Iako fotografkinja sa zagrebačkom adresom, Mara Bratoš bez iznimke svoja ljeta provodi na jugu gdje je odrasla i gdje je njezin talent prepoznat i njegovan između refleksije sunca, mora i fotografske leće. Predstavljene serije fotografija tako uokviruju godine od 1998. do 2024. U njima prepoznajemo rukopis fotografkinje koja kroz svoj rad prati male povijesti ljudi i migracija, ali i neprisutnost ljudi na otocima koju demonstriraju napuštene zgrade, iznoseći narativ o napuštenim snovima i strahovima ljudi koji su nekada tu živjeli.

Odabrane fotografije ujedno prikazuju svakodnevni život mladih parova, djevojaka i mladića s velikim snovima i odgojne trenutke djece i roditelja koji imaju posebnu notu u stvaranju odnosa među otočkim obiteljima.

Portretiranima je zajednički nazivnik opuštena prisutnost uokvirena dobro znanim kontekstom otoka koji postaje njihov životni prostor bez obzira na to radi li se o snimanju na užeglom ljetnom suncu ili pak dubokom hladu mističnog perivoja Đorđić-Mayneri.

Fotografije Mare Bratoš, baš poput otočkih žena, promatraču otvaraju svoj dnevnik i pričaju svoje životne priče istovremeno nježne i surove, glasne i tihe, prisutne i odsutne, kao i sama ljeta čije uspomene oblikuju naše identitete.

Nakon otvorenja, izložba će se u atriju palače Sponza moći razgledati sve do 1. kolovoza 2024.

Evo što je o izložbi zapisala kustosica Jelena Tamindžija Donnart:

"Izložba fotografija rađenih na filmu Mare Bratoš prikazuje tri serije fotografija snimljene u različitim vremenskim periodima na otoku Lopudu, 1998, 2003. i 2023. godine. Iako fotografkinja sa zagrebačkom adresom, Mara Bratoš putem svojih radova održava vezu s Dubrovnikom, prateći “male” povijesti ljudi i migracija, ali i neprisutnost ljudi na otocima koju demonstriraju napuštene zgrade iznoseći narativ o napuštenim snovima i napuštenim strahovima ljudi koji su nekada tu živjeli. Njezina vlastita sentimentalna slika Dubrovnika i Lopuda u sukobu je s modernom poviješću regije, gdje su komercijalizacija i kapitalizam počeli brisati osobne povijesti ljudi. Jedna specifična fotografija prikazuje učinak ove poslijeratne tranzicije kao i položaj žene u mediteranskom društvu: fotografija mlade Jelene Perčin.

Mara Bratoš počela je s fotografiranjem modela Jelene Perčin 1998. godine na Lopudu, gdje je obitelj glumice u ulozi modela imala veliku obiteljsku kuću koju je obitelj u poslijeratnom razdoblju izgubila. Brze smjene tržišnih logika koje su tada zavladale ovim područjem rezultirale su brisanjem brojnih vlasnika na papiru, dok se istovremeno brisala i jedna povijest obitelji koja je predstavljala vezivno tkivo mediteranskih otoka. Simbol obiteljske kuće koje su koristile brojne generacije predstavljala je sigurnosnu mrežu modelu, mjesto na kojem je ona nekada poznavala kutak kuće, mjesto koje je pripadalo njenom djetinjstvu, pričama njezine bake i njoj samoj. Trenutak prodaje kuće označio je promjenu u njoj koju je fotografkinja Mara Bratoš željela uhvatiti fotografskim aparatom.

Portret glumice na otoku Lopudu, gdje sada ništa ne posjeduje, njeni portreti, ali i portreti s njezinom kćeri koja predstavlja novu generaciju u na tom istom otoku gdje je nekada stajala njihova obiteljska kuća, pripovijedaju priču o napuštanju privatnog, osobnog i intimnog u vrijeme današnje primorane globalizacije. Ova intimna priča o gubitku na otoku Lopudu odgovara široj naraciji, u kojoj su mnoge kuće napuštene nakon rata, kao i poznati franjevački samostan na Lopudu koji je niz godina bio ruševina. Tri serije radova Mare Bratoš – 1998, 2003. i 2023. godina prikazuju transformaciju samog društva i regije, kroz osobnu priču o djevojci i njenoj vlastitoj transformaciji u ovom društvu. To je priča koja posebno ima poseban odjek u mediteranskoj regiji gdje je napuštanje domova u potrazi za boljim životom rezultiralo brojnim napuštenim selima i otocima na obali. Stoga je važna veza koja se ovdje uspostavlja na razini fotografkinje i snimanog subjekta, tadašnje mlade djevojke i danas zrele, odrasle žene. Žene su se tradicionalno doživljavale kao pasivni promatrači većih povijesnih događaja, žrtve

koje nose sav teret brige, no snimani subjekt ovdje predstavlja transformaciju, nekoga tko je vidio i iskusio što se događa s njezinom obitelji na vlastitoj koži. Snimani subjekt, ovdje simbolizira ženu u mediteranskom kraju koja trpi žrtvu svoje obitelji i pretvara se iz pasivnog promatrača u aktivnog sudionika društva, boreći se za vrijednosti zajednice."