"Nekad su se kršćani prepoznavali po tome što „kao i ostali rađaju djecu, ali ne odbacuju nerođene djece“ (Iz Poslanice Diognetu), a mi današnji kršćani se prepoznajemo po tome što o tome držimo lijepe i učene govore, pišemo članke, dijelimo stavove, iznosimo (svakakve) komentare, organiziramo javne molitve i proteste, ponekad i optužujemo...

I još to smatramo svojim velikim doprinosom pluralnom društvu koje – možda baš zato što svoje stavove namećemo, a često sami u skladu s njima ne živimo – postaje sve manje osjetljivo za pravo na život i zaštitu života od začeća do prirodne smrti.

Evo zašto je ponekad bolje sa suosjećanjem šutjeti nego li nešto reći, pa i kad je riječ o načelima koja su nepromjenjiva, svima dobro poznata i ne treba ih ponavljati. I zašto naše „za život“ sa svojim posljedicama možda baš i nije uvijek za život, iako bismo mi željeli drugačije.

Dosta je vidjeti iskustva drugih iz kojih nismo ništa naučili. I zašto nam je svima osobno obraćenje potrebnije od moraliziranja i dijeljenja lekcija drugima", zapisao je Uzinić.