'OPIČENA POLJOPRIVREDNA GLAZBA' Bend koji (duhovito) pjeva o (zdravoj) hrani

'Opičene poljoprivredne glazbenike' čini osmorka Ivana Bratoš (vokal), Matej Trpin (cajon, prateći vokal), Antonio Bratoš (gitara, megafon, vokal), Igor Vlahušić (bas), Ivana Butigan (flauta, violina, ukulele, vokal), Loćike: Romana Kalauz (kazoo trumbeta, prateći vokal), Romana Kolić (kazoo, prateći vokal) i Maja Grgić (kazoo pozauna, prateći vokal).

Kako ste skupili čak osmero ljudi koji razmišljaju o nejednakim mrkvama, a uz to imaju i sluha?

Romana Kolić: Ne postoje ljudi bez sluha, bez želje za pjevanjem i stvaranjem glazbe. Postoje samo ljudi koji su nesigurni. Sigurnost, kao i sve ostale normalne i pozitivne emocije, stječu se samo u zdravom okruženju - i eto nam nejednakih mrkava, dobre hrane i dobrih prijatelja.

Antonio Bratoš: Ideja je bila da skupimo osam nejednakih ljudi da pjevaju o mrkvama, a uspostavilo se da smo našli osmero ljudi koji pjevaju o nejednakim mrkvama.

Matej Trpin: Kad se potreba za kreativnim izražavanjem ispreplete s neumornom potragom za iskonskom hranom tj. nejednakim voćem i povrćem, ponekad nastane i ovakav osmerokut.

'Dajte mi pomadore, neka budu žgurave, Dajte mi balančane, neka budu kao šljive...', pjevate u pjesmi Eko certifikat. Koliko je teško u Dubrovniku i okolici hraniti se na takav način?

Ivana Butigan: Dokle god imaš nekog od svojih da nešto kopa i sadi, ili imaš svoj komad zemlje, pa si i sam krenuo tim putem, onda možeš bit siguran da znaš što jedeš.

Romana Kolić: Za zdravu hranu na našim stolovima jako je zaslužan i SlowFood Dubrovnik koji stvara svoju mrežu i preskače posrednike između proizvođača i konzumenata. Sve je to još u povojima, ali zato je radost svakog novog koraka ogromna!

Antonio Bratoš: Ma nije teško. Smrznuto je zdravo.

Matej Trpin: Neki od nas taktički održavaju dugogodišnje dobre odnose s provjerenim tetama na pjaci koje donose sezonsko i ne tako ugledno povrće, neki ponosno uzgajaju svoje, dok se ostali jednostavno prepuštaju, kao travke na vjetru...

U cijeloj se Hrvatskoj tek tri posto poljoprivredne proizvodnje čini ekološka. Može li ovakva glazbena promocija pomoći osvješćivanju ljudi?

Ivana Butigan: Refren Ekocertifikata upravo je i smišljen kao neka vrsta mantre. Ljudi će imati neprestanu potrebu slušati ovu pjesmu i ponavljati refren unedogled. Jednog će se dana probuditi s golemom potrebom da na placi kupe najkvrgaviju krtolu ili pomadoru i da za vikend odu na selo i konačno urede onaj dolac đe je pokojna baba vazda imala svega.

Romana Kolić: Nadamo se! Nama je upalilo. Opjevali smo što sami najradije jedemo. Lako je odabrati dnevni menu ako u glavi pjevušiš: 'Pečena krtola', 'Mare je štufala malo mladog graha', 'Sendvič od pršuta'..., a na placi se vodiš kriterijem: 'Miriše ko duša'. Logično je i vratiti se prirodi ako uz 'Gospinu travu' saznaš kako riješiti bilo koju tjelesnu slabost. Najvažnije je ipak zauzeti osobni stav, tako da je 'Dajte mi da znam što jedem' možda i najvažniji od svih stihova sabranih u dosad predstavljenim pjesmama.

Matej Trpin: Unatoč tome što u društvu dominira konvencionalan način poljoprivrede i pretjerana upotreba pesticida i herbicida, vjerujemo da je drevno umijeće obrađivanja zemlje na prirodan način još uvijek prisutno u ljudskom kolektivu. Pojam ekološkog ili organskog uzgoja hrane se često doživljava kao nešto što zahtijeva nadljudski napor, a ne kao čovjeku najprirodnija stvar. Kao što su se neki od nas zarazili boravkom u prirodi i radosno iščekuju plodove svojih biljčica, želja nam je da naše pjesme potaknu ljude na promišljanje o hrani koju jedu te na obradu vlastitih vrtova, bilo to u rodnom selu ili na balkonu od stana.

'Pečenu krtolu' poslušajte ovdje.

'Baba Mare nam je pomogla da se prisjetimo kako se nekad živjelo i kako se i u koje doba godine uzgajalo voće i povrće, a kako danas jedemo neke namirnice čudnih naziva i imamo banane u svako doba godine kao da su naša autohtona vrsta', piše na vašoj web stranici. Tko je baba Mare i što vas je još naučila?

Ivana Bratoš: Baba Mare je u svoje 93 godine proživjela puno toga, ali ostala uvijek ista i postojana. Njena svakodnevna rutina je ono što je drži. Uvijek se zezamo kako već dvadeset godina misli da će umrijet a ona je sve jača, kuha objed u podne, ide iza objeda leć i "asisti svoje vrte i cvijeće". Njezin motiv za život je ljubav prema radu. Svoje rano djetinjstvo sam provela među njezinim žguravim pomadorama, kozlinima na paši, pa čak i jednom u Novome na placi. U svakom slučaju njene priče su nam vječna inspiracija, ali to ćemo ostavit kao iznenađenje za našu dragu publiku i buduće koncerte.

Antonio Bratoš: Baba Mare je žena-poglavica plemena Bokarica. Izvor mudrosti i tekstova u OPG-u, a ujedno i link sa svim dobrim što je bilo nekad. Naučila nas je da "ne va'ja ni u čemu prećerivat", pa ni u količini koncerata za ovu godinu.

U pjesmi Wasabi referirate se na skupoću proizvoda u Bio&Bio. To je predodžba koju mnogi ljudi imaju, kako je zdravo se hraniti skupo. Je li u Wasabiju riječ o kritici nabijanja cijena na tzv. zdrave proizvode?

Ivana Butigan: U samoj pjesmi Wasabi kritika prvenstveno ide mužu zbog količine proizvoda koje je uzeo.
Antonio Bratoš: Wasabi djelomično jest kritika velikih cijena zdrave hrane, ali više je naglasak na kritici naziva proizvoda koji nam se serviraju kao zdravi, tako da je refren 'Dajte mi da znam što jedem' prikladan i za Wasabi.

Matej Trpin: Zdrava prehrana traži veliki angažman, ali ne mora nužno biti skupa. Ljepota (svježe) hrane uzgojene u nekom podneblju je ta što nosi energiju toga kraja i potiče razvoj lokalne zajednice, dok s druge strane postoje proizvodi s drugog kraja planete, nastali u skroz drugom kontekstu, koji mogu biti super zdravi, ali njihov transport čovječanstvo plaća preskupo, budući da im je cijena prekomjerno zagađenje okoliša.

Vaše pjesme ne samo da šire ideju o raznolikim mrkvama, već i jezičnu raznolikost. Evo ja nisam znala da je krtola krumpir. Koliko su vam bitni lokalni nazivi?

Ivana Butigan: Antonijeve su nas pjesme i osvojile upravo zbog svog konavoskog izričaja, to daje cijelu atmosferu pjesmama i nikako ne bi bile iste da su napisane književnim jezikom. Jezik, prostor i kultura idu zajedno.

Antonio Bratoš: Za opičeni glazbeni proizvod potrebno je ponuditi između ostalog i nešto autentično, što nemaju ostali, da bi bili prepoznatljivi. Mi smo samo stavili na glazbenu podlogu ono što nam je najbliže, ono gdje smo doma, s čime se možemo poistovjetiti, odnosno nešto autentično, a blisko i prepoznatljivo svima na lokalnoj razini.

Matej Trpin: Naše poruke su iskrene, a lokalno narječje čini njihov idealan medij. Budući da se književni jezik nesvjesno često doživljava kao nešto službeno i skriveno, u naše pjesme su se spontano utkali nazivi iz ovoga kraja koji u sebi nose neku lakoću.

Na prvom nastupu za vrijeme Kinookusa u Stonu doživjeli ste veliki uspjeh. Riječi pjesama već se naveliko šire internetom. Kada ćemo vas ponovo imati prilike čuti? Kakvi su planovi OPG-a za budućnost?

Ivana Butigan: Koncert u Stonu je bio poseban. Znali smo da nastupamo među prijateljima i bilo nam je bitno da ih iznenadimo i zabavimo. Na našu radost taj je plan upalio. Početkom listopada još planiramo održati koncert u Zavičajnom muzeju Konavala na kojem bi ovaj materijal bio tonski kvalitetno zabilježen.
Matej Trpin: Prvi nastup u Stonu je bio spoj dobrih energija publike i našeg entuzijazma, kao da se dogodio neki klik. Nemamo pretjerane planove, niti strašne želje, a svakako bi voljeli nastupati na događajima koji za nas imaju smisla i potiču ljude na djelovanje, bilo da je riječ o nekim edukacijama ili festivalima koji promoviraju održivo življenje i sl.

(Intervju: H-ALTER)