Gotovo svi narodi svijeta posjeduju velik broj mitova i legendi o neobičnim i čudnovatim događajima, ljudskim sudbinama i vrlinama, kojima se nastoje romantizirati određeni dijelovi prošlosti. Te priče isprva su se prenosile usmenom predajom, a potom i pisanim putem, s generacije na generaciju i tako se sačuvale sve do današnjih dana.

Motiv lopudske sirotice, odnosno motiv tragične sudbine ljubavnika, zaintrigirao je mnoge autore i već se stoljećima prenosi s naraštaja na naraštaj. Još u 16. stoljeću legendu je zapisao talijanski novelist G. P. Straparola, putem kojeg je ostala ovjekovječena i na mnogim drugim europskim jezicima. No, istovjetna ili slična tematika, odnosno različite varijante istovjetne tematike u narodnim predajama europskog kruga zemalja pojavile su se i puno prije.

Ovaj motiv opjevali su mnogi pjesnici, Ovidije u Heroidi, Musaiosa u poemi Ljubav Heroje i Leandra, a pronalazi se i u djelima Gundulića, Schillera, Hölderlina, Gillparzera, itd. Još u antici isti motivi često se koristio u likovnoj umjetnosti, a u glazbenoj umjetnosti obradio ju je Monteverdi.

Ovu tematiku dobro poznaje i naša pučka predaja u vidu narodnih pjeasma, poput: “Smrt Bora Klišanina“, “Mladen i Grozdana“, “Mlada Breda“. Slična legenda poznata je i na Kornatskim otocima u priči o pastirici Lijepoj i mladome plemiću Svetinu, koji je ravnajući se prema zapaljenom svjetlu svake noći plivao svojoj dragoj. No, jedne noći djevojčin otac i braća ugasili su svjetlo. Svetin se utopio, a djevojka se zbog tuge bacila s hridina u more.

U romantizmu je ova tema postala česta i u našoj i u stranoj književnosti, a u 19. stoljeću je pod već ustaljenim imenom “Lopudska sirotica” nalazimo u djelima Ferića, Roccija, Trnskog, Kazalija, Preradovića, Sundečića, Adamovića, Ilijića, u Vilharovoj operi, te u raznim dramama, pripovijestima i putopisima. Također su i mnoge glumačke družine, kao predložak za svoje dramske izvedbe, uzimale motiv lopudske sirotice, poput družine Karla Benvenutija ili družine Augusta Bertinija, koje su pedesetih godina 19. stoljeća nastupale po Dubrovniku i ostalim dalamtinskim gradovima.

Predaje i legende o nesretnim ljubavnicima obogaćuju lanac europskih književnih i folklornih priča i uglavnom predstavljaju određenu evokaciju prošlosti. No, legenda o lopudskoj sirotici mogla bi imati i svoje povijesno, odnosno arhivsko uporište. Naime, postoji arhivski podatak o prioru benediktinskog samostana Sv. Andrije Jakobu Crijeviću koji je 1483. godine bio optužen zbog ljubavne veze s jednom udanom ženom s Lopuda i zbog toga bio osuđen na desetogodišnje zatočeništvo na Sv. Andriji, što ovoj legendi daje povijesnu pozadinu

Iako legenda, priča je prožeta društveno normiranim običajima i satkana crticama iz života tadašnjeg stanovništva dubrovačkog kraja, što joj daju dimenziju stvarnosti.

U središtu priče je djevojka Marija koja je s trojicom braće živjela u maloj kamenoj ribarskoj kućici u uvali Šunj na otoku Lopudu. Roditelji su im umrli pa su braća brinula o sestri, štitili je i priželjkivali, kada za to dođe vrijeme, dobru i za nju prikladnu udaju. Marija je dane najčešće provodila s prijateljicom Cvijetom, i dok su se tako jedne večeri djevojke družile s mora se začulo nečije zapomaganje. Odmah su malom barkom krenule pružiti pomoć utopljeniku. Prenijele su ga do obale, unijele u Marijinu kuću i pružile mu svu potrebnu njegu. Po njegovoj odjeći odmah se dalo se prepoznati da se radi o dubrovačkom vlastelinu, a kada je utopljenik došao k svijesti saznale su da se zove Ivo i da je sin uglednog dubrovačkog vlastelina i da je nesreću doživio kada je sa svojim kmetovima bio na putu iz Slanog prema Lopudu. Kako su dani prolazili privrženost između Marije i Iva postajala je sve snažnija i dogodilo se ono što se u tom vremenu i pod tim okolnostima nikako nije smjelo dogoditi, a to je ljubav.

Ljubav i brak između vlastelina i pučanke prema Dubrovačkim zakonima bio je strogo zabranjen. No u ovome slučaju usprkos svim restrikcijama i zabranama ljubav je bila jača od običaja, pa je tako dvoje zaljubljenih čvrsto vjerovalo kako će njihova ljubav naići na odobravanje. Nastavili su se tajno sastajati i praviti planove o vjenčanju, nadajući se razumijevanju i odobravanju svojih obitelji. No, ništa nije bilo onako kako su zamislili, i težnje za zajedničkim životom bile su uzaludne. Ivov otac ustrajno se usprotivio bilo kakvoj vezi njegova sina s običnom pučankom, koja bi narušila ugled obitelji i nanijela nepopravljivu štetu cijelom rodu.

Kada je uvidio da je nemoguće ostvariti željene ženidbene nakane u inat ocu Ivo odabire samostanski život i odlazi u samostan Sv. Andrije na istoimenom otočiću nedaleko uvale Šunj. Ivo se tako se opet našao u neposrednoj blizini Marije, te se dvoje zaljubljenih i dalje nastavilo viđati i to tako da bi Marija svake večeri plivala prema Sv. Andriji ravnajući se prema svjetlu koje bi Ivo zapalio na obali.

Kada su braća saznali za Marijinu avanturu s dubrovačkim mladim vlastelinom odmah su je, radi sramote koju je time nanijela cijeloj kući, poželjeli ubiti. No, kako ne bi krvljem okaljali svoje ruke, skovali su drugačiji plan, koji su već te večeri odlučili sprovesti u djelo. Na vrhu motke na svojoj barci zapalili su vatru i tako Mariju namamili da se usprkos jakoj buri i nevremenu uputi na sastanak s Ivom.

Plivala je i plivala, no vatra je bila sve dalja i dalja, a ona sve umornija i iscrpljenija. U jednom trenutku bljesnula je munja i Marija ugleda kako pliva prema barci na kojoj je gorjela vatra. Nije joj dugo trebalo da u barci prepozna svoju braću, te je u trenu shvatila kako je otkrivena i nasamarena. Već svladana umorom i shrvana boli i tugom nije imala snage za daljnju borbu s valovima i odlučila se prepustiti morskim dubinama.

Već sutradan more je baš na mjestu njihovih sastanaka izbacilo beživotno Marijino tijelo, a Ivo je zauvijek za sobom zatvorio samostanska vrata i posvetio se redovničkom životu. No, obuzet neizmjernom tugom i boli niti on nije dugo živio.

»...Kad zdruzceni na ovom svjeti
Udes kleti ne dopusti
Da mozcemo vech fcivjeti,
Neghme tuzcna i jadna opusti.
Sljedichu-te milla moja
Er-me bollest priuzima
Od tvogh duha duscja moja
Razdjelitse nikad njima.
To govorech na tli pada
Voerh Marrina moertva tjela
Svoerscen gorke od boli i jada
Kogh'mu smoertje gne donjela.«

U mnogim pričama i legendama s područja nekadašnje Republike Dubrovačke išćitavaju se jasne poruke i preporuke u službi morala, etike, poštenja, tolerancije, uzajamnog poštovanja, življenja u slozi i umjerenosti, itd. I u ovoj legendi postoji jasna poruka i vjerojatno je stoljećima predstavljala uzor mladim vlastelinima da se ne bi usudili za ženu uzeti djevojku nedostojna roda, jer sudbina nije naklonjena ljubavnicima, već suprotno, oni koji se drznu nepoštivati zakone i običaje Republike zasigurno neće dobro završiti. 

Podaci o sadržaju priče preuzeti iz: Lujo V. Adamović, Marija s Lopuda, Dubrovnik, 1930 .