Hrvatski nogometni klub "Hajduk" osnovala je, u praškoj pivnici U Fleků, skupina splitskih studenata: Fabijan Kaliterna, Lucijan Stella, Ivan Šakić, Vjekoslav Ivanišević, a po nekima i Vladimir Šore, i to nakon što su gledali susret tamošnjih "Sparte" i "Slavije". Tada su došli na ideju da osnuju nogometni klub u svom rodnom gradu. Organizacija je bila vrlo slaba na početku, dok se u jednom splitskom kafiću "Troccoli" nisu napisala pravila kluba, dok su za tzv. stolom mudraca predlagana su imena za klub, među kojima su bili "Mosor", "Marjan", "Borac", "Uskok", "Velebit" i dr. Ime je klubu, na kraju, dao profesor splitske gimnazije Josip Barač nakon što su mu spomenuti studenti u ured utrčali naglo poput pobunjenika, tzv. hajduka. Taj je naziv bio provokativan vlastima Austro-Ugarske Monarhije, ali su domišljati osnivači "zasladili" zahtjev organima vlasti podatkom da :...vojaci koji igraju nogomet mogu puno više pretrčati pod punom ratnom spremom.

Dozvola za rad i pravila odneseni su vladi na uvid i u konačnici su prihvaćena 13. veljače 1911. Nakon toga skoro su svi počeli graditi nogometno igralište na lokaciji "Kra'jeva njiva" (pokraj "stare murve") koje se prije koristilo kao vojni poligon austro-ugarske vojske. Oko kluba okupljali su se prohrvatski, puntarski građani, pristaše sjedinjenja austro-ugarske carske pokrajine Dalmacije s ostatkom Hrvatske. Odatle i pridjev u nazivu "Hrvatski" i hrvatski grb kao dio hajdukovog grba. Prvi je predsjednik postao dr. Kruno Kolombatović. Prvi protivnik bio je "Calcio Spalato", klub talijanaša koji su živjeli u Splitu, a susret je završio rezultatom 9:0 (6:0) za Hajduka. Prvi pogodak za Hajduk koljenom je postigao Šime Raunig. 1912. godine, Hajduk je prvi put gostovao, i to u Zagrebu protiv nogometnog kluba "HAŠK" i izgubio 3:2. Dana je HNK Hajduk najveće športsko društvo u Splitu i jedno od većih u Hrvatskoj. Svoje domaće utakmice igra na Gradskom stadionu u Poljudu. Kroz svoju je povijest osvojio 17 državnih prvenstava i 14 kupova, a najveći europski uspjesi su mu tri četvrtfinala Lige (Kupa) prvaka te po jedno polufinale Kupa UEFA i Kupa pobjednika kupova.

Godine 2011. Hajduk je velikom proslavom obilježio 100 godina od osnutka. Hajdukova organizirana navijačka skupina se zove Torcida, ime koje je uzela po svojim južnoameričkim uzorima. Torcida se prvi put okupila na ključnoj utakmici prvenstva protiv "Crvene zvezde" u pretposljednjem kolu, 29. listopada 1950. 20.000 navijača nosilo je "bile" do preokreta i pobjede 2:1, koja im je donijela prvi naslov prvaka nakon 2. svjetskog rata, ostvaren bez ijednog poraza. Zanimljivost su bili i Hajdukovi povjerenici diljem bivše države koji su organizirali klubove navijača. Poznat je slučaj fotografa Rize Šurle, ulcinjskog crnca, maskote grada Ulcinja, vatrenog navijača splitskog Hajduka koji je bio "crni povjerenik 'bijelih'". Zabilježeno je da je zahvaljujući njegovom radu ulcinjski Hajdukov klub navijača imao neusporedivo veći broj od svih drugih klubova navijača u Ulcinju.

U Milanu je 13. veljače 1787. umro Ruđer Josip Bošković, hrvatski filozof, matematičar, fizičar, astronom, diplomat i pjesnik.
Rođen je 18. svibnja 1711. kao osmo dijete u dubrovačkoj obitelji Bošković, podrijetlom iz Hercegovine. Školu je počeo pohađati u Isusovačkom kolegiju u Dubrovniku, a već je kao petnaestogodišnjak nastavio školovanje u Rimskom isusovačkom kolegiju. Završivši školovanje 1741. kao tridesetogodišnjak, postao je najprije nastavnik, a zatim i profesor matematike u Isusovačkom kolegiju.
Već od petnaeste godine pisao je znanstvene rasprave iz matematike, fizike i astronomije, pa je vrlo rano stekao ugled osobito nadarena znanstvenika. Prvu zapaženu raspravu O sunčevim pjegama objavio je kao dvadesetpetogodišnjak i u njoj je iznio dvije nove vlastite metode za određivanje elemenata vrtnje Sunca oko osi.
Slijedilo je više vrijednih i cijenjenih znanstvenih djela, a vrhunac je bila Teorija prirodne filozofije, koju je završio i tiskao u Beču 1758. To kapitalno i, za današnja shvaćanja mnogih problema i tema filozofije i prirodnih znanosti, izuzetno važno djelo tek je 1974. u cijelosti prevedeno na hrvatski jezik i objavljeno kao dvojezično izdanje u nakladi Libera.

Prva od tri knjige posvećena je izlaganju Boškovićeva osnovnog shvaćanja tvari i sila koje djeluju u prirodi. U drugoj knjizi opširno se raspravljaju primjene teorije na mehaniku, a u trećem na fiziku. Na međunarodnom simpoziju u Dubrovniku, prigodom 200. obljetnice Teorije prirodne filozofije, poznati fizičar Nils Bohr naglasio je da Boškovićeve teorije privlače ponovno sve veću pažnju suvremenih znanstvenika.
Budući da isusovci nisu blagonaklono primili Teoriju prirodne filozofije, Bošković je napustio Rim i otišao u Pariz, a zatim u London, gdje je bio primljen s velikom pozornošću i počastima. Nakon toga putovao je po Belgiji, Nizozemskoj, Turskoj, Poljskoj i Austriji, a zatim ponovose vratio u Italiji, gdje je bio profesor optike i astronomije u Milanu i osnivač Zvjezdarnice u Breri. Poslije toga otišao je u Veneciju i ponovno u Pariz, gdje je bio postavljen za upravitelja Optičkog instituta za pomorstvo i primio francusko državljanstvo. Zbog slabog zdravlja ubrzo se vratio u Milano, gdje je preminuo od komplikacija na plućima.

Franjo Rački bio je jedan od najvažnijih ljudi 19. stoljeća na području povijesne znanosti, a i u javnom i političkom životu grada Zagreba i Hrvatske. Umro je na današnji dan 1894. Godine.
Školovao se u rodnome mjestu Fužinama, a gimnaziju je polazio u Rijeci i Varaždinu. Nakon završene gimnazije otišao je u senjsko sjemenište. Zatim u Beč gdje je studirao teologiju.
Ondje je upoznao Josipa Jurja Strossmayera s kojim ga do smrti veže nerazdruživo prijateljstvo. Godine 1852. zaredio se u Senju, a od 1857. predaje crkvenu povijest i kanonsko pravo na senjskome sjemeništu.
Rački je u mladosti prihvatio ideje ilirskog pokreta, a nakon sloma revolucije 1848. i nakon uvođenja Bachova apsolutizma, zastupa ideju o južnoslavenskoj uzajamnosti, kao zajedničkom nastojanju susjednih južnoslavenskih naroda da se oslobode dominacije Pešte, Beča, Italije i Carigrada.
Svoj povijesni rad Rački je počeo prikupljajući glagoljske listine po otocima te objavljujući djela o glagoljskoj crkvenoj književnosti i djelovanju Ćirila i Metoda.
Na poticaj biskupa Strosssmayera i Ivana Kukuljevića godine 1857. otišao je u Rim kako bi se kao kanonik Zbora Svetog Jeronima posvetio proučavanju narodne povijesti. U Italiji je pronašao dragocjene izvore s pomoću kojih će postaviti temelje hrvatske medievalistike. Nakon pada Bachova apsolutizma vratio se kući 1860. te se počeo baviti politikom.

U promijenjenim političkim uvjetima postao je jedan od prvaka Narodne stranke boreći se za što veću hrvatsku autonomiju i boreći se protiv ovisnosti o Beču i Pešti.
Prihvatio je također i dužnost školskoga nadzornika te pokrenuo list Književnik, prvi hrvatski znanstveni časopis za povijest i jezik, a zatim politička kulturna glasila Pozor, Obzor i Vienac.
Rački je imao i veliku ulogu u osnivanju važnih kulturnih ustanova, kao što su Akademija, tada nazvana Jugoslavenska i Sveučilište u Zagrebu. Od dana osnivanja Rački je punih dvadeset godina predvodio Akademiju i kao njezin prvi čovjek stvorio je temelje njezina znanstvenoga rada. Pokrenuo je časopise Rad i Starine, potaknuo osnivanje knjižnice, arhiva i početak stvaranja velikog Akademijina Rječnika. Odlučnu riječ imao je u Akademiji sve do smrti 13. veljače 1894. Iako je bio crkveni velikodostojnik, jednako kao i glavni mecena Akademije Strossmayer, Rački je rad Akademije usmjerio svjetovnim, humanističkim i prirodnim znanostima, stvorivši temelje najvažnije akademske ustanove u jugoistočnoj Europi.