Dokument Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika vrijedan je matični pokušaj skretanja pozornosti na jedan od najvažnijih političkih i kulturnih događaja u Hrvatskoj, u drugoj polovici dvadesetog stoljeća.

Hrvatski jezikoslovci nisu bili zadovoljni rječnicima i pravopisima u kojima se jezik nazivao hrvatskosrpskim. Stoga, u Deklaraciji, koju je potpisalo 18 znanstvenih i kulturnih ustanova, iznijeli su svoje negativne stavove o Novosadskom dogovoru te je upozoreno na neravnopravan položaj hrvatskog jezika.

O Deklaraciji se inače vrlo malo pisalo, i to više s političkog negoli znanstvenog motrišta.

Deklaracija je prvi dokument koji je osporio stajalište da su hrvatski i srpski jezik isti jezik, te se zahtijevala jednakost i ravopravnost već posojećih četiriju jezika (hrvatskog, makedonskog, slovensokog i srpskog), kao i ukidanje neustavnog dvoimenog naziva srpsko-hrvatski i uvođenjem imena hrvatski jezik.