Szent Istvan je porinut u riječkom brodogradilištu, preteči današnjeg 3. maja, 1914. godine. Bio je dug 153 metra, širok gotovo 30 m. Dostizao je maksimalnu brzinu od 21 čvora, a naoružanje mu se sastojalo od 12 topova promjera 305 mm, koji su odjednom mogli ispaliti 5400 kg granata.  Zaplovio je pod austrougarskom zastavom kao najveći i najsuvremeniji ratni brod u to vrijeme, ponos carske flote.

Nakon nekoliko uspješnih bitaka Szent Istvan se 1918. našao pred velikim izazovom, misijom razbijanja tzv. Otrantske baraže, savezničke blokade Jadrana. Taj je prolaz vojsci Austro-Ugarske Monarhije predstavljao najveću zapreku u osvajanju Jadrana, a Talijanima najveću obranu od razornih pomorskih napada neprijatelja.

Pokušaj proboja bio je tajna operacija, a flota koja ju je provodila bila je podijeljena u dvije grupe. Prva je isplovila 8. lipnja i idući dan uspješno doplovila na odredište, uvalu Slano kod Dubrovnika. Druga grupa krenula je iz Pule 9. lipnja. Na čelu je bio razarač Velebit, a iza njega plovio je Szent Istvan iza kojeg je bio Tegetthoff, dok je u pratnji je bilo šest torpiljarki.

Austro-Ugarska je na taj osvajački put poslala i profesionalnog snimatelja koji je imao zadatak dokumentirati sjajan pothvat domovinske mornarice nakon čega bi snimke, u svrhu ratne propagande, prikazivale diljem ratišta i u Austro-Ugarskoj Monarhiji.

Međutim, flota nije znala da ih nedaleko od Premude u zadarskom arhipelagu čeka zasjeda.

Da su tijekom isplovljavanja iz pulske luke tog kobnog dana, 10. lipnja 1918., zakasnili još samo sat ili dva, zasjeda sastavljena od nekoliko vrhunskih talijanskih torpednih čamaca MAS 21 i 20 (navodno i MAS 15) pomislila bi da od austrougarskog napada neće biti ništa i otišla bi kući. No, kada je zapovjednik torpednih čamaca izdao zapovijed da se talijanska zasjeda povuče, na horizontu se pojavio dim Szent Istvana i njegove pratnje. Torpedni su čamci usporili, vratili se i s dva snažna torpeda zauvijek uništili ponos austrougarske flote, stvorivši jednu od najdramatičnijih priča Jadrana.

Talijanska torpedna brodica MAS 15 lansirala je dva torpeda na Szent Istvan. Prvi je pogodio pramac, a drugi nepropusnu pregradu koja je dijelila dvije kotlovnice, pa je već tada poginuo znatan broj strojarskog osoblja i ložača. Nakon toga brod je stao te se zbog prodora vode u kotlovnice nagnuo na desni bok. Posada je očajnički pokušavala zaustaviti prodor vode, no unatoč njihovom trudu i pokušajima Tagetthoffa da ga nasuče, Szent Istvan je naglo potonuo i potpuno se prevrnuo tako da mu je dno bilo na površini.

U kotlovnici pomorskoga giganta ostali su zauvijek zarobljeni mornari koji su do posljednjeg trenutka ložili vatru i time stvarali električnu energiju koja je pokretala crpke za izbacivanje vode. Od 1087 članova posade poginulo je njih 89. Preminuli mornari pokopani su na Mornaričkom groblju u Puli.

Szent Istvan je bio prvi ratni brod koji su potopila torpeda. Njegove ostatke pronašao je, na dubini od 68 metara 1970-ih godina, slavni tvorac dokumentarnog serijala "Tajne Jadrana", preminuli Mario Saletto. Od 1990-ih godina provodi se sustavno istraživanje broda koji među podvodnim arheolozima slovi kao jedan od najvećih i najljepših monumenata hrvatskoga podmorja.