Alojzije Stepinac rođen je u Krašiću blizu Zagreba. Pučku školu je polazio u Krašiću, a gimnaziju u Zagrebu od 1909. do 1915. godine. Kad je završio šesti razred gimnazije, stupio je u nadbiskupijski licej s ozbiljnom namjerom da se posveti svećeničkom zvanju.

Međutim, ubrzo je bio mobiliziran u austrijsku vojsku. Nakon šestomjesečnog časničkog tečaja na Rijeci bio je poslan na talijanski front kod Gorice. U bitkama na rijeci Piavi, u srpnju 1918. pao je u talijansko zarobljeništvo odakle se, kao solunski dobrovoljac, oslobodio u prosincu 1918. U proljeće 1919. bio je demobiliziran. Dok je bio u talijanskom zarobljeništvu njegovoj obitelji je stigao brzojav o njegovoj pogibelji, a ožalošćena obitelj čak je platila i misu za njega. Tek tjedan dana kasnije uspio je stupiti u kontakt s obitelji i obavijestiti ih da je živ.

Nakon što je bio demobiliziran vratio se kući i upisao je Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Studij je ubrzo napustio i posvetio se poljoprivredi u rodnom selu. U isto se vrijeme aktivirao u redovima katoličke mladeži.

U Rimu se 26. listopada 1930. zaredio za svećenika, a mladu misu je slavio u crkvi Santa Maria Maggiore.

Papa Pio XI. imenovao ga je 28. svibnja 1934. nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva. Bio je tada najmlađi biskup na svijetu s 36 godina života i nepune četiri godine svećeništva. Na Ivanje, 24. lipnja 1934. zaređen je za biskupa u zagrebačkoj katedrali, a nadbiskup ga je odmah uključio u najintenzivniji pastoral prostrane nadbiskupije.
Nakon smrti zagrebačkog nadbiskupa Bauera 7. prosinca 1937. preuzeo je  izravnu upravu zagrebačke nadbiskupije, a uskoro i predsjedništvo tadašnje Biskupske konferencije Jugoslavije.
Kao pastir Crkve zagrebačke nastojao je što češće izravno se susresti s klerom i vjernicima diljem nadbiskupije, a promicao je svestranu duhovnu obnovu, osobito euharistijsku i marijansku pobožnost.

Za vrijeme II svjetskog rata, nakon Njemačke okupacije Jugoslavije uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska, oslonjena na sile osovine. Stepinac se u to vrijeme nije vezao ni uz koju političku stranku ili pokret.

U svim svojim nastupima zahtijevao je poštivanje svake osobe, bez razlike rase, narodnosti, vjere, spola i dobi. Vjeran Evanđelju, neumorno je osuđivao zločine protiv čovječnosti i sve druge nepravde. Odmah po donošenju rasističkih zakona, već u travnju 1941. uputio je najoštriji prosvjed vlastima. Spašavao je progonjene Židove, Srbe, Rome, Slovence, Poljake, kao i Hrvate komuniste.

Iako je cijeli svoj život proveo u borbi za nemoćnije, Alojzije je kraj svog života dočekao kao osuđen čovjek u vrijeme kad su na vlast došli komunisti. Razlog je ležao u tome što se Alojzije protivio odvojenju Katoličke crkve u Hrvatskoj, nakon čega je u montiranom procesu osuđen na 16 godina zatvora i prisilnog rada. Pet godina proveo je u Lepoglavi, a od 1951. godine do svoje smrti, posljednje dane proveo je u kućnom pritvoru u Krašiću.

Unatoč liječničkim zauzimanjima s raznih strana svijeta, trajno je obolio od polycithimije (pretjeranog umnožavanja crvenih krvnih zrnaca) i tu mu se nije moglo puno pomoći. Opraštajući svima koji su mu nanijeli zlo i moleći za svoje progonitelje, pri punoj svijesti i potpuno miran dočekao je smrt 10. veljače 1960. godine

Potvrdu velikog života i djelovanja dobio je 3. listopada 1998. godine u Mariji Bistrici, kada ga je Papa Ivan Pavao II proglasio blaženim.