Ksenofobija je zakucala i na vrata Grada koji je jednako čvrsto i istim žarom kao i svoju slobodu branio i prava svih svojih građana. Val ekstremizma došao je do Dubrovnika i umjesto da se razbije o njegove zidine, kao i brojnih puta u prošlosti, ovog puta vrata su joj širom otvorili lokalni političari, a predvodi ih predsjednik dubrovačkog HDZ-a, Mato Franković.

Tako je prije nešto manje od mjesec on u obraćanju javnosti pozvao županijskog čelnika HNS-a i predsjednika uprave Vodovoda, Valentina Dujmovića, da napusti Dubrovnik jer smatra da nanosi štetu Gradu i njegovim građanima. Na stranu bio on u pravu ili ne, činjenica da se nekoga javno poziva da napusti grad koji je njegov dom i dom njegove obitelji i djece zapravo bi trebala biti zapanjujuća i dignuti na noge brojne udruge koje se bore za slobodu ljudskih prava i sloboda, kad to već u nedovoljnoj mjeri čine političke stranke.

No, nitko čak nije niti smatrao potrebnim to komentirati! Kao da je normalno da se nekoga javno poziva na napuštanje mjesta stanovanja. Zamislite da Vas netko sutra zbog toga što drugačije mislite ili zato što mu se ne sviđate, zatraži da odselite? Koliko god se to zapravo činilo nevjerojatnim, ova vijest prošla je bez odjeka, kao da je bila izgovorena u šali, a ne u obraćanju medijima i javnosti!

Valentin Dujmović ove prozivke je komentirao na sljedeći način: 'Izjave i stavovi poput onih koje je javno iznosio Mato Franković izrazito su opasne, a posebno jer ih iznosi predsjednik jedne političke stranke u Dubrovniku. Ovo svakako doprinosi radikalizaciji u društvu jer nakon što političari iznesu radikalan stav njihovi sljedbenici i simpatizeri smatraju kako je sasvim normalno da i oni rade isto. Ja sam upravo zbog izjava pojedinih dubrovačkih političara na ulici od nekoliko ekstremista doživio neugode koje su išle do te mjere da sam incidente u nekoliko navrata morao prijavljivati policiji te tražiti zaštitu. Politika je iznimno odgovoran posao i kada političari krenu pozivati na nepoštivanje ljudskih prava na ukidanje pojedinih prava na osnovu pripadnosti mjestu rođenja imenu i prezimenu onda svakako možemo reći da društvo ne ide u pravom smjeru. Moguće da Franković nije bio svjestan što može proizaći iz njegovih izjava ali svakako bi u budućnosti trebao biti oprezniji. Siguran sam da u njegovoj stranci ima onih koji ne vuku direktno porijeklo iz Dubrovnika ili pripadaju nekoj manjini i ti se ljudi kao i većina građana naše zemlje zasigurno ne slažu sa ovakvim stavovima.'

Multikulturalnost oduvijek je bila jedno od obilježja Dubrovnika i jedan od razloga zašto se on uspio izdignuti iznad ostalih. Diplomacija kao najvažnije oružje obrane dubrovačke slobode udarila je temelje gradu u kojeg su svi dobrodošli. I tako su brojni došli tu, neki ostali, neki samo prošli, ali njihovi tragovi i obol koji su dali životu Republike svjedoče o dubrovačkoj umješnosti da pomire sve razlike i svačije znanje i mogućnosti iskoriste za boljitak cijelog puka.

Mjesto rođenja kao kamen spoticanja

Možda je problem bio jer je prozvani Valentin Dujmović rođen u Zenici, u susjednoj nam Bosni i Hercegovini, odakle je kao dijete doselio u Trpanj, gdje je zasnovao obitelj i živio do dolaska u Dubrovnik. Ako je to točno, onda smo kao zemlja, kao društvo, spali na doista niske grane. Da ova izjava nije tek nepromišljen ili možda brzoplet izolirani incident govori i činjenica kako je svega nekoliko dana kasnije Mato Franković, ovog puta u ulozi predsjednika Gradskog vijeća Dubrovnika, rekao da on ne laže već da to radi ponovno prozvani Dujmović, dodavši kako je možda laganje „prihvatljivo za neka druga područja, za grad Dubrovnik nije“ i tako jasno aludirao da je razlika između njega i prozvanog HNS-ovca – mjesto rođenja. Osim toga, time je dao jasno do znanja i što misli o mjestu porijekla tog političara. I tako je mjesto rođenja izgleda postalo važnije od karaktera, vrijednosti, truda i zalaganja određene osobe.

Franković je za Jutarnji list izjavio kako on ne dijeli ljude, a kao prilog tome rekao je da je on također odrastao na Pelješcu te jedan razred srednje škole završio u Americi, gdje je i sam bio pripadnik manjine? Dodao je i kako on nikada nije tvrdio ovdašnji ljudi ne lažu, a oni izvana to čine, iako ga video sa sjednice gradskog vijeća jasno demantira. Možda najšokantnije od svega je što se to dogodilo u jednom multikulturalnom gradu poput Dubrovnika, gradu gdje koji je stoljećima sinonim za miran suživot različitih religija i nacionalnosti, gradu koje se upravo time diči.

Dubrovačka republika bila je povijesno utočište

Upravo u tom Dubrovniku svoje mjesto su našle brojne svjetski poznate osobe. Neke su se zadržale kraće, neke duže, ali svi su ostavili svoj trag. Tako je prilikom svog bijega od inkvizicije u Osmansko carstvo 1533. u Dubrovniku nakratko utočište našla poznata portugalska trgovkinja, židovka Gracia Mendes. Godinu poslije napisala je pismo dubrovačkim vlastima prisjećajući se kako su je ljubazno primili i to u vrijeme dok je bila tražena od strane Papinske države koja se željela dočepati njenog velikog bogatstva. Od njenog bijega i suradnje korist je imala upravo Dubrovačka republika, sklopivši trgovinski ugovor o uvozu i skladištenju robe. I poznati liječnik, židov Amatus Lusitanus pisao je o Dubrovniku kao o gradu u čiju otvorenost polaže goleme nade, a u Dubrovniku je spokojnu i mirnu starost dočekao i židovski pjesnik Didak Pir. Ne treba ni zaboraviti kako je otac našeg najpoznatijeg matematičara Ruđera Boškovića, Nikola, doselio iz sela Orahov do u susjednoj Bosni i Hercegovini. Tamošnja Srebrenica poznata je i kao mjesto rođenja humanista, filozofa i teologa Juraja Dragišića, franjevca koji je dao veliki prinos razvoju hrvatske, ali i europske humanističke misli. Onofrio della Cava, rodom iz Napulja, autor je dubrovačkog vodovoda kojim je pitka voda iz Šumeta u Rijeci dubrovačkoj dovedena u Dubrovnik i dviju fontana u povijesnoj jezgri. Marino Gropelli, još jedan Talijan, sagradio je crkvu sv. Vlaha na mjestu prijašnje, stradale u požaru te podignuo Ložu glavne straže. I Juraj Dalmatinac djelovao je u Dubrovniku, gdje je izgradio kulu sv. Katarine, dovršio Minčetu na kojoj je prije radio talijanski graditelj Michelozzi i isklesao snažni kip sv. Vlaha koji se nalazi u Sorkočevićevu ljetnikovcu. Uostalom, ni sam sveti Vlaho nije bio Dubrovčanin već Armenac. Ipak, najveći spomenik dubrovačkoj tolerantnosti bio je i ostao freska Ignoto Deo, freska s praznom nišom za nepoznatog boga i s namjerom da svatko tko dođe može se pomoliti bilo kojem bogu u kojeg vjeruje.

Podržava li Andrej Plenković ovakav stav?

Današnji političari očito su se od tih principa daleko odmaknuli. Pitanje je hoće li se i može li se što promijeniti s već naveliko najavljivanim dolaskom Andreja Plenkovića na čelo HDZ-a, jer stavovi koje je iznio predsjednik dubrovačkog ogranka te stranke čine se duboko ukorijenjeni. I nisu usamljeni u toj stranci i među njenim koalicijskim partnerima. Kako će se Plenković obračunati s onima kod kojih je sve izraženiji problem diskriminacije i obilježavanja svih koji su različiti i drugačiji trenutno nije jasno, jer o tom pitanju nitko se ne izjašnjava. Problem se gura pod tepih i svi se pretvaraju kao da ne postoji, a svaki novi incident svrstava se u kategoriju izoliranih slučajeva koji postaju gotovo svakodnevni. Čudno je i kako sami političari, u želji da ponize oponente, ne razmišljaju o porukama koje šalju javnosti. Jer iz gore navedenih izjava Mata Frankovića mogla bi se iščitati i poruka svim drugim doseljenicima u Dubrovnik i ljudima koji ne vuku podrijetlo iz njega, kojima je tako indirektno poručio da napuste njegov grad. Stoga je pravo pitanje kako će tu poruku upućenu jednom političaru shvatiti brojni Hercegovci, Slavonci ili drugi Dalmatinci koji su posljednjih godina doselili u Dubrovnik i hoće li se to odraziti na rezultat dubrovačkog HDZ-a na lokalnim izborima za godinu dana. A time bi se zapravo najjasnije poslala poruka kako je bilo kakav oblik šovinizma i diskriminacije – nedopušten, neprihvatljiv i nepoželjan.

Sve dok budemo dijelili ljude po mjestu rođenja, vjeri ili boji kože, ali i prešutno dopuštali takve podjele kao zemlja, naše društvo će biti iza naših predaka, koji su još prije pola tisućljeća godina znali kako je vrijednost i dostojanstvo čovjeka upravo u raznolikosti i njegovim sposobnostima, a ne u etničkoj pripadnosti, rasi, boji kože, ekonomskom statusu, rodu ili bilo kojem drugom obilježju. Uostalom, povijest pamti činjenicu da je prije točno 600 godina Dubrovačka republika prva u Europi ukinula ropstvo. Barem zato bi, umjesto brojanja krvnih zrnaca svojih oponenata, naši političari inspiraciju trebali potražiti upravo u gradskom arhivu, na primjerima diplomata iz doba slavne Republike koji su 450 godina svoje slobode osigurali tako što su je gradili na temeljima multikulturalnosti i poštivanja svačijih ljudskih prava. Bez obzira na njihovo mjesto rođenja.