ustaše sve su slabiji, a partizani i saveznici iz dana u dan jačaju. Njemačke jedinice povlače se iz Grčke i Makedonije preko Dubrovnika prema Metkoviću i vode se žestoke borbe na području Stona i Neuma. Jedna od najvećih događa se u Vukovu klancu gdje se Nijemci, među ostalim, sukobljavaju s 11. dalmatinskom brigadom. Dužević se sjeća te bitke.

-Bila je strašna borba u kojoj je poginulo na stotine Nijemaca. To je bila velika motorizirana jedinica s brojnim vozilima koji su zaplijenjeni. Nama partizanima Amerikanci su bili zračna potpora. Nakon te borbe brojni njemački vojnici izgubljeno su lutali ovim područjem. Na jednog sam i sam naletio, on mi se predao. Bio je uplašen, smirio se tek kada sam ga ponudio kruhom i duhanom. Kasnije je nastavio svoj ratni put s partizanima – govori nam Dužević.

Osim Vukovog klanca, krvave bitke vodile su se i za Ston. Nijemci su ostali opkoljeni unutar stonskih zidina i tvrđava, te su se odbijali predati. Iako ne postoje točni dokazi, vjeruje se da je August Landmesser život izgubio upravo tamo.

********************************************************

Opkoljene Nijemce smještene u tvrđavi Veliki Kaštio vodio je njemački časnik Hauptmann Schulenberg, napisali su u svojoj knjizi 11. dalmatinska brigada autori Milan Rako i Slavko Družijanić, nekadašnji borci koji su bili živi svjedoci tog vremena. Oni u svom uratku opisuju borbu za Ston i navode kako je dio njemačkih vojnika bio kažnjenička bojna osuđena u Njemačkoj zbog raznoraznih prekršaja. Pišu da su im ovi, nakon predaje, pokazivali legitimacije u kojim je bilo jasno navedeno da su kažnjenici. Autori, iako ne navode točan naziv jedinice, vjerojatno govore upravo o 19. kažnjeničkom bataljunu u kojemu je bio i Landmesser. Nijemci su se danima odupirali od napada partizana i borili su se u skladu s Hitlerovim naredbama. Autori navode da su se kažnjenici borili kao da je riječ o redovnoj postrojbi. Drugim riječima, u borbama se nije osjećalo da im je nacistički pokret zagorčao život. Dužević ne zna taj podatak, odnosno je li se radilo o kažnjeničkom bataljunu, ali potvrđuje navode iz knjige.

Masovna grobnica

-Bio je neki njemački bataljun koji smo zvali Drvena bojna jer su nosili drvenu obuću, ali ne znam je li riječ o kažnjenicima. Borili su se do posljednjeg daha, a partizani su bili jako ljuti i gnjevni. Zašto? Nijemci su iz stonskih tvrđava danima neprekidno mitraljezima pucali uokolo, pa je stradao i veliki broj civila. Kada su partizani napokon zauzeli Ston, ubili su zarobljene Nijemce iz odmazde, jer se nisu odmah htjeli predati i pokopali su ih u masovnu grobnicu na putu prema Hodiljama – objašnjava Dužević koji i dan danas zna točnu lokaciju njihova posljednjeg počivališta.

Razni izvori pišu kako je nakon predaje smaknuto između 40 i 50 Nijemaca. Možda je među njima bio i August Landmesser, čovjek koji je odbio salutirati Hitleru, a ubijen je, kakav paradoks, kao njegov vojnik. Kako god bilo, on je svoj životni put završio negdje okolo Stona, možda je poginuo u bitki, možda je ubijen kao zarobljenik, ali ono što je sigurno jest da se s Pelješca nikad nije vratio kćerkama koje su, u međuvremenu, dane na usvajanje. Njegova kćer Irene mjesecima je nakon predaje Njemačke na željezničkom kolodvoru u Hamburgu čekala vlakove koji su dovozili izgubljene njemačke vojnike s raznih frontova nadajući se da bi među njima mogao biti i njen otac. Nažalost, nikad ga nije dočekala, jer je on poginuo na jugu Hrvatske. Iako je ta činjenica relativno poznata, jako mali broj Hrvata, Dubrovčana i Pelješčana zna za ovu priču, pa upravo iz toga razloga objavljujemo ovaj poučni tekst, iako u njemu nema nekih velikih ekskluziva o kojima već negdje nije pisano (među ostalim prije pet godina novinar Davor Krile napisao je sjajan tekst na ovu tematiku).

Stoga, da skratimo priču, iza rata, u ljeto 1951. godine brak Augusta Landmessera i Irme Eckler službeno je priznat na sudu u Berlinu. Tek 1991. godine objavom slavne fotografije u tjedniku Die Zeit svjetska javnost zainteresirala se za sudbinu prkosnog čovjeka koji se kao usamljena jedinka suprostavio moćnom režimu. Pet godina kasnije izaći će knjiga Progon jedne obitelji radi zločina protiv rase njegove kćerke Irene koja je zaslužna što je svijet saznao za tužnu sudbinu njenih roditelja.

Filmska priča Augusta Landmessera najbolje dočarava sav besmisao rata i vrijedi je svako malo iznova ponavljati kako se nešto slično nikad više ne bi ponovilo.

Maro Marušić

JE LI NA SLICI ZAISTA AUGUST LANDMESSER?

Nakon objave fotografije 1991. godine u njemačkom tjedniku Die Zeit, krenulo se u potragu za čovjekom s fotografije kako bi mu se otkrio identitet. Javile su se kćerke Augusta Landmessera koje su kazale da je osoba sa slike koja je odbila podignuti desnicu njihov otac, te su priložile svu dokumentaciju koju su posjedovale, njegove fotografije, kao i pozadinsku priču vezanu uz njihovu majku Židovku.

No javila se još jedna obitelj koja je tvrdila da je čovjek s fotografije ustvari Gustav Wegert, radnik brodogradilišta koji je odbio salutirati zbog religijskih uvjerenja. Oni su podastrli dokaze o radnom odnosu Gustava u brodogradilištu tih godina kao i njegove fotografije tog vremena.

Iako ne postoje konačni dokazi koji idu u prilog bilo kojoj obitelji, nekako je prevagnulo da je na slici August Landmesser, možda upravo iz razloga što je njegova životna priča puno holivudskija od one Gustava Wegerta.

BLEIBURG I DAKSA

Nema još puno živih partizana, pa je razgovor s Matom Duževićem u sklopu čitave ove priče, bio odlična prilika da ga pitamo kako iz današnjeg kuta gleda na Bleiburg i Daksu?

-Naravno da je to greška partizana. Tim je ljudima trebalo suditi, a one koji su sagriješili, trebalo ih je poslat na Goli otok. Nažalost, taj Bleiburg je izazvao još veće podjele u društvu koje osjećamo sve do danas. Također, žalosno je što sada političari umanjuju zločine ustaša i prikazuju čitav partizanski pokret kao nešto negativno. Djecu treba učiti činjenice, a ne okretati povijest u dnevnopolitičke svrhe – zaključuje Mato Dužević.