U 13. stoljeću Dubrovnik je postao najvažnije trgovačko i pomorsko središte u ovom dijelu Sredozemlja. Stoga su dubrovačkim obrtnicima, trgovcima, pomorcima i poduzetnicima bili potrebni čvrsti i precizni propisi koji bi im jamčili pravnu sigurnost u međusobnim odnosima, kako u Gradu tako i u inozemstvu. Stoljećima prije donošenja statuta Dubrovnik je živio i djelovao po svojim zakonima, ali oni nisu bili sustavno sređeni, ni obuhvaćeni u pravnom kodeksu.

Dubrovački statut nastao je, dakle, iz potrebe da se u pravni život Dubrovnika uvede red, koji ondašnji zakoni nisu mogli osigurati. To ujedno dokazuje da je statut nastao od postojećih zakona koji su tada bili međusobno usklađeni, pročišćeni, dopunjeni i sustavno svrstani u jedinstveni pravni kodeks.
Dubrovački statut podijeljen je u osam knjiga s ukupno 487 poglavlja. Prva knjiga govori o pravima i dužnostima republičkih tijela, šesta o kaznenome, a sedma o pomorskome pravu.

Statut je uz dopune i druge zakonske zbirke ostao na snazi sve do sloma Republike 1808. godine.

U doba Republike Statut nije bio tiskan, ali su kolali brojni rukopisni primjerci koji su se koristili u državnim uredima, sudovima i u pravničkim krugovima. Zna se da je u trenutku potpunog osamostaljenja Dubrovačke Republike 1358. u gradu bilo 13 primjeraka Statuta. U kasnijim stoljećima taj je broj bio znatno veći, jer je poznato da su mnogi prijepisi krasili privatne knjižnice. Prvi je primjerak iz 1272. izgubljen, a najstariji današnji prijepis Statuta potjeće iz tridesetih godina 14. stoljeća. Pisan je na pergameni i čuva se u Državnom arhivu u Dubrovniku.

Zanimljivo je da je dubrovački Statut ostao u rukopisu sve do 1904. godine.

Izvor podataka: Anali Dubrovnik 41 (2003)