Otkrivamo kako je DPDS postao vlasnik Soko kule i Kneževog dvora u Slanome

Autor: Maro Marušić Autori fotografija: citywallsdubrovnik.hr
Što s kupnjom pašnjaka oko stonskih zidina DPDS želi postići i kakav je interes Dubrovčana u tom poslu?

Prije neki dan na konferenciji za novinare gradonačelnika Dubrovnika Andra Vlahušića ponovno je potaknuto pitanje upisa vlasništva Društva prijatelja dubrovačke starine (DPDS) na vrijedne kulturno-povijesne nekretnine poput Soko(l) kule u Konavlima, Kneževog dvora u Slanome, te na kulturno-povijesne nekretnine na području Stona.

Istražili smo kako se DPDS upisao na spomenute nekretnine, te smo došli do zaključka da u priči nije ništa sporno, odnosno da nema naznaka nikakvih kriminalnih radnji.

DPDS se na Soko kulu u Konavlima upisao još 1968. godine. Naime, dvije godine prije, Biskupski ordinijat darovao je konavosku kulu, i zemljište oko njega, DPDS-u, vjerojatno zbog straha od nacionalizacije vrijedne ostavštine Dubrovačke Republike. Vjerojatno se Crkva na Soko kulu upisala za vrijeme Banovine Hrvatske, jer su mnoge vrijedne nekretnine poput Samostana svete Klare stekli upravo u tom dobu, ali za našu priču je to manje važno, pa nismo ulazili u detalje.

Što se pak Kneževog dvora u Slanome tiče, on je posljednjih stotinu godina bio u privatnom vlasništvu. Vlasništvo je bilo rascjepkano na veći broj suvlasnika, od kojih je dio živio po svijetu, pa je Knežev dvor godinama propadao zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa. Prije 3 godine Općina Dubrovačko primorje na čelu s načelnikom Nikolom Knežićem kreće u spašavanje vrijedne baštine. Odlučuju se za pomoć obratiti DPDS-u, jer sami nemaju novca za otkup nekretnine i njezino uređenje.

-Obratili smo se DPDS-u, jer smo željeli Kneževu dvoru vratiti nekadašnji sjaj. S njima smo se dogovorili da će oni otkupiti Dvor od privatnih vlasnika, te ga dati Općini na korištenje sljedećih 99 godina za minimalnu naknadu. Općina bi nakon dobivanja koncesije u Dvoru otvorila muzej ili nešto slično – kazao nam je Knežić, inače i sam član DPDS-a.

Za sada se DPDS upisao na tri četvrtine vlasništva, a preostala četvrtina je u vlasništvu Rozine Gjaje Rizzi. Očukuje se da bi uskoro DPDS trebao postati vlasnik cijele nekretnine, jer su pregovori o otkupu preostalog dijela u tijeku.

Što se pak vrijednih nekretnina u Stonu tiče situacija je slična ovim dvjema. U Stonu je DPDS kupovao zemljišta do stonskih zidina i utvrda, te poneku zgradu. Primjerice, tako su zemljište od nekoliko tisuća metara kvadratnih, odmah do stonskih zidina, kupili od vlasnika Zorana Dropulića za 1,1 milijun kuna.

Na Kneževom dvoru u Stonu kao vlasnik je, zanimljivo, još uvijek upisano društveno vlasništvo, odnosno kao vlasnik se ne vodi ni Općina Ston, ali ni DPDS.

Rekli smo već, način na koji se DPDS upisao na nabrojene nekretnine nije sporan, no nešto drugo upada u oči. Većinu kupoprodaja DPDS obavlja s novcima koje su zaradili od prodaje ulaznica na dubrovačke zidine, koje bi po svim logikama trebale biti u vlasništvu građana Dubrovnika, odnosno novac zarađen od prodaje ulaznica na dubrovačke zidine je novac - Dubrovčana.

S novcem Dubrovčana, DPDS, po samo njima znanim kriterijima, kupuje nekretnine izvan Grada Dubrovnika, točnije u drugim općinama. No ni to nije toliko sporno, jer je red da bogatiji Dubrovčani financijski potpomažu susjedne općine slabijeg imovinskog stanja, već je sporna netransparentnost u radu DPDS-a.

Zašto novinari moraju otkrivati ove kupoprodaje umjesto da sam DPDS kaže što i zašto kupuje, odnosno po kojim kriterijima. Ako već troše novac građana Dubrovnika, zašto javno ne govore o svojim poslovima, te što s njima žele postići. Zašto su primjerice kupovali te pašnjake oko stonskih zidina za milijune kuna? Kakav je interes građana Dubrovnika, ali i stanovnika Stona u toj kupoprodaji?

Eto to je glavni problem DPDS-a. To je zatvorena organizacija, u koju građani Dubrovnika teško ulaze, te koja poprilično netransparentno upravlja s javnim novcima, jer kako drugačije protumačiti ove kupoprodaje o kojima čelnici DPDS-a rijetko obavještavaju javnost.

Sve bismo ih ovo pitali da nam sami kažu, ali oni mjesecima ne komuniciraju s Dubrovačkim dnevnikom.

Popularni Članci