Zašto Hrvati još uvijek slave fašizam?
"Hrvatski narode! Božja providnost i volja našeg saveznika, te mukotrpna višestoljetna borba hrvatskog naroda i velika požrtvovnost našeg poglavnika dr. Ante Pavelića, te ustaškog pokreta u zemlji i inozemstvu, odredili su da danas pred dan uskrsnuća Božjeg sina uskrsne i naša Nezavisna Država Hrvatska“, tim je riječima Slavko Kvaternik proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku, a što je emitirano putem Radio Zagreba, dok je Ante Pavelić u trenutku proglašenja bio u Italiji.
Uskrsnuće Božjeg sina i temeljne kršćanske vrijednosti ipak nisu imale nikakve veze s novonastalom, marionetskom državom koja je sa sobom odnijela i brojne ljudske žrtve, a većina stručnjaka pretpostavlja kako se radilo o 70 tisuća ubijenih ljudi samo u ozloglašenom logoru Jasenovac, brojkom s kojom se složio i Franjo Tuđman. U logoru su najbrojnije žrtve bili Srbi, dok su ih slijedili Muslimani i Židovi, ali i Hrvati koji se nisu slagali s navedenim režimom. Drugi poznati logor je Stara Gradiška, čija je srednja brojka prema kojoj se procijenjuju žrtve tridesetak tisuća.
Prvi ustaški logor bio je Danica u Koprivnici, u koji su se upućivali Židovi gotovo bez ikakvih iznimaka, a uveden je i prisilni rad pa su bivali označeni slovom „Ž“ i Davidovom zvijezdom te morali čistiti ulice i kositi travu. Ustaše su imale i dječji logor u Sisku u kojeg je istog popodneva kad je otvoren dovedeno gotovo tisuću i pol djece drugih nacionalnosti. Ukoliko su ustašama Srbi, Hrvati drugih uvjerenja, Židovi, Romi bili državni neprijatelji, što su im skrivila djeca i na koji način su od njihove strane bili ugroženi?
Ustaše su osim toga često krajnje šovinistički odlučivali o tome što jest, a što nije „prava“ žena, pa su se strogo osuđivale sve žene koje nisu htjele ili mogle imati djecu, budući da je njihova glavna svrha bila ona reproduktivna. Također su se oštro osuđivale sve žene koje su se šminkale, konzumirale cigarete ili nosile suknje iznad koljena, a što bi svakako trebale na umu imati mlade djevojke s dubokim dekolteima i cigaretom koje na pojedinim koncertima mašu ustaškim grbovima među publikom.
Svaka je država imala svojih neslavnih strana, a NDH je zbog navedenih primjera zasigurno najcrnji dio hrvatske povijesti. No, nije to čak ni toliko žalosno, koliko je žalosna činjenica koja ukazuje na to kako još uvijek pojedini Hrvati slave 10. travnja kao svoj Dan državnosti, pjevajući pjesme o klanju i bacanju Srba u Neretvu. Tako se svake godine na raznim misnim slavljima i privatnim proslavama tog datuma okuplja veći broj „pravih“ Hrvata koji su pravi katolici koji u jednom trenutku zagovaraju moral i ljubav, a već u drugom slave ubijanje drugih ljudi, ali i djece samo zato što su druge nacionalnosti.
U slobodno vrijeme, kad ne slave svoj Dan državnosti, ti isti „pravi“ Hrvati već sto godina vode bitke protiv imaginarnih antikrista, četnika i masona, grad i okolicu „krase“ velike šahovnice s početnim bijelim poljem što je „odlična“ turistička razglednica i to im je uglavnom najveća preokupacija. U drugi plan padaju naravno ostala braća Hrvati koji svakodnevno ostaju bez posla, na ulici, bez ikakve podrške ostalih građana kojima ne pada na pamet da im se pridruže u njihovim štrajkovima i prosvjedima.
