Međutim, nasilje njihove svakodnevne primjene upozorava da se radi o proizvodima ideologije napretka. Nanočestice srebra, titanovih ili cinkovih oksida, ugljikove nanocjevčice ili fulereni za industriju su samo novi izvor zarade. Nova tehnologija osvojila je tržište proizvodima o čijim svojstvima i sigurnosti znanstvenici nemaju dovoljno podataka. Za one, pak, koji „progres“ smatraju prirodnim procesom ili sudbinom, nanotehnologija predstavlja novo ime znanosti i budućnosti u kojoj će se molekulskim patuljcima (grč. nano = patuljak) riješiti globalni problemi gladi, energije i okoliša. No, dok su korist i potreba primjene nanočestica vrlo upitne, ekološki i medicinski rizici postaju sve izvjesniji. Zbog pohlepe za profitom, nano-industrija nema vremena za rutinske provjere sigurnosti ili štetnosti svojih izuma. Iako regulativa postoji, zahtjeve znanstvenika za povećanim opsegom ispitivanja sigurnosti nanomaterijala, predstavnici industrije, ali i mjerodavnih institucija, zanemaruju. Procjene štetnosti nanočestica, koje se provode u nadležnim institucijama, rutinske su, nisu opsežne, niti uključuju provjeru neizravnih bioloških učinaka. To znači da se nanomaterijali olako pojavljuju na tržištu, bez dovoljnog uvida u njihovu toksičnost. Prema tome, standardne toksikološke provjere nisu dovoljne za otkrivanje mogućih posljedica izlaganja nanočesticama. To je posebno važno za siromašnije zemlje, poput Hrvatske, u kojima znanstvenici nepotrebno troše vrijeme i novac u laboratorijskoj potrazi za novim nanomaterijalima. Posljedice nanotehnoloških istraživanja zadiru u područje ekonomije, zaštite okoliša, prehrane i zdravlja.