Uvidom u dokumente do kojih je došao Jutarnji list, ali i u razgovorima s bivšim i sadašnjim državnim dužnosnicima, moglo bi se zaključiti da je Todoriću godinama ususret izlazio cijeli niz institucija. Počevši od MORH-a i bivšeg ministra obrane Gojka Šuška čijom je odlukom 1995. bivša općina Primošten dobila otok na besplatno korištenje na razdoblje od 30 godina, pa do neshvatljive sporosti pravosuđa te popustljivosti Agencije za upravljanje državnom imovinom i MORH-a prema Todoriću u postupanju oko ovog slučaja.

Ugovor koji je potpisao Šušak s Općinom Primošten datira od 31. svibnja 1995. No, otok na kojom se nalaze vojni objekti u rukama općine ostao je samo tri tjedna. Prema dokumentaciji kojom raspolaže Jutarnji list, već 21. lipnja 1995. Općina Primošten sklopila je ugovor s tvrtkom Grafoplast koja je tada bila u vlasništvu Ante Lušića, o podzakupu kojim im je kompleks bez naknade ustupljen na korištenje na rok od 30 godina. Ali, za ovaj podzakup, kako su Jutarnjem listu potvrdili u MORH-u, nije bila pribavljena prethodna suglasnost RH.

A da je upravo Šušak stavio potpis na prvi ugovor s Općinom Primošten, potvrdio je Jutarnjem listu nekadašnji pomoćnik ministra obrane Ljubo Ćesić Rojs.

Bez prava gradnje

- Tadašnja Općina Primošten dobila je otok na korištenje, ali bez prava gradnje, s tim da je MORH u bilo kojem trenutku mogao raskinuti ugovor ako se on ne poštuje – rekao nam je Rojs koji je četiri godine poslije i potpisao raskid ugovora.

- Tijekom 1999. radili smo procjenu vojne imovine, pa sam u sklopu tog zadatka išao i na Smokvicu Velu. Prethodno je smo imali informacije da su tamo neki problemi. Na Smokvicu sam došao gumenim čamcem sa sjeverne strane, ali me osiguranje tvrtke Grafoplast nije htjelo pustiti na otok. Vjerojatno me nisu prepoznali, a ja nisam htio inzistirati. Bilo mi je jasno da su se tamo događale stvari o kojima MORH nije imao saznanja i ja sam nakon povratka u Zagreb tražio raskid ugovora – ispričao je Rojs. Iz MORH-a su nam potvrdili da su 6. 12. 1999. godine Općini Rogoznica, kao pravnom sljedniku Općine Primošten, uputili pismeni dopis o raskidu ugovora o zakupu.

- Kompleks vojarne dan je na korištenje Općini Primošten bez prava građenja, uz obvezu da korisnik nekretnina može istu davati u zakup sukladno važećim propisima, ali samo uz prethodnu suglasnost Ministarstva obrane. Građenje, adaptacija ili bilo koja promjena namjene objekata nije se smjela raditi bez znanja i suglasnosti vlasnika te izrade potrebne prostorno-planske i tehničke dokumentacije, ishođenja svih dozvola u skladu sa zakonskom regulativom - rekli su za Jutarnji list u MORH-u. Dodali su kako osim s načelnim planovima, o budućoj namjeni nekretnine Ministarstvo obrane nije bilo upoznato s detaljnim planovima adaptacije ili bilo kakvog građenja, niti je sklopilo ugovor s tvrtkom Grafoplast.

Također, u MORH-u su za Jutarnji list rekli kako je, nakon saznanja o događanjima na otoku, nezakonitom korištenju pomorskog dobra i izvođenju građevinskih radova, od Općine Rogoznica zatražen raskid ugovora i povrat nekretnine.

Nevažeći ugovor

- S obzirom na to da se Općina oglušila na zahtjev Ministarstva za povrat otoka, MORH je protiv Općine Rogoznica i Grafoplasta pokrenuo sudski spor koji je u ime RH vodilo Općinsko državno odvjetništvo u Šibeniku- objasnili su u MORH-u.

Prema dokumentaciji kojom raspolaže Jutarnji list, MORH je prvu tužbu protiv Općine Rogoznica i Grafoplasta u kojoj traži povrat posjeda nad Smokvicom pokrenuo 7. travnja 2000. Bilo je to u vrijeme premijerskog mandata Ivica Račana kada je ministar obrane bio tadašnji HSLS-ovac, Jozo Radoš. Drugu tužbu gotovo istovjetnog sadržaja MORH podiže 27. 5. 2003. kada je ministrica obrane bila SDP-ova Željka Antunović. Općinski sud u Šibeniku pred kojim se spor vodio te je dvije tužbe objedinio u jedinstveni postupak.

Nekako u vrijeme kad je sudski postupak došao u ozbiljnu fazu, točnije, godinu dana prije donošenja nepravomoćne presude, tvrtka Grafoplast mijenja vlasnika. Bilo je to 2006. Dotadašnji vlasnik Ante Lušić tu tvrtku, a time i pravo na korištenje Smokvice, prodao je moćnom vlasniku Agrokora Ivici Todoriću. Lušić je, međutim, i dalje ostao u upravi Grafoplasta i nastavio voditi poslovanje. Obitelj Ivice Todorića i njihovi poslovni partneri i prijatelji godinama su ljetovali na otoku ne plaćajući državi nikakvu naknadu.

Godinu dana nakon što je Todorić preuzeo Grafoplast, 19. rujna 2007., sudac Općinskog suda u Šibeniku Mirko Veleglavac donosi nepravomoćnu presudu da se Smokvica Vela mora vratiti u posjed države. Šibenski sud, važno je naglasiti, konstatira da je najam Smokvice, zapravo, prestao i prije nego što je MORH u prosincu 1999. raskinuo ugovor o najmu. Sud je, naime, istaknuo da su oba ugovora oko Smokvice - i ugovor MORH-a s Općinom Primošten, kao i ugovor te općine o podnajmu s Grafoplastom, prestali “po sili zakona” još 4. studenog 1998. godine. Naime, kako stoji u presudi, Zakon o zakupu poslovnog prostora (ZZPP) koji je stupio na snagu 4. studenog 1996. nalagao je da se svi ugovori o zakupu poslovnog prostora u vlasništvu RH, koji su do tada sklopljeni bez provedenog javnog natječaja, a jedan od njih je i Smokvica, moraju uskladiti s odredbama ZZPP-a u roku od dvije godine od njegova stupanja na snagu. S obzirom na to da ugovor o Smokvici nije bio usklađen sa spomenutim zakonom, taj ugovor, kako konstatira sud, prestao je važiti 4. studenog 1998. Drugim riječima, MORH je već tada Smokvicu trebao vratiti u svoj posjed.

Neprovođenje odluke

Na odluku suda iz 2007., Grafoplast koji je tada bio u vlasništvu Todorića, podnio je žalbu, ali je Županijski sud u Šibeniku 2. lipnja 2009. potvrdio prvostupanjsku presudu, čime je ona postala pravomoćna. Todorićev Grafoplast presudom je dobio rok od 15 dana da isprazni Smokvicu i vrati je državi. U protivnom, stoji u presudi, otok će mu se oduzeti ovrhom.

Kako Todorić nije u navedenom roku napustio Smokvicu, Općinski sud u Šibeniku je na temelju te pravomoćne presude, 6. svibnja 2010. izdao ovršni nalog. Temeljem ovršnog naloga, Agencija za upravljanje državnim nekretninama je stekla pravo da zatraži prisilno izbacivanje Todorićeve tvrtke Grafoplast s otoka Smokvice. To se, međutim, nije dogodilo do danas. Agencija za upravljanje državnim nekretninama, te MORH i Ministarstvo mora koji su također stranke u postupku, nisu pokazali volju Todorićevu tvrtku izbaciti s otoka. Umjesto toga, pokazali su ogromno razumijevanje za pokušaje Grafoplasta da se “nagodi s državom” tj. da se toj tvrtki priznaju ulaganja u adaptaciji vojnih nekretnina na Smokvici. U tu svrhu Grafoplast je Agenciji za upravljanje nekretninama dostavio i procjenu svojih ulaganja na otoku koju im je načinio vještak Damir Čogelja.

Zamjenica glavnog državnog odvjetnika Snježana Frković (DORH je zastupao državu u ovom sporu), u više je navrata, kako u mandatu Vlade Jadranke Kosor i tako i one Zorana Milanovića, dopisima upozoravala AUDIO i nadležna Ministarstva na činjenicu da Grafoplast za navedena ulaganja na Smokvici nije imao suglasnost MORH-a i da je pravomoćnom sudskom presudom iz 2009. dokazano da je ta tvrtka uzurpator Smokvice. U dopisu koji je 28. prosinca 2011. u zadnjim danima mandata Vlade Jadranke Kosor poslala tadašnjem ravnatelju Agencije za upravljanje državnom imovinom, Tomislavu Bobanu, zamjenica glavnog državnog odvjetnika Frković među ostalim navodi: “Vezano uz ispražnjenje nekretnina te navedena pitanja, zakazat ćemo sastanak s Agencijom i nadležnim ministarstvima koja su do sada zbog neaktivnosti otežavala postupanje državnog odvjetništva”. Dva mjeseca kasnije, u veljači 2012., Frković je sazvala sastanak predstavnika Agencije, MORH-a i Ministarstva pomorstva, radi provedbe sudske odluke iz 2009. o povratu otoka u državni posjed, ali taj je sastanak, kako je vidljivo iz dokumentacije kojom raspolažemo, okončan “bez posebnih zaključaka”.

Agenciju za upravljanje državnom imovinom i nadležna ministarstva na akciju nije potaknulo ni zabrinjavajuće izvješće koje je pukovnik Slavko Horvat sastavio nakon izvida koje je u siječnju 2012. vojna delegacija obavila na otoku Smokvica. Pukovnik Horvat u izvješću navodi kako je većina vojnih objekata na otoku koje Grafoplast koristi za obavljanje turističke djelatnosti “obnovljena, uređena i u dobrom stanju”. Međutim, objekti isključivo vojne namjene, kako se ističe u izvješću, “zapušteni su i nisu poduzete minimalne mjere za sprječavanje njihova propadanja”.

Opseg dugova

“Dirljivi” su i napori lokalne vlasti u Rogoznici da opravdaju Todorića. Tako je bivša načelnica Općine Rogoznica Sandra Jakelić 20. kolovoza 2009. Središnjem državnom uredu za upravljanje državnom imovinom poslala očitovanje o “neperspektivnim vojnim nekretninama na području Šibensko-kninske županije”. Među njima spominje i Smokvicu te ističe kako je Grafoplast kao zakupnik u izvršavanju svojih ugovornih obaveza, na ime adaptacije objekata vojarne investirao već “više od 6 milijuna eura”, čime je u velikoj mjeri, kako tvrdi, “trajno uvećao njihovu vrijednost”. Spominje da je podnesena i tužba, ali navodi da je Grafoplast izrazio spremnost izmijeniti postojeći ugovor tako da preuzme obavezu plaćanja određene naknade za korištenje otoka, za što je zainteresirana i Općina Rogoznica. To je, međutim, apsurdno, s obzirom na to da je u trenutku dok je to pisala, na snazi već dva mjeseca bila pravomoćna presuda kojom je ugovor o najmu Smokvice proglašen ništavnim.

Formiranjem SDP-ove Vlade 2012. godine, mijenja se čelništvo Agencije za upravljanje državnom imovinom, ali ne i odnos te Agencije prema pravomoćnoj presudi i ovršnom sudskom rješenju protiv Todorićeva Grafoplasta. I nova vlast oklijeva zatražiti od suda da se provede rješenje po kojem Todorić mora napustiti Smokvicu. U ožujku 2013. Agencija za upravljanje državnom imovinom od DORH-a traži mišljenje o tome prema kojem kriteriju se može izračunati opseg dugova Grafoplasta prema državi i vrijednosti njegova ulaganja u nekretnine na Smokvici te mogućem prebijanju duga.

“Nepošteni vlasnik”

Zamjenica glavnog državnog odvjetnika Snježana Frković koja je Agenciju za upravljanje državnom imovinom i nadležna ministarstva već dvije godine ranije upozorila da svojom neaktivnošću otežavaju provedbu pravomoćne sudske odluke iz 2009., u dopisu od 11. ožujka 2013. novoj upravi AUDI-ja daje sljedeće mišljenje: “U konkretnom slučaju treba imati u vidu da se radi o specifičnoj situaciji, o ekskluzivnom korištenju cijelog otoka i pomorskog dobra na atraktivnom području. Nema kriterija za izračun naknada za takav opseg korištenja, niti slične situacije u praksi. Do sada ni jedan kompleks državnih nekretnina nije korišten na takav način. Tek međunarodni natječaj pokazao bi pravu tržišnu (imovinsku) vrijednost takvog prava”. Frković je u istom dopisu upućenom Agenciji za upravljanje nekretninama objasnila i značenje pravnog pojma “nepoštenog vlasnika”, ističući da je Todorićev Grafoplast tipičan primjer toga. Ona Agenciju u tome dopisu podsjeća na “bitne činjenice” da je u sudskom postupku dokazano da je ugovor o najmu otoka Smokvice ništavan te da tvrtka Grafoplast već 17 godina uzurpira pomorsko dobro na cijelom otoku i akvatoriju ispred otoka jer nikad za to nije ishodila koncesiju. Zamjenica glavnog državnog odvjetnika također savjetuje Agenciji za upravljanje državom imovinom da angažira vlastitog vještaka za procjenu vrijednosti Grafoplastovih ulaganja na Smokvici, umjesto da koristi procjenu vještaka Damira Čogelje kojeg je angažirao Grafoplast.

Tadašnji ravnatelj Agencije za upravljanje državnom imovinom, Erik Mohorović, samo mjesec i pol dana kasnije obraća se Županijskom državnom odvjetništvu u Šibeniku u kojem traži očitovanje na slična pitanja na koja se zamjenica glavnog državnog odvjetnika već očitovala.

Agencija je u svibnju 2013. ponovno zatražila od DORH-a detaljno očitovanje i mišljenje o cijeloj problematici, a u lipnju i dopunu mišljenja vezano za nalaz i mišljenje vještaka Čogelje pa se teško oteti dojmu da Agencija problem sa Smokvicom rasteže i odlaže. Bivši ministar obrane Ante Kotromanović kazao nam je da zna da se s tvrtkom Grafoplast vodio sudski spor, ali da se time nije posebno bavio jer je za spor bio zadužen DORH.

Jedan od bizarnijih detalja u priči o Smokvici je i taj da je Todorićev Grafoplast 4. ožujka 2011., dvije godine nakon što je sudski dokazano da su nezakonito u posjedu Smokvice, uputio pismo namjere za kupnju nekretnina na tom otoku, s obzirom na to da je AUDIO objavio javno nadmetanje za prodaju nekretnina u vlasništvu RH u koji je bila uvrštena i Smokvica.

Svoj doprinos odugovlačenju cijelog slučaja dao je i Općinski sud u Šibeniku. U pripremi ovog teksta komunikacija s tim sudom bila je prilično mukotrpna. Nakon naših višekratnih upita poslali su nam tek šturi odgovor koji otvara više pitanja nego što nudi odgovora. Na pitanje zbog čega sudsko Rješenje o ovrsi od 6. svibnja 2010. kojim je naloženo izbacivanje Grafoplasta sa Smokvice do danas, sedam godina poslije, nije provedeno, odgovorili su kako su razlozi “procesno-pravne naravi”. Morali su, napisala nam je glasnogovornica toga suda, Melina Gulin- Pavlaković, odlučivati o žalbama stranaka na izvršenje ovrhe, a bilo je, kako tvrdi, i pokušaja mirnog rješenja spora između Grafoplasta i države. Sud je, napisala je u odgovoru Gulin-Pavlaković, 5. svibnja ove godine od MORH-a dobio obavijest da pokušaji mirnog rješenja spora s Grafoplastom nisu uspjeli. Zato je u srpnju ove godine sud odredio da se 27. rujna 2017. provede ovrha nad Grafoplastom, što u prijevodu znači konačno izbacivanje Grafoplasta sa Smokvice. Napokon, rekli bismo.

Po preuzimanju otoka, Ministarstvo državne imovine ima plan angažirati zaštitarsku tvrtku koja će čuvati otok sve do raspisivanja novog javnog natječaja koji će biti raspisan u suradnji s Ministarstvom mora, prometa i infrastrukture. Velika je mogućnost da će taj natječaj biti međunarodni.

Računanje duga

Od 1995. do danas, veći dio duga koji je za najam otoka i korištenje pomorskog dobra Grafoplast bio dužan platiti državi, pao je u zastaru. Zanimljivo je da ni jedan od čelnika Agencije i DUUDI-ja nakon pravomoćne presude 2009. nije Todoriću izračunao dug i pokrenuo postupak njegove naplate - barem onog dijela koji nije bio u zastari (za zadnjih pet godina korištenja otoka). To su mogli učiniti odmah 2009. godine, po pravomoćnosti presude. Prvi koji je izračunao taj dug i pokrenuo naplatu za zadnjih pet godina bio je novi ministar državne imovine Goran Marić koji je već u prvim danima mandata, u prosincu 2016., zatražio izračun iznosa koji je Grafoplast bio dužan plaćati državi. Riječ je o ukupnom godišnjem iznosu od 5,234.600 kuna. Taj iznos sastoji se od naknade za korištenje nekretnina u vrijednosti 4,910.000 kuna i koncesije za korištenje pomorskog dobra koja prema procjeni Ministarstva mora i prometa iznosi minimalno 324.600 kuna godišnje. Todorić je, naime, na Smokvici, koristio površinu od 168.865 četvornih metara s pripadajućih 19 objekata. Zanimljiva je procjena državne tajnice u Ministarstvu mora Maje Markovčić Kostelac iz prosinca prošle godine koja je navela da u pomorsko dobro ulazi plaža površine 35.080 četvornih metara i 14.200 četvornih metara akvatorija namijenjenog privezu brodova.

Državna tajnica je navela da je riječ o minimalnom iznosu jer je stvarni iznos, koji bi bio nekoliko puta veći s obzirom na to da se radi o ekskluzivnoj lokaciji, nemoguće izračunati jer nisu imali podatke o dobiti koju je Todorić od elitnog turizma na Smokvici ostvarivao.

Kako bilo, prema izračunu Ministarstva državne imovine, kad se te dvije naknade zbroje za posljednjih pet godina Grafoplast duguje državi 26,173.000 kuna plus desetak milijuna kamata što dovodi do ukupne svote od 36 milijuna kuna. No, dio duga koji je otišao u zastaru višestruko je veći, a kako se u medijima već spominjalo, riječ je o više od 200 milijuna kuna.

Ministarstvo državne imovine podnijelo je tužbu protiv Grafoplasta za naplatu tog duga. Županijsko državno odvjetništvo u Šibeniku potvrdilo nam je da su 10. srpnja ove godine podnijeli tužbu protiv Grafoplasta Trgovačkom sudu u Zadru radi naplate tog iznosa.

Inače, Ivica Todorić, prema informacijama Jutarnjeg lista, u prosincu 2016. bio je pozvan na razgovor u Ministarstvo državne imovine upravo zbog otoka Smokvice, te mu je tada, među ostalim, ponuđena mogućnost da dug od 36 milijuna kuna otplati u ratama. Todorić je, kažu izvori Jutarnjeg lista, pristao na to, ali se ubrzo nakon tog sastanka odlučio na drugačiji potez. Umjesto isplate duga, tvrtku Grafoplast u travnju ove godine vratio je starom vlasniku Anti Lušiću koji je sve to vrijeme i upravljao tvrtkom. Jesu li Todorić i Lušić doista jedan od drugog kupovali Grafoplast ili je ta izmjena vlasništva bila fiktivna, teško je pouzdano zaključiti prema dostupnim dokumentima. U političkim kuloarima otvoreno se govori da je stvarni vlasnik te tvrtke od početka do danas bio Ivica Todorić te da je Lušić, zapravo, poslužio samo kao paravan.