Po pitanju HSS-ovih potpisa koji su dati HDZ-u, Maldini je prokomentirao Mostovu poziciju u novonastaloj situaciji čime se, kako kaže, smanjio njihov 'ucjenjivački' potencijal.

'U situaciji kada bi Most bio jedini mogući izbor HDZ-u za koalicijskog partnera, tada bi Most mogao diktirati uvjete i imati znatno veće zahtjeve nego što je to slučaj kad HDZ ima alternativu. Disolucijom Narodne koalicije, nakon koje manjinski partneri nisu više vezani uz SDP i kada mogu podržati HDZ izravno (u koaliciji) ili neizravno (dati podršku manjinskoj vladi), otvara se mogućnost alternative, odnosno formiranja vlasti i bez Mosta. U tom kontekstu, Most je primoran na veće kompromise i realnije zahtjeve, primjerene političkoj potpori koju imaju u biračkom tijelu, znatno manjoj od one HDZ-ove. Beljak je jasno rekao da će ostati u oporbi, ali je dao uvjetnu podršku HDZ-u, i to za prvih 100 dana. To je standardni demokratski običaj pri kojemu se svakoj novoj Vladi daje razdoblje potrebno da se uhoda i preuzme vlast. Međutim, tu podršku treba gledati u kontekstu aktualne krize u HSS-u, koji se razdijelio ideološki i interesno, gdje frakcija oko Marijane Petir želi preuzeti stranku i eliminirati Beljaka. Njemu pak preostaje ovaj rizičan i nepopularan, premda pragmatičan potez davanja podrške HDZ-u. Rizičan je zato što time pokazuje političku nevjerodostojnost, a možebitno koristan jer će time neutralizirati pučiste u vlastitoj stranci te umanjiti HSS-ov izborni neuspjeh u okviru Narodne koalicije kroz moguće ustupke od buduće vlasti, neovisno što neće sudjelovati u njoj. Međutim, sve to dodatno umanjuje ionako blijed politički identitet HSS-a.

Bez obzira na podršku HSS-a, sve je izvjesnije kako će Vladu sastaviti HDZ i Most. Zanimljivo je to obzirom kako su ankete predviđale pobjedu Narodne koalicije što se u konačnici nije dogodilo. Maldini pojašnjava zašto provedene ankete nisu točno predvidjele izbornog pobjednika. 

'Predizborne ankete gotovo nikada ne mogu sasvim precizno prikazati točne rezultate s obzirom na metode uzorkovanja i ispitivanja, koje nužno uključuju određene pogreške. Također, važno je i pitanje trenutka ispitivanja javnog mnijenja, koji je bitan, osobito u izbornoj kampanji u kojoj postoji znatan broj neodlučnih birača, jer u sljedećem trenutku ti rezultati mogu biti drukčiji. Uz to, prema anketama su razmjerno otvoreniji birači ljevice nego birači desnice, pa  stoga ankete mogu pokazati nerealne rezultate u korist ljevice. Jednim dijelom su sve to i ove ankete pokazale,' tvrdi Maldini te dodaje kako su se obično najtočnijima pokazuju izlazne ankete koje su rađene na sam dan izbora i koje u pravilu mogu pokazati odstupanja od svega 3-4 posto.

BIRAČI SU MILANOVIĆA KAZNILI NEIZLAŽENJEM NA IZBORE

Iako je nakon pada prošle Vlade bilo govora o tome kako je Narodna koalicija samim time već dobila izbore, to se na kraju nije dogodilo. O razlozima tog neuspjeha i neočekivanog HDZ-ova uspjeha, profesor Maldini kaže:

Od početka izborne kampanje bilo je jasno da se glavna politička bitka vodi u prostoru političkog centra, čak i dalje prema biračima suprotne orijentacije, a poglavito prema onima neodlučnima. Pritom je Milanović posegnuo za njemu i ljevici nesvojstvenom nacionalno-populističkom retorikom, dok je Plenković naglašeno umjerenom, pro-demokratičnom  retorikom, neuobičajenom za HDZ i u potpunoj opreci spram njegova prethodnika, nastojao zadobiti ne samo glasove s centra nego i one s ljevice. Uz izostanak uobičajenih diskvalifikacija na ideološkoj osnovi, u pogledu sadržaja to je dominantno obilježilo ovu kampanju.

U komunikacijskom pogledu, kampanja je bila izrazito personalizirana. Kao i u političkom životu, gdje se stranke i politički programi percipiraju, prije svega, kroz doživljaj njezinih protagonista, poglavito stranačkih čelnika, bilo je za očekivati da će takva biti i kampanja. Tako su stil političke komunikacije i pojavnost bili su važniji od sadržaja, poglavito od sadržaja političkih programa.

Porastu rejtinga HDZ-a u vrlo kratkom razdoblju bitno je pridonijelo nekoliko činitelja. Prije svega, to je dugotrajna usredotočenost medija i javnosti na promjene u HDZ-u, poglavito na izbor novog predsjednika, potom evidentan pomak prema biračima centra, pa čak i prema onima lijevog centra koji su sa simpatijama gledali na Plenkovića kao urbanog, obrazovanog i demokratskog političara, umjerene retorike i decentnog stila. Taj zaokret prema umjerenosti i političkom centru priskrbljuje HDZ-u potporu i onih koji mu do tada nisu bili skloni, pa se u kratkom razdoblju vrlo približio SDP-u, koji je svojom neaktivnošću, poglavito neprimjerenom komunikacijom tome dodatno pridonio. Naime, SDP nije iskoristio Karamarkov pad da bi politički poentirao, dok su istovremeno kod recentnih afera (Madison, Costabella, Jakovina) koje su im inicirali politički suparnici (prije svega Most) loše komunicirali prema javnosti. Općenito, pretežno pasivno držanje SDP-a u tom razdoblju – kada su držali da je neuspjeh Domoljubne koalicije i Mosta dostatan za rast podrške njima, a jednako tako i inzistiranje na kontinuitetu prijašnje politike bez značajnijih promjena, programskih i kadrovskih – pridonijelo je razmjernom padu podrške u odnosu na mjesec prije, dok je istodobno HDZ rastao. Svemu tome treba dodati i poslovično kratko političko pamćenje hrvatskih birača iz čijih su sjećanja brzo izblijedjeli Karamarko i neuspjeh Domoljubne koalicije, baš kao što je isti taj neuspjeh malo prije utjecao na zaborav objektivno neuspješnog Milanovićevog četverogodišnjeg mandata.

Pokazalo se da je HDZ-ovo biračko tijelo disciplinirano dalo potporu svojoj stranci, neovisno slažu li se ili ne s nominalnom promjenom političkog kursa. Njihov cilj je bio, prije svega, osujetiti Milanovićev povratak na vlast, u čemu je velika većina složna, neovisno koje stranačko krilo preferirali, te osigurati HDZ-u potrebnu potporu. Pritom treba naglasiti da je tradicionalno disciplinirano biračko tijelo HDZ-a (pa i desnice u cjelini) podržalo HDZ, za razliku od tradicionalno volatilnog biračkog tijela ljevice, koje je u manjem broju izašlo na izbore, poglavito onaj dio nezadovoljnih sadržajem i stilom kampanje SDP-a i Milanovića, koji su zbog toga apstinirali od izbora i tome kaznili SDP. Istodobno, čini se da je HDZ uspio priskrbiti i dio novih birača, i to onih s desnog krila koji su umjesto strankama krajnje desnice ipak podršku dali HDZ-u (što je rezultiralo potpunom disolucijom pravaške scene) te dijela onih neodlučnih i onih iz prostora političkog centra.

Bitan činitelj HDZ-ovog uspjeha svakako je i drukčija politička retorika i stil kojeg je unio Plenković u kampanju. U svemu drukčiji od svojega prethodnika, bio je ozbiljan izazov svojemu suparniku koji, usprkos dobrom početku nije uspio održati dostatnu razinu političke korektnosti, već naprotiv. Dok je Milanović, u svojem nastojanju da prikaže Plenkovića kao mlakog i nekompetentnog, te da ga diskvalificira na toj osnovi, djelovao nerijetko patronizirajuće i agresivno – Plenković je zadržao umjerenost i pristojnost. Usprkos općim frazama sročenim tako da ne iritiraju nikoga (podjednako pojedine segmente svoje stranke kao i moguće buduće koalicijske partnere), takvim stilom postigao je znatno više od svojega rivala.

Treba reći i to da je razočaranje SDP-ovih birača – poglavito Milanovićevim neprimjerenim skretanjem u desno, nespretnim i nekorektnim izjavama koje su uvrijedile neke socijalne skupine tradicionalno sklone ljevici te inzistiranjem na dosadašnjem programu i istim potrošenim kadrovima – i njihov neizlazak na izbore (riječ je o gotovo 100.000 glasova manje) bitno pridonio prevazi podrške HDZ-u. 

Plenkovićeva umjerenost umanjila je strah lijevog biračkog tijela od desnog radikalizma, kojeg je na prošlim izborima Milanović – pokazalo se s razlogom – poticao i koji je mogao biti motiv za veći izlazak na izbore. Istodobno, Milanovićevo "desničarenje" dodatno je utjecalo na apstinenciju dijela SDP-ovih birača, što je, dakako, išlo u prilog HDZ-u. 

MOST SEBI PRIPISUJE 'MESIJANSKU' ULOGU

Milanović je nakon loših izbornih rezultata dao ostavku, jednako kao što je to napravio i donedavni šef HDZ-a Tomislav Karamarko. Ipak, važan politički akter koji nakon pada prošle Vlade nije dao ostavku je čelnik Mosta Božo Petrov. Maldini tvrdi kako se na tu situaciju može dvojako gledati.

'Ako to gledamo na način da je u prošlom sazivu Most imao 19 saborskih zastupnika, a sad ih ima 13, onda je doživio pad za jednu trećinu, pa se u tom slučaju možda moglo potegnuti pitanje njegove odgovornosti. Međutim, oni su na kraju u Saboru nakon prvotne disolucije Mosta imali 12 stalnih članova, a sada imaju jednog zastupnika više. Ako se tako gleda ta situacija, onda možda i nema nekog razloga za povlačenjem odgovornosti. Iako su bitno doprinijeli krizi u vlasti s Domoljubnom koalicijom, oni su to okrenuli u svoju korist s tim što su kad je kriza izašla na vidjelo inzistirali na Karamarkovoj ostavci. Uz njihovu retoriku i samopripisanu mesijansku ulogu glavnog političkog arbitra, neovisno o izbornom legitimitetu manjem od 10%, to su vjerojatni razlozi što je njihova podrška i dalje ovakva kakva jest kao i razlozi da unutar njihove stranke nitko nije tražio njegovu odgovornost. No, oni i nisu klasična stranka već su heterogeno strukturirana skupina različitih političkih aktera, po ideološkim i po programskim obilježjima, premda sada, nakon mjeseci nesnalaženja, ipak nastupaju relativno homogeno u odnosu na HDZ kao prema budućem koalicijskom partneru,' kazao je Maldini.

VLAHUŠIĆA U DUBROVNIKU DOŽIVLJAVAJU KAO OSOBU, A NE KROZ STRANKU

U posljednjih nekoliko mjeseci bilo je govora i tzv. velikoj koaliciji koja se odnosi na udruživanje HDZ-a i SDP-a. Sličan prijedlog dao je i gradonačelnik Andro Vlahušić koji je kazao kako ne vidi razlog zašto se takvo što ne bi i ostvarilo, po uzoru na nekadašnji 'Dubrovački dogovor' na lokalnoj razini. Ipak, Maldini tvrdi kako takvo što nikako nije poželjno iz više razloga.

'Velika koalicija bi eventualno bila moguća kad bi propale sve ostale kombinacije, pa bi u toj situaciji dvije velike stranke, SDP i HDZ, morale zatomiti sve svoje razlike, a one nisu male, i preuzeti odgovornost za sudbinu zemlje. Međutim, to bi bila krajnja opcija ukoliko bi kriza koja bi prijetila zbog bezvlašća bila daleko opasnija nego što bi to bili kompromisi koje bi oni morali postići. Općenito, velika koalicija ne bi bila dobra i zato što bi reducirala demokraciju i proces političkog odlučivanja jer bi potpuno minorizirala oporbu koja ne bi imala nikakvog utjecaja. Sve odluke koje bi predložila takva Vlada prolazile bi glatko i bez otpora. Takvom koalicijom podjednako bi bili razočarani birači i jedne i druge opcije jer kod nas dobar dio birača, poglavito onih stalnih, vrlo često kad daju glas jednoj opciji ne čine to samo zato što je drže najboljom, već negativno motivirani, glasuju protiv one druge, kako bi je osujetili u dolasku na vlast. Stoga, velika bi koalicija bila nužno zlo,' prokomentirao je.

Još jedna zanimljivost rezultata nedavno održanih parlamentarnih izbora tiče se i samog Dubrovnika u kojem je, nakon duljeg vremena, pobijedio HDZ. Naime, na posljednje održanim predsjedničkim izborima, birači s područja Grada Dubrovnika svoje su glasove većinski dali kandidatu Ivu Josipoviću, a SDP je u Dubrovniku pobijedio i na parlamentarnim izborima održanima prošle godine. Maldini smatra kako takvi izborni rezultati nisu nužan pokazatelj mogućih rezultata predstojećih lokalnih izbora.

'U načelu ne bi trebalo miješati nacionalnu i lokalnu razinu. Sasvim sigurno kako odjek izbornog uspjeha na nacionalnoj razini može imati i ima utjecaja na image tih stranaka na lokalnoj razini. Međutim, na lokalnoj razini, poglavito u malim sredinama kao što je to Dubrovnik, stvari su ipak drugačije. Naime, građani se jako dobro poznaju, pa su stranačka i ideološka opredjeljenja samo jedan od razloga nečijeg izbora. Tako Andro Vlahušić,član HNS-a, nije doživljen kao predstavnik te stranke, već znatno više kao konkretna osoba. U tom smislu, rezultat kojeg neka stranka ima na nacionalnoj razini nije nužno prediktor uspjeha (ili neuspjeha) njezinih predstavnika na lokalnoj razini. S druge strane, koalicije koje se rade na lokalnoj razini mogu, ali ne moraju pratiti koalicije na nacionalnoj razini. Stoga ne treba praviti analogije među tim dvjema razinama,' zaključuje Maldini.