Kako je to izgledalo kad ste došli u Hrvatsku? 

-Te 1997. je bilo depresivno i bez turizma: dosta toga zatvoreno i srušeno, ljudi bez posla, dosta tužno. Na kupanje bi došli neki Talijani te Nijemci koji su ranije dolazili, a Englezi su došli vidjeti što mogu jeftino kupiti... Turizma nije bilo, što me šokiralo jer sam došla puna iluzija da će se iz toga brzo izaći. Prvih godina je bilo teško i puno nerazumijevanja zašto sam došla iz zemlje gdje se dobro živi u zemlju iz koje bi mnogi pobjegli. Već 2000. je počelo biti bolje, most se završio 2002., a 2003. je došao Papa i tad su kruzeri počeli dovoditi Španjolce. 

I prije toga sam se susretala sa Španjolcima: bile su to obitelji UNPROFOR-aca iz BiH pa i agenti turoperatora koji su smatrali da je još prerano za grupe. Ipak, dolaze kruzeri Coste, ali nije bilo vodiča na španjolskom jeziku. Pozvali su me iz Atlasa i pitali bih li prevodila tako da sam išla u pratnji hrvatskih vodiča i prevodila. Tad sam prvi put ušla u turizam i doznala nešto o samom gradu u zidinama kao što ih je nekad imala moja Gandia koja je južno od Valencije. 

Sad je posebno aktualna bojazan domaćih vodiča zbog mogućeg dolaska vodiča izvan EU. Što mislite o tom dolasku? 

-Prvo mali uvod: već sam kod nostrifikacije diplome novinara morala govoriti hrvatski te sam polagala povijest i politički sustav Hrvatske. Te 2003. sam mogla samo prevoditi ili biti vodičima pratitelj. Iako sam ovdje imala prebivalište, hrvatsko državljanstvo sam dobila 2005. i bez toga nisam mogla pristupiti tečaju za vodiča. Dvojila sam, ali me je ohrabrila prijateljica Katarina Komaić rekavši: “Daj položi to, toliko si se zalagala za ovaj grad i duboko ušla u njegovu povijest, šteta je ako ne učiniš iskorak i nastaviš raditi kao vodič”. Zahvalna sam joj što me nagovorila te sam položila 12 predmeta iz kojih sam naučila dosta o gradu. Nisam polagala španjolski niti povijest, ali smo mnogo naučili od profesorica i kolegica Pave Brailo i Ileane Grazio koje su nam usadile dodatnu ljubav prema gradu. Ja se zalažem za  otvoreno tržište, ali pod istim uvjetima! Svi koji bilo što žele raditi, moraju nostrificirati za sve struke, tako i za vodiče koji su vezani za lokalnu kulturu. Kao Španjolka, istovremeno i Hrvatica, ne mogu voditi, a da ne poznajem lokalnu kulturu. Zbog tura koje radim, vodič sam i za Splitsko-dalmatinsku te Šibensko-kninsku županiju, tamo sam išla, učila i polagala. Poštujem te zahtjeve i mora se polagati, više se ne mora imati hrvatsko državljanstvo, kao što sam ga morala imati. Međutim, poznavanje hrvatskog jezika i povijesti mora biti uvjet, te polaganje uz jednake uvjete za sve. 

Vjerujete li kako će doći do reda na tržištu i kako će vodiči biti zaštićeni? 

-Divljaluk nikamo ne vodi! Problem je ako se izmišljaju podaci, a ne drži se istine. Domovinski rat je vrlo osjetljiva točka! No, u Dubrovniku sam bila prije granatiranja, u ljeto 1991. i znam dosta o tome. Poslijeratne generacije su hrvatski državljani, ali koliko i oni znaju o ratu? Nisam baš sigurna... Hoću reći: nije stvar jesi li stranac ili ne, nego koliko netko zna. Test je uvijek ispit, ne porijeklo! 

Licencu imate već 20 godina. Kakva su vam iskustva? 

-Volim to i nije mi teško raditi. Pomogli su nostrifikacija i što sam novinarka sa znanjem iz povijesti. Već sam znala hrvatski, a praksa je bila sve zanimljivija. Kad povijest prenesete uz znanje, ljubav i strast, tad se gost ne vraća s podacima tipa “stoljeće to, stoljeće ono“ nego s općim dojmom da je posjetio neko stvarno posebno mjesto. Arhitektura je samo segment jer da bi grad postao biser Jadrana, mnoge su se generacije morale zalagati da kreiraju način života gdje ima mjesta za sve i gdje ekonomija cvjeta, a na prvom mjestu je zajednica. Mislim da je to danas važno prenijeti. Kao vodičica se trudim da ne idem u detalje i time zamaram goste, nego da ih uključim u poznavanje grada. To čini i Europski pokret interpretacije baštine koji smatra da je potrebno izvući univerzalnu vrijednost svega što prezentiramo. Ovdje su to zajednica, zalaganje za mir i prijateljstvo te postizanje financijske samostalnosti, što vidimo iz natpisa na Lovrjencu “Non bene pro toto libertas venditur auro“. Rečenica “Sloboda se ne prodaje ni za kakvo blago“ od prvog dana me je fascinirala i trebalo mi je dosta vremena da je shvatim: sloboda se različito tumači, ali je zapravo najvrjednija sloboda koju je ovaj grad postigao bila ona ekonomska. Jer Dubrovnik je imao dovoljno bogatstva da je svoju slobodu mogao kupiti. Danas bismo to svi htjeli, ali smo svi u kreditima i dugovima. Još uvijek tragamo za tim univerzalnim pojmom, a Dubrovnik je pokazao kako se ostvaruje. Drugačiji primjeri su Split i Kotor: morali su od nekog tražiti financije ili odobrenje. Zahvaljujući ekonomskoj neovisnosti, Dubrovnik to nije morao nego je napravio sve što danas ima: kuće, zidine, institucije. Da, morao je davati, ali je uvijek nešto zauzvrat dobio: zaštitu, slobodni prolaz! To su velike vrijednosti.  

Te se univerzalne vrijednosti i poruke mogu primijeniti i na današnje vrijeme.  

-Uz to znanje shvaćamo da Dubrovnik postoji kako bi svijetu nešto važno rekao. Živimo u doba puno ratova, ali je grad više od 500 godina mogao ne biti u ratu. Znači, može se! Živimo u vrijeme kad mislimo da je naša najveća sloboda - sloboda govora. Laž! Jer, čovjek je vlasnik svojih misli, ali je rob svojih riječi. Danas krivo tumačimo slobodu jer ne shvaćamo gdje je zapravo sloboda. U svemu tome vidim ljepotu koju pokušam prenijeti gostima, da shvate kako ovo nije filmski scenarij nego velika zajednica koja je imala svoje vrijednosti. I vidim da gosti sasvim drugačije na sve gledaju kad spoznaju kontekst. Stradun i zidine su lijepi, ali iz njih ne izvire agresivnost nego divljenje i poziv da se posjeti grad. Tu je i velika rasprava je li grad prepun turista ili ne. Osobno svakog shvaćam: ljude koji još žive unutar zidina i tisuće onih koji tu nažalost više ne žive jer su morali prodati svoje kuće kad nije bilo turizma. I to je fenomen: kažu mi da se grad pretvorio u veliki apartman. Da, ali ne jednako kao Barcelona i Venecija: kad nije bilo turizma ljudi nisu imali što za jesti i bili su prisiljeni prodati kuće, ali i kupili su jeftiniji stan van grada. Apartmanizacija je danas investicija, u Veneciji i Barceloni nije bilo rata i tu se dobrovoljno prodavalo ili prenamijenilo. 

Zbog turizma je obala Španjolske betonizirana. Prijeti li ta opasnost Hrvatskoj? 

-Zanimljivo da su mediji prije 20 godina upozorili na to. Nakon rata je uslijedila divlja gradnja, što nije dobro, ali su se ljudi morali snaći jer su morali dugo čekati na dozvole, nije bilo kontrole i gradilo se. No, sad je drugo vrijeme, urbanog plana mora biti i grad se mora širiti. Ali, dokle i kako? Pojedine građevine puno odudaraju i ne znam tko je to dozvolio. Sjećam se, kad sam gradila kuću u zaštićenom krajoliku Rijeke dubrovačke, konzervatori su imali brojne zahtjeve  o visini, vrsti krova i svega da bi potom u Rijeci nastala gradnja koju ja ne razumijem! Kako su takve kuće izgradili u zaštićenom krajoliku? Kriteriji mi nisu jasni. 

Je li se u Španjolskoj gradilo nepoštujući lokalnu arhitekturu? 

-U Španjolskoj se taj ‘boom’ dogodio 60-ih i 70-ih. Jačao je turizam, gradonačelnici i političari su vidjeli priliku da se odjednom nešto napravi, a nisu definirali kriterije, nije bilo kontrole i lijepa ribarska naselja su postala Las Vegas na moru. Danas nema povratka. 

Kako reagiraju Španjolci kad doznaju da je kroz povijest Dubrovnik bio jako povezan sa Španjolskom, a Miho Pracat bio osobni prijatelj kralja Karla V.? 

-Njima je ogromno otkriće da se mala državica borila uz Armadu protiv Engleza. U toj tragediji je dosta žena na Lopudu ostalo bez muževa. Dubrovački su mornari pratili Kolumba u otkrivanju Amerike, Republika je imala 15 konzulata u Španjolskoj gdje generacije nisu ništa učile o SFRJ i povijesti velikog  dijela Europe. Znaju za Grčku, Tursku, Italiju i Francusku, ali za ovo slabo. A Dubrovnik je u svemu bio prisutan i morao znati što se događa. Za slabije upućene Španjolce, sve to je ugodno iznenađenje. Tako mal, a tako samostalan. 

Imaju li neke kritike? 

-Pitaju zašto 34 godine od početka rata Belveder još nije obnovljen, bode im oči nesklad zgrada na Pločama, nejasno im je kako je mogao nastati onakav Excelsior, nepojmljiv im je stil zgrada ispod magistrale, nejasno im je da se nije proširila cesta do tvrđave na Srđu, da nema brze ceste do aerodroma: hvata ih panika ako je zastoj, gledaju Google Maps i pitaju kako nema druge ceste. Pitaju i zašto je tako puno krivina do Pelješca, zašto fali oko 100 kilometara autoceste... Imaju osjećaj da je ovdje najskuplje i pitaju me kako je nama. Ja se pitam - zašto moramo plaćati svako parkirno mjesto? Jer, ima gradova gdje se parking plaća u zonama da se postigne kretanje, a ovdje je cijeli grad parkirno mjesto. To i njih čudi, jer ako uzmu rent-a-car, zašto moraju svugdje platiti parking? To je čudno za ovaj grad. Možda je onima koji mjesečno plaćaju to u redu, ali svi plaćamo porez i cestarine pa još i parkirno mjesto ako ga nađemo. 

Što vas još gosti pitaju? 

-Mic po mic, cijeli se grad naplaćuje. Ljudi su olako prihvatili to plaćanje parkinga, kao sad sam miran. Ali, nemaju siguran parking! Kad me gosti pitaju, kažem da mi nije logično da su cijene u Gradu i daleko izvan jednake. Puno se raspituju i oko cijena, ali im kažem da je dio stvarno formiran zbog ponude i potražnje, a dio je zbog transporta i zato što sezona nije cijelu godinu. Sjećam se godina i načina kako je država tretirala Dubrovnik kad nije imao turizam ni butige pa se moralo ići u Neum kupiti kod onih koji su ovdje zatvorili. Nisam protiv toga da svaka država zarađuje, pa i BiH, ali su Dubrovčani bili kažnjeni. Znači, nije bio dovoljan rat, nema turizma ni prihoda, još moraš kupovati u drugoj državi jer ti tvoja država ne omogućuje da bolje živiš. Dubrovnik stalno doprinosi, ali nije baš prioritet, osim kad su Igre pa se dođu slikati. 

Kako doživljavate odnos javnosti prema poslu vodiča? 

-Neke agencije koje nas zapošljavaju često smatraju da nam je lagan posao. Naravno, nije tako: osim što se moramo obrazovati, dajemo puno više nego se 'na prvu’ vidi da bi usluga uspjela. Zalažemo se energijom, vremenom, pameću, psihologijom. Posao nam je stresniji nego što možete zamisliti, nužna je ogromna energija u relativno kratkom periodu godine što stvara veliki stres jer ostatak godine nema sigurnih prihoda. Stoga ovo ima svoju cijenu. Naš posao nije lak i ne mogu ga svi raditi. I nije točno da lako zaradimo kao da ništa ne radimo. Česte su depresije i razočaranja. Jer, ako se ne uloži strast, novac se teško zaradi. Uz stalno obrazovanje treba imati kondiciju kao vatrogasci i čuvati se da izdržimo cijelu sezonu. Nažalost, kolege toga često nisu svjesne i krajem sezone su sve više po doktorima i bolnicama. Jer kad adrenalin padne, tad dolaze problemi koje su potiskivali.  

Nosite majicu sa zanimljivim logom, “Non bene pro toto libertas venditur auro“, i tvrdite da Dubrovnik nije do kraja iskoristio svoj brend. 

-Točno, i toga nije ni svjestan! Ne koristi dovoljno riječ 'libertas'Zapravo se banalno koristi: za autobuse (što stranci ne shvaćaju) i duže od 70 godina za Igre. Izreka “Non bene…“ s moje majice bi trebala biti brend jer je dokaz što je Dubrovnik najviše postigao: financijsku samostalnost u gospodarstvu. A to nitko ne brendira, osim jedne jedine butige od suvenira i majica! Nema ni magneta! Jesu li ljudi odgovorni za grad shvatili koliko je bitna samostalnost koju je Republika imala? Dok to ne shvate i dalje ćemo prodavati grad biser Jadrana, a nitko neće znati kakav biser i što je njegovo najveće postignuće. U cijelom svijetu danas se govori da bi bilo idealno kad bi sve osobe bile ekonomski samostalne. To je sad trend i bilo bi idealno da se to brendira i pokaže kako je ovaj grad to bio postigao. Možda će opet, ako bude pameti?! 

Mnogo putujete. Zašto je to, po vama, važno? 

-Da se shvati vrijednost nečega, nužno je putovati, vidjeti i shvatiti što imaš doma. Pitaju me je li mi draža Španjolska ili Hrvatska. Zašto moram birati? Dobrih stvari ima u obje zemlje i ne moram odlučiti niti bilo što omalovažiti. Svako mjesto ima svoj identitet i ljepotu. 

Što možete reći o svojoj novinarskoj karijeri? 

-Radila sam za više novina u Španjolskoj, uglavnom kulturu i znanost. Po dolasku u Hrvatsku surađivala sam za novine Levante i  Las Provincias iz Valencije i El Mundo iz Madrida, jednu od  najvećih novina. Što se kulture tiče, iz Dubrovnika sam izvještavala o Igrama. 

I prije rata ste dolazili u Dubrovnik? 

-Da, u kolovozu 1991., dok još nije bilo granatiranja. Nitko nije vjerovao da bi moglo doći do rata, olako su govorili - nemoguće, mi smo zaštićeni, UNESCO to neće dozvoliti. Ali, znamo što je bilo. U ljeto 1992. zbog blokade nisam mogla ući, ali sam bila u dijelovima Hrvatske gdje se moglo doći da bih 1993. ušla i vidjela na što to sliči. Vjerovalo se da će se turizam lako vratiti, ali se trebalo čekati skoro desetljeće. Od 1993. sam počela izvještavati iz Dubrovnika za El Mundo i drugi novine o razvitku života u gradu. 

Napišete li katkad ponovno tekst za El Mundo? 

-Ne! Sad sam kroz posao turističke vodičice na neki način ‘novinar na terenu’. Jer da bih bila bolji vodič, trebam se informirati i ljudima prenijeti aktualne informacije koje oni traže. To je oblik novinarstva i to mi se čini puno zanimljivije jer imam interakcije s gostima koji sa svojim pitanjima traže dalje razgovor. Stoga mislim da nisam tako daleko od novinarstva, a čak je zanimljivije.