Taman je prošlo dvije godine otkako je Kukuriku koalicija preuzela vlast. Podsjetimo se malo kako je to izgledalo: došli su na trg svetog Marka, donijeli sa sobom Plan 21 – za one koji ne znaju to je CD s 21 pjesmom – skupa s playerom i upalila ga da svira. Na repeat. Stalno ponavljaju da će sad bit bolje, da će Hrvatska, evo baš sad, krenuti prema boljoj sutrašnjici, da zaboravimo što je bilo, jer će Hrvatska, evo baš sad dok ovo pišem – krenuti prema svjetlosti na kraju tunela. I tako sve dok Plan ne dođe do posljednje 21. pjesme, a to je 'Ziđaj kuću trokatnicu, ali ljubi poreznicu', odnosno ep o porezu na nekretnine. A onda sve iz početka – na repeat.

Hrvatska se u dvije godine mandata Milanovića i prijatelja nije pomaknula s mrtve točke – gdje ju je doveo HDZ. Jedine novosti u tom intervalu priredio nam je ministar financija Slavko Linić koji nam svaki dan čestita novim nametima. Dignuo je PDV, a uskoro će nas opandrčit porezom na nekretnine. I dalje nastavlja s prodajom državnog blaga, a na mala vrata se ušuljao i novi namet – nekakav energetski certifikat koji će svi vlasnici stanova morati imati bilo da prodaju nekretninu ili je iznajmljuju. Cijena – prava sitnica, par tisuća kuna. Linić, za one koji ne znaju, boluje od rijetke bolesti – opsesivnog-kompulzivnog poremećaja punjenja državnog proračuna. Najveći problem tog poremećaja leži u bolnici, pardon činjenici da je osoba koja boluje najveći dio vremena zabavljena s prihodovnom stranom državnog proračuna, ali ne i rashodovnom.

Tako se događa da bolesnik stalno puni proračun, ali s druge strane ne dolazi do pražnjenja što neminovno vodi do pucanja istog. Naime, Linić i ekipa ništa nisu učinili da olakšaju rashode – nisu podijelili nijedan otkaz u nesposobnom državnom sektoru, nisu ukinuli nijednu beskorisnu agenciju, nijedan državni zavod za kurac... – umjesto toga muzu narod s porezima kako bi hranili nametnike.

A prostor za progres velik je kao Hitlerov lebensraum.

Kad već ministar financija boluje od opsesivno-kompulzivnog punjenja državnog proračuna, zašto pravila ne vrijede za sve podjednako? Dok jedni uredno plaćaju porez i ispunjavaju obveze prema državi, s druge strane porezni dugovi opraštaju se velikim tvrtkama, ali i malim obrtnicima. Uzmimo nekoliko primjera. Medijski koncern EPH duguje pola milijarde kuna na sve strane, od toga desetine milijuna kuna državi. Ninoslav Pavić umjeto da plaća porez, zove premijera na sastanak u restoran Tač i vjerojatno s njim dogovara otpis dugova. Taksi služba Cammeo ima najjeftiniji prijevoz, jer mu država oprašta milijunski porezni dug, a radnici voze više od 12 sati dnevno za nikakvu plaću. Linić je navodno u rodbinskim vezama s vlasnikom Cammea. Todoriću su oprošteni milijuni kuna dugova. Doduše, najveći mu je dio oprostila bivša Vlada. Ovo su samo neki primjeri, nikako ne jedini. Jednima se svaki dan uvode novi nameti, a drugima se isti ti porezi opraštaju.

Nadalje, ne samo da se nekima oprašta porez, već se onim najjačima uopće ni ne nameće. Crkva godišnje iz državnog proračuna sveukupno utrži oko milijardu kuna, kaže don Ivan Grubišić. Gotovo da za ništa od toga ne plaćaju porez. Baš nas interesira što će biti ako Liniću prođe zakon o porezu na nekretnine. Hoće li Crkva plaćati porez na svoju imovinu? Znamo da su najbogatiji upravo na području nekretnina i zemljišta. Porez ne plaća ni Zdravko Mamić na milijunske transfere nogometaša.

Što se pak rashodovne strane proračuna tiče tu bi, jasno, trebalo početi od njih samih. Saborskim zastupnicima je dosta dvije, tri tisuće kuna. Dobar dio njih u Saboru ne govori ništa, neki poput Keruma uopće ne dolaze, a plaća je basnoslovna. Na plaćama dužnosnika ne bi se previše uštjedjelo, ali bi se odaslala poruka za svi jednako moraju participirati u boljitku ove zemlje.

Već smo spomenuli razne beskorisne agencije i državne zavode za kurac, koji samo služe za uhljebljivanje podobnih kadrova. Međutim, tu je lebensraum za državni proračun toliko prostran da ga je teško zamisliti. Mi ipak hoćemo. Riječ je o ministarstvima, točnije njihovu ukidanju. Čemu služe ministarstva branitelja, obrane, turizma, uprave?

Ministar branitelja Fred Matić u dvije godine rada objavio je registar branitelja. So what? Eno ga na internetu, ali rijetko koji lažni branitelj ostao je bez primanja. Ništa se nije promijenilo. Nejasno je što Matić radi kad dođe na posao, osim što se dosađuje.

Ministar turizma Darko Lorencin ima uspješne turističke rezultate, ali oni bi se svejedno dogodili i da nema ni njega, ni ministarstva turizma.

Ministarstvo obrane posebna je priča. Hrvatska je u NATO-u – nema svoj gotovo nijedan ratni avion, nijedan ratni brod, tenk, pušku, vojnika..., ali ima – ministarstvo obrane. Kakav paradoks!

Ministar uprave je Arsen Bauk, čovjek koji radi posao snova. Ustvari koji ne radi posao snova, jer što uopće taj Bauk radi? Jedino što je trebao u dvije godine učiniti jest ukinuti beskorisne županije i na taj način uštedjeti, ali nije ni to. Čemu služi to ministarstvo uprave, zna li itko u ovoj državi osim što isplaćuje velike plaće za nerad?

Ova bi ministarstva trebala ukinuti, a druge jasno reorganizirati. Kako je moguće da su ministarstvo rada, gospodarstva i poduzetništva tri ministarstva umjesto samo jednog? Još je luđe kada vidimo tko su ministri tih resora. Nitko od njih, osim nešto malo Ivan Vrdoljak, nije ni čuo za privatni sektor, a kamoli radio u njemu. Ministri Mrsić i Maras cijeli život proveli su na državnoj sisi, a sada nas vode kroz halapljivi kapitalizam. Da ne povjeruješ.

Dalo bi se tu još puno toga preustrojiti i uštedjeti na ministarstvima. Ukratko, kada bi se natjeralo one nedodirljive poput Mamića i Crkve da plaćaju porez, i kada se porezni dug ne bi opraštao velikim poput EPH, Cammea, Todorića i ostalih, kada bi se javna uprava u potpunosti reorganizirala, kada bi se ukinule županije i druge budalaštine državnog sektora, kada bi preostale resore vodili kompetentni ministri – tada se svako malo ne bi moralo ići zaduživati u inozemstvo, tada se ne bi morali uvoditi dodatni nameti, tada ne bi dolazilo do rebalansa državnog proračuna, tada ne bi bilo ni ovog teksta...

Tada bi se, da skratimo, moglo razmišljati s tim viškom novca kako napraviti industrijske zone sa svom potrebnom infrastrukturom i dovesti investitore koje ne bi mučili razni nameti i nesposobni javni sektor. Tada bi se, vjerovali ili ne, otvarala nova radna mjesta, a u najidelanijem scenariju Mrsić ne bi radio kao ministar rada, nego u bolnici.

Došao bi mu pacijent Slavko Linić i požalio se na opsesivno-kompulzivni poremećaj punjenja državnog proračuna, a Mrsić bi mu rekao da je sve u redu, da svi su u uredu.

Nažalost ovako, umjesto da je sve u (u)redu, Kukuriku koalicija svoj beskorisni Plan 21 iznova i ponovo crta kredom, pa nas sve  - redom.

Znamo što, da ne govorimo grube riječi u ovo blagdansko vrijeme.